Za aktuelno.me
Piše: Milenko A. Perović
Kao da je imao pred očima djelovanje Crkve Srbije u Crnoj Gori, Fridrih Niče je napisao: “Hrišćanska crkva svojom iskvarenošću ništa nije ostavila nedirnutom; obezvrijedila je svaku vrijednost; od svake je istine napravila laž; od svega iskrenog načinila je duhovnu podlost. Još se usuđuju pričati o svojim ‘humanitarnim’ blagoslovima.”
Danas je Crnoj Gori potrebna odlučna i argumentovana kritika religije, posebno kritika institucionalizovane vjere Crkve Srbije kao uljeza u Crnoj Gori. Od njenih duhovnika nije moguće očekivati samorefleksivnu imanentnu (unutrašnju) kritiku. Radikalna eksterna kritika te Crkve je potrebna, jer u njoj od kada je nepravo došla i raširila se po crnogorskoj pravoslavnoj baštini prebiva najtvrdokornije neprijateljstvo prema svemu crnogorskom.
Crnoj Gori je ona otela sve što se moglo oteti. Kao i svaki veliki lupež, najradije bi da nekako nestane onaj od koga je otimala. Tada joj niko ne bi tražio povrat plijena i ona bi ga zadržala vo vjeki vjekov. Neprijateljska je prema Crnoj Gori ona svojom religijskom ideologijom. Zaludu se predstavlja kao sljedbenik religije pisma, jer nastoji Crnu Goru stalno vraćati na totemistički i animistički stupanj vulgarnog sujevreja. Ona pokazuje patološku netrpeljivost prema crnogorskom suverenizmu. Teži da provede potpunu desekularizaciju države i društva, nametanjem bigotizma i tribalizma kao osnovnog životnog stava svoje novokomponovane pastve.
Pravo na kritiku Crkve Srbije slijedi iz suverenističkog duhovnog, političkog i moralnog stava koji je civilizacijski i humanistički superioran svim nazadnim idejama koje se nude građanima Crne Gore. Ovo pravo iz temelja ovjerava građanska epoha u svojim humanističkim intencijama i borbi protiv svakog oblika mentalnog porobljavanja čovjeka, pa i onoga koje mu priređuju religijske zajednice.
Davno su za sve slobodne duhove ovo pravo izborili Volter, Didro, Fojerbah, Marks i Niče, a u našem vremenu, naprimjer, izvanredni njemački kritičar religije i crkve Karlhajnc Dešner. Valja spomenuti da je ovaj majstor kritike napisao knjigu Kriminalna istorija hrišćanstva (deset tomova), ali i ne manje upečatljive knjige Seksualna istorija hrišćanstva, Vatikan u savezu s Musolinijem, Frankom, Hitlerom i Pavelićem, Crkva i fašizam i S bogom i fašistima.
Da je Dešner istraživao ponašanje manjih vjerskih zajednica po svijetu, vjerovatno mu pažnji ne bi izmaklo ponašanje Crkve Srbije u Crnoj Gori od 1920. godine do danas. Po svim osnovama, u njoj bi našao dokumentarnu građu za svaki svoj kritički stav prema hrišćanskim crkvama.
Imao bi dovoljno materijala za istraživanje njene kriminalne uloge u novijoj crnogorskoj povijesti, falsifikatorskog rada na mnoštvu povijesnih činjenica, uzurpacije i krivotvorenja izvornog smisla hrišćanske pravoslavne vjere, golemih finansijskih i drugih mahinacija, napokon, teških seksualnih skandala koje ni debele zidine crkava i manastira ne mogu sakriti od javnosti.
Ako se magnum crimen Crkve Srbije u Crnoj Gori prepusti istraživačkoj pažnji naučnika specijalista, ostaje otvorenim pitanje šta ona uopšte traži u Crnoj Gori i zašto se nalazi u bijednom duhovnom i moralnom položaju.
Uz sve pokušaje da provede desekularizaciju na svim prostorima na kojima “duhovno” gospodari, Crkva Srbije ne može niti će se ikada moći osloboditi od sekularizacijskog šoka. Iako je trenutno ščepala u svoje šake Crnu Goru i njeno sakralno blago – te se šepuri svojom političkom i materijalnom moći – ona je duhovno i moralno potpuno izgubljena.
Proces sekularizacije donio je na svijet rasterećujući duh ravnodušnosti prema religiji i njeno micanje iz javnog u privatno. Na paradoksalan način, svještenstva raznih hrišćanskih denominacija – na izborenu ravnodušnost svijeta prema religiji – odgovorilo je svojom ravnodušnošću prema svim fundamentalnim pitanjima i problemima posvjetovljenog svijeta. Popovi su postali metafora ciničke i bezdušne ravnodušni prema svemu što direktno ne tangira njihove interese.
S istom takvom prćijom ravnodušnosti prema svemu što je od istinskog ljudskog interesa Crkva Srbije je došla u Crnu Goru. Na ravnodušnosti misli graditi svoju sreću i usrećiti Crnogorce tako što će ih prevesti u stado ciničnih egoističkih životinja koje diletantski glume “duhovnost” i “moralnost.”
Da li je Crkva Srbije – od kad je okupirala i uzurpirala pravoslavlje u Crnoj Gori – načinila jedno jedino bogougodno djelo ili su joj djela ugodna samo rogatom božjem antagonisti?
Da li je okupiranjem crnogorskih crkava i manastira načinila kakvo dobro Crnoj Gori i Crnogorcima ili je uvijek gledala da im načini golemu štetu?
Da li je ikad ijednom pripadniku nacionalnih zajednica poručila da se ne boji, jer će ga ona u nevolji zaštititi ili je posvećivala patološke zlikovce koji su zlo činili “inovjercima,” ali i “drugačijim” Crnogorcima?
Da li je ikome uračunljivom u Crnoj Gori donijela korist i radost negiranjem postojanja crnogorskog jezika, nacije, kulture, vjere i istorije ili je stalno stvarala atmosferu opšte neuračunljivosti?
Da li je ikada bilo čim pomogla nekom đaku i siromahu, radniku bez posla i hljeba, bolesnome kome trebaju sredstva za liječenje ili je gledala da im uzme i ono što imaju?
Da li je ikad utješila onoga što mu treba utjeha ili ga je mršnula da joj ne smeta u opštenju s “transcendentnim”?
Da li je učestvovala u građenju puteva do svojih svetilišta ili je od njih pravila popovske vreće bezdanice koje će naivna “klijentela” puniti eurima, dolarima i drugim čvrstim valutama?
Da li je ikad ijednoj bolnici donirala kupovinu kreveta, mamografa, skenera ili kakvog drugog medicinskog uređaja ili je za svoje oboljele “dragocjene” klirike tražila sve moguće priviligije u javnom zdravstvenim sistemu?
Da li je ikad pomogla da se okrpi prsli krov koje seoske škole ili je svim silama nastojala da u škole pošalje svoje “vjeroučitelje” da ispiraju mlade mozgove?
Da li je ikad priskočila u pomoć sirotinji kad joj izgori kuća ili je uvijek prežala da zapali opštu crnogorsku kuću?
Da li je ikad ijednog izbjeglicu dočekala, nahranila, smjestila i utješila ili se svim silama trudila da raspirivanjem manijakalnog nacionalizma po “srpskim zemljama” stvori što je moguće više izbjeglica?
Da li je ikad javno pokazala žaljenje kad se dogodi kakvo veliko stradanje u Crnoj Gori ili mu se u potaji radovala?
Da li su njeni popovi ikad čestitali mladosti Crne Gore kad se slavodobitno vraća sa sportskih megdana širom svijeta ili su avetali od sreće dok komšijske sportiste vodaju kao mečke po Crnoj Gori u misijama srpstvujušćeg manitanja?
Najposlije, ko se tako dugo i uporno podvizava u ravnodušnosti – iz koje probijaju najvulgarniji egoizam i mizantropija – mora ga pohoditi slučaj komedijaš. Najavljeno je da će na Cetinju – u ime narečene institucije – njen čelni čovjek promovisati čelnog čovjeka njene “crnogorske” filijale. I “što ću vam duljit′ komendiju:” Propali student Filozofskog fakulteta iz Novog Sada u red “dostojnih” uvešće propalog studenta Filozofskog fakulteta iz Beograda. Misle veselnici da će tako pokazati da su trajno zavladali Crnom Gorom.
Aleksandar Karađorđević mislio je isto to 1925. godine, kad je oburdao Njegoševu i na Lovćen nasadio svoju kapelicu. Na zlo mu se okrenuo pokušaj protivprirodnog bluda nad istorijom!
Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta