ANATOMIJA JEDNE HAJKE (9): Držite agenta režima

Piše: Šeki Radončić

Da bi se bolje razumjela hajka u kojoj sam proglašen agentom režima, potrebno je, nakratko, vratiti se u februar 2010. Tada je nevladina organizacija Gariwo iz Sarajeva, na prijedlog Esada Kočana, Milana Popovića i Šerba Rastodera, dodijelila nagradu za građansku hrabrost Slobodanu Pejoviću. Vlasnica te nevladine organizacije je Titova unuka Svetlana Broz, najpoznatija po tome što ju je njen sin Ivan Golubović u sarajevskoj Slobodnoj Bosni častio epitetom „moja majka nemoralna humanitarka“.

Na dodjeli nagrade, Brozova je istakla da je Pejović tokom ratnog zločina deportacija u „kojem je ubijeno, kako je otkrio novinar i publicista Šeki Radončić, najmanje 85 Bošnjaka“, rizikujući svoj život, „1992. spasio trojicu Bošnjaka“.

Riječ je uzeo i slavljenik: „Moje je da dovršim započetu misiju da sudska pravda dostigne sve one koji su okrvavili ruke, da ih žigoše i kazni, kako se to nikada više ne bi ponovilo.“

U sali nije bilo Jasenke Perović, ni drugih članova porodica deportovanih, iako ih je Titova unuka pozvala na svečanost. Svetlana je, prije toga, Jasenki predložila da uruči nagradu Pejoviću, što je Jasenka s gnušanjem odbila. Svečanosti nijesam prisustvovao iz dva razloga: niti sam pozvan, niti bih otišao tamo.

Aktivni učesnik ratnog zločina

Nakon svetkovine, inicijator Kočan je bio razočaran što su porodice deportovanih bojkotovale dodjelu nagrade njegovom heroju i što sam se solidarisao sa njima.

– Nijeste fer. Slobo je veliki čovjek. Moj prijatelj. Red bi bilo da ga Jasenka i ti nazovete i da mu se izvinite, rekao mi je Esad dok smo šetali obalom Miljacke.

– Znaš Esade, prije takve odluke, Jasenka se konsultovala sa porodicama deportovanih i sa mnom, a ja sa Natašom Kandić, Munirom Subašić, predsjednicom udruženja „Majke Srebrenice“ i sa Markom Vešovićem. Zaključili smo da bi bilo suludo da Jasenka uruči nagradu za građansku hrabrost čovjeku koji je možda uhapsio i u smrt poslao i njenog brata čije se kosti još ne mogu pronaći.

Nataša je rekla: ‘Pejović je, ipak, aktivni učesnik ratnog zločina’.

Podsjetio sam Kočana i kako je Pejović, za tu ničim potkrijepljenu priču, dobio priznanje koje su, na istoj svečanosti, posthumno dobili istinski heroji, Srđan Aleksić i Esad Alić.

Srđan se 1993. godine suprotstavio grupi nacionalista koji su na ulici tukli njegovog druga, muslimana Alena Glavovića. Četnici su se potom okomili na Srđana. Nekoliko dana kasnije Srđan je od posljedica brutalnog premlaćivanja umro. Alen danas živi u Švedskoj i kada navrati u Trebinje redovno obilazi Srđanov grob. Srđanovu plaketu za građansku hrabrost preuzeo je njegov otac, Rade, koji je na čitulji svom sinu napisao:„Umro je vršeći svoju ljudsku dužnost“.

Esad Alić poginuo je 2008. bacivši se na ručnu bombu, koju je izvjesni Zoran Safin bacio na četvoročlanu porodicu Ros. Alić je tako spasio svog prijatelja Asima, njegovu suprugu Mihretu, devetogodišnju kćerku Šerifu i sedmogodišnjeg sina Mevludina. Alićevu plaketu za hrabrost primili su njegov sin i otac.

– Kao što vidiš, Esade, u ova dva herojska podviga imamo imena i spasioca i spašenih. Kod Pejovića imena spašenih nemamo evo 18. godina.

Nešto u njegovom herojstvu smrdi. I ne može se taj smrad još dugo kriti. Esad se zacrvenio i promijenio temu. Ubrzo smo se rastali. Rekao je da žuri da se sa Slobom, Milanom i Šerbom vrati u Podgoricu.

Nakon što je prošla slavljenička euforija, Jasenka je široj javnosti objasnila zašto je odbila da uruči nagradu Pejoviću:

„Doista bi bilo morbidno da porodice pobijenih ljudi uručuju zahvalnicu Slobodanu Pejoviću za građansku hrabrost. Gospodin Pejović je u ratnom zločinu hapšenja i deportovanja naših najmilijih, kako je sam priznao, rukovodio četvoročlanim timom koji je lovio i hapsio Bosance i Hercegovce. Pejović tvrdi da je iz zatvora pustio nekad trojicu, nekad dvojicu Bošnjaka, ali mi, baš kao ni Šeki Radončić koji je do tančina istražio ovaj zločin, nikada nismo pronašli te ljude.“ (Kulin, 27. mart 2010.)

Jasenkin intervju, ili bar njegove djelove, nije prenio ni jedan „nezavisni“ medij. Htjeli su da od neprijatnosti poštede svog štićenika i heroja, na čija je vrata zakucala istina.

“Pejovićevo junaštvo”

U sjenci Pejovićevog junaštva, u Podgorici je teklo višemjesečno suđenje devetorici visokorangiranih pripadnika crnogorskog MUP-a, optuženih za ratni zločin deportacija.

No početkom jula dolazi do velikog preokreta: svjedok Tužilaštva Ranko Martinović, zamjenik komandanta specijalne jedinice MUP-a u Herceg Novom u vremenu deportacija, u sudnici je posvjedočio da je Slobodan Pejović „bio taj koji je komandovao akcijom hapšenja i izručivanja bosanskih državljana Republici Srpskoj 1992. godine“. Martinović je kategorički odbacio i mogućnost da je Pejović spasio trojicu Bošnjaka:

„Nije moguće da je Pejović pustio nekog od privedenih Muslimana. To nije bilo moguće da uradi samoinicijativno, jer bi tako izvršio krivično djelo ‘zloupotrebe službenog položaja’, i našao bi se na njihovom mjestu, u pritvoru“.

Uskoro se u sudnici, kao svjedok Tužilaštva, pojavio i bivši policajac iz Herceg Novog Ranko Mihailović. Izjavio je da je asistirao Slobodanu Pejoviću, „koji je rukovodio akcijom hapšenja izbjeglica“.

„Inspektor Pejović me pozvao da idem sa njime, a ja kao policajac bio sam obavezan da mu pružim asistenciju. On je bio operativac, tako da je znao gdje su smješteni građani iz BiH”, izjavio je Mihailović, čovjek kojeg sam godinama tražio, a Pejović uporno odbijao da mi kaže njegovo ime.

Pejović je bivšim kolegama replicirao u Vijestima. Etiketiranjem. Rekao je da osjeća „gađenje prema Martinoviću i Mihailoviću“, da iza „ovih svjedočenja stoji tajna policija“, da se tako „nastavljaju podmukli napadi na njega“ i da nije „bio inspektor za potrage“.

Ranko Martinović je zbog ove izjave tužio Pejovića. Osnovni sud u Herceg Novom je presudio: zbog izrečenih laži i kleveta Pejović je dužan da Martinoviću isplati 600 eura obeštećenja. Pejović se nije žalio na tu presudu.

Nakon ovih dramatičnih svjedočenja i Slobodan Pejović će se ponovo pojaviti na sudu, ali u svojstvu „krunskog svjedoka“, kako bi dovršio „započetu misiju da sudska pravda dostigne sve one koji su okrvavili ruke, da ih žigoše i kazni, kako se to nikada više ne bi ponovilo“. No svu odgovornost za zločin deportaacija Pejović je svalio na dvojicu mrtvih ljudi, tadašnjeg ministra policije Pavla Bulatovića i zamjenika šefa hercegnovske policije

Damjana Turkovića. Nastavljajući svoju misiju, „krunski svjedok“ je rekao da su optuženi „dobri ljudi“, da su „samo izvršavali naređenja“ i da su „to oni morali“.

Iritirane ovakvim svjedočenjem i saznanjem da Pejović nije nikakav heroj, već bivši inspektor za potrage i glavni lovac na njihove najbliže, porodice su u sarajevskim medijima najavile krivičnu prijavu protiv njega.

Pejović je ponovo uzvratio u svom biltenu – Vijestima. Sa novim podmetanjima i etiketiranjem. Rekao je da se radi o „prepoznatljivom rukopisu tajne policije“, da zna „ko je posrednik između tajne policije i Jasenke“ i da „ima indicija da iza sarajevskog Kulina“, gdje je Jasenka dala intervju, „stoje vehabije, koje takođe finansira crnogorska tajna policija.“

Nikad Pejović nije imao potrebu da navede bilo kakav dokaz za bilo koju svoju tvrdnju, jer je sve što heroj i štićenik „nezavisnih“ kaže, moralo biti unaprijed tačno, pa i sumanuta tvrdnja da crnogorska tajna policija finansira vehabije!

Policijski posrednik Miško Nezavisni

Opremom teksta i sugestivnim naslovom prepoznatljiv rukopis tajne službe, Vijesti su jasno pokazale da nijesu na strani istine i žrtava, a uz to su pokušale da maštu svojih čitalaca rasplamsaju nagađanjima ko je „posrednik između tajne policije i Jasenke“. Mada se u prvi mah moglo pomisliti da se radi o M. P., čuvenom posredniku crnogorske tajne policije, stvari su polako počele da dolaze na svoje mjesto.

Isti dan nazvao me Kočan u vezi s njegovom kćerkom, koju sam upisao na studij psihologije u Sarajevu, ali je brzo prešao na Jasenkinu najavu tužbe protiv Pejovića. Uzrujano me pitao zašto to nijesam spriječio.

Objasnio sam mu da nijesam ničiji tutor i da je samo čovjek bez duše mogao dati izjavu kakvu je „danas dao Pejović“.

– On koji je, kako sam svjedoči, po nalogu crnogorske tajne policije, učestvovao u ratnom zločinu deportacija, sad optužuje Jasenku za saradnju sa tom istom tajnom policijom koja joj je u smrt odvela brata. Ovakvu optužbu može preko usta da prevali samo nitkov. I ko je ‘posrednik’ tajne policije? Iz Sarajeva ne mogu sve konce da pohvatam.

– Pa, Šekice moj, radi se o Jasenkinom mužu. On radi u Federalnom MUP-u BiH, ali Slobo neće da pominje njegovo ime“, odgovori Esad.

– Tamo Ivica radi kao forenzičar. On je diplomirani hemičar i kakvu bi vezu mogao imati sa crnogorskom tajnom policijom.

– To nijesam znao. Razgovaraću o tome sa Slobom čim s tobom završim razgovor, reče Kuta. Kočan je maestralno odigrao svoju rolu: uveliko se pripremala hajka iza kulisa protiv „posrednika“, to jest mene, a ja sam vjerovao da sam mu pojasnio stvari i odbranio „posrednika“ Ivicu.

Hajka na mene je započela tako što je policijski posrednik Miško Nezavisni, ili neko od njegovih ortaka „u najvećem povjerenju“, „sasvim interno“, saopštio svojim urednicima, dakle, i Kuti, da su „iz pouzdanih izvora saznali“ da je „posrednik“ između Jasenke i crnogorske tajne policije Šeki Radončić. Držeći se svetog novinarskog načela „reče mi jedan čoek“, Miškova šaptačka četa je, od uha do uha, odmah s tim upoznala podgoričku nezavisnu čaršiju.

To ću, naravno, saznati nekoliko mjeseci kasnije, kada me jedno jutro nazvao kolega iz Slobodne Evrope. Ukratko mi je ispičao kako je na redakcijskom sastanku Slavica Brajović, šefica podgoričke redakcije Slobodne Evrope, rekla da je Šeki Radončić „tajni posrednik između  porodica i tajne policije“, odnosno „režimski agent“. „To su mi rekli u Monitoru. Molim vas, nemojte da ovo čuje Šeki“, kazala je na kraju

Brajovićeva, koja je, inače, u susretima sa mnom, pokazivala veliko poštovanje, čak i divljenje. Brajovićevoj nikada ni vodu nijesam natrunio, ali se, sa ove vremenske distance, sve fino uklapa: podgorička redakcija Slobodne Evrope obična je ekspozitura Miodraga Perovića, a Slavica Brajović njegova bivša upošljenica.

Slavica je supruga Saše Brajovića, savjetnika za medije u ambasadi SAD u Podgorici. A kome će Saša vjerovati ako ne svojoj ženi!? A kome će upošljenici američke ambasade u CG vjerovati ako ne svom upošljeniku, Saši!? Pogotovu kada se njegove informacije poklope sa informacijama vedeta „nezavisnih“ medija. Tako velike laži „nezavisnih“, pretvorene u velike istine, stižu i do zvaničnog Vašingtona.

Medijska Cosa nostra je još morbidniju dezinformaciju plasirala zvaničnom Berlinu. I to ću saznati znatno kasnije, na ručku sa prijateljem Branimirom Jukićem, ambasadorom Bosne i Hercegovine u Podgorici. Jukić je, i po službenoj dužnosti, bio upućen u sve što se događalo u vezi s deportacijama, suđenjem funkcionerima i službenicima MUP-a, razobličavanjem Pejovićeve uloge. U uvertiri ispričao mi je kako je ne malo iznenađen ponašanjem Monitora i Vijesti prema porodicama deportovanih i njihovim veličanjem „onog četnika“ Slobodana Pejovića, a onda mi ispričao šokantnu priču.

– Prošlog vikenda, posjetio me je u mojoj kući, u Neumu, njemački ambasador u Podgorici Peter Plate. Razgovarali smo o svemu i svačemu, pa i o deportacijama i onom Pejoviću. Pitao me je li tačno da Jasenka Perović konzumira teške droge i da joj ih ti nabavljaš, i je li tačno to da vas dvoje radite za crnogorsku tajnu policiju.

Prije nego što mu je odgovorio, Jukić je upitao njemačkog kolega Platea „otkud mu ta priča“?

– Ispričali mu, kaže, oni iz Monitora i Vijesti. Rekao sam Plateu da je to vrlo ružno podmetanje, da se radi o obrazovanoj i uglednoj ženi, majci  dvoje djece, i poznatom novinaru i istražitelju ratnih zločina, kojem je zbog otkrića o deportacijama čak i bomba bačena na kuću. Mislim da sam ga ubijedio u ono šta je istina. Za to mi duguješ ručak, našalio se ambasador Jukić.

– Nije mi teško zaključiti ko je iz Monitora i Vijesti u poziciji da razgovara sa njemačkim ambasadorom i ko je sposoban za tako bezočne laži, rekoh.

U meni su se pomiješali bijes i stid. Bijes zbog tolike niskosti vlasnika Vijesti i stid što sam vjerovao Kutinoj priči o Jasenkinom mužu kojom je htio da zametne trag: dok sam spavao snom pravednika, nijesam ni sanjao da oni planiraju da me ubiju na spavanju, da me bez ijednog dokaza ili svjedočenja proglase za posrednika tajne policije i režimskog agenta. O čemu je sa „meritornog mjesta“ upoznat zvanični Berlin, a po logici stvari i čitav diplomatski kor u Crnoj Gori. Profesor mržnje je opet igrao svoju igru: svoju titulu posrednika tajne policije pokušao je ovom đavoljom podvalom da podmetne meni.

Ali, kako bi rekao Džordž Herbert, „zbog oluje hrast pušta dublje korijenje“.

U sjutrašnjem nastavku čitajte IMAJU LI TI LJUDI DUŠU

*Anatomiju jedne hajke na engleskom jeziku možete preuzeti na OVOM linku.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta