Piše: Šeki Radončić
- Gazda Miško Sicilijanac
Medijski stršljenovi Miodraga M. Perovića nastavili su da kidišu na mene i tokom jula, avgusta, septembra i oktobra. U novembru su dvogodišnjicu permanentne hajke na mene obilježili odvratnom fotomontažom na naslovnoj strani Monitora, Perovićevog oruđa za degradiranje ljudi. Boro Krivokapić, Darko Šuković, Draško Đuranović, Srđan Kusovac i ja predstavljeni smo kao marionete kojima Milo Đukanović upravlja iza kulise. Fotomontaža je opremljena nadnaslovom: Izokrenuta stvarnost: nasilnici kao žrtve i naslovom: Živa istina i druge laži.
Ovo je Perovićev omiljeni način poništavanja činjenica koje javno iznosimo o njemu. Povod za jeftinu fotomontažu, i ničim potkrijepljenu optužbu da smo nasilnici, bilo je gostovanje Bora Krivokapića u Živoj istini kod Darka Šukovića. Krivokapić je, kritikujući neprofesionalizam i neviđene hajke „nezavisnih“ medija, konstatovao da su „prljave riječi uvijek prethodnica prljavih djela“. Uz to je Krivokapić rekao i živu istinu da „iza prljavih medija stoji prljavi kapital i prljava ideologija“, aludirajući tako na kapital Vijesti, koji posljednjih godina priliva iz velikosrpskih nacionalističkih centara iz Beograda.
Umjesto osporavanja Krivokapićevih navoda, uslijedila je brutalna odmazda Prodavca Laži, njegovih ortaka i zaštitara. Krivokapić se, kao Đukanovićeva marioneta, našao na naslovnoj strani Monitora zbog izrečenih stavova, Darko Šuković jer je ugostio Krivokapića u svojoj emisiji i tako mu otvorio prostor da bar nakratko razbije medijsku blokadu u kojoj „nezavisni“ mediji drže Crnu Goru; Draško Đuranović zbog toga što je osudio hajku na Krivokapića u privatnim medijima; Srđan Kusovac, zbog Perovićevog monopolističkog obračuna sa konkurencijom, a Šeki Radončić, kao centralno pozicionirana marioneta, jer „se dosjetio da izmišlja da je žrtva medijskog nasilja“.
Autor teksta je Milena Perović-Korać, a naslovne strane Monitora – Esad Kočan. A već je znano da ovo dvoje medijskih delinkvenata preziru činjenice kao i njihov gazda Miško Sicilijanac.
Da sad pogledamo kako je Šeki Radončić „perverzno izokrenuo stvarnost“ i kako se “dosjetio da izmišlja da je žrtva medijskog nasilja”:
Od trenutka kada je profesor mržnje u moj linč uključio i damu koja ne zna da nije damski lagati, Milena Perović-Korać je u Monitoru za jednu godinu, (novembar 2011.– novembar 2012.) napisala 16 tekstova u kojima me, ispoljavajući užasno neznanje, blatila i satanizovala.
Pod palicom uredničke vertikale zvane Esad Kuta, sedmičnik Monitor me u samo dvije godine napao 66 puta u 102 broja, a taj me grobar starog dobrog Monitora ispljuvao u sedam autorskih tekstova, dva saopštenja za javnost i u jednom intervjuu. Dakle, deset puta. Perovićev diler laži objavio je i tri naslovne strane Monitora sa mojom slikom i uvredljivim i podmetačkim naslovima. Kočan, čija bestidnost nema granica, držao je na portalu Monitora i huškačke uratke Marka Milačića i Svetlane Broz, punih najbrutalnijih laži i uvreda izrečenih na moj račun, ukupno 604. dana.
Perovićev medijski gonič dosjetio se kako da još po jednom ostvarenju ostane upisan crnim slovima u crnogorsko novinarstvo: u Monitoru od 8. juna 2012., objavio je pet hajkačkih tekstova protiv mene.
Kako pokazuje obdukcija krepalog Monitora, svojim autorskim tekstovima u toj novini u hajci na Š. Radončića učestvovali su vlasnik, direktor, izvršni direktor, glavni urednik, zamjenik glavnog urednika, svi novinari i kolumnisti tog Perovićevog sedmičnika. A tako nešto nije zabilježeno ni u vrijeme najrigidnijeg komunizma, Miloševićevog događanja naroda ili Konatareve ratne Pobjede.
Uz to su me Monitor, Vijesti, portal Vijesti, TV Vijesti i njihovi satelitski mediji, u samo dvije godine, zbog filma i knjige napali najmanje 209 puta, o čemu svjedoči statistika u prilogu ove knjige, pa ipak Perovićev najodaniji sluga tvrdi da sam se dosjetio da sam žrtva medijske hajke.
Da su mi progonitelji za dvije godine 209 puta poslali cvijeće, dojadilo bi mi, a kamoli to što su mene i članove moje porodice 209 puta granatirali lažima, uvredama i klevetama. Nažalost, ova statistika bi bila još poraznija da sam uspio da prikupim sve tekstove, i emisije sa TV Vijesti, u kojima se po meni pljuvalo. Da ne spominjem javno organizovanje mojih sahrana, kopanje grobova i pisanje smrtovnica, držanje posmrtnih govora, montiranje teških krivičnih djela, lažne prijave policiji, tužilaštvu, međunarodnim organizacijama, mitingovanje Perovićevih moralnih škopaca pred Pobjedom, pisanje krivičnih prijava i tužbi protiv mene…
Da ne duljim, navedene činjenice zorno pokazuju ko perverzno izokreće stvarnost, ko su stvarni medijski nasilnici, ko su medijske žrtve a ko hulje, ko igra podlu igru zamjene identiteta i, konačno, čija je to hajka zasmrđela kao crkotina na podgoričkom žaropeku. Kada je već riječ o autoru optužbe da se Šeki „dosjetio da izmišlja da je žrtva medijske hajke“, Esadu Kočanu, koji se radi sitnih privilegija i malo luksuza moralno raspada, tu se ne radi samo o neviđenom gazdinom poltronu, već i o neviđenom podlacu, koji svoja hajkanja, kao kukavičja jaja, podmeće drugima. Iako se mučim evo skoro tri godine, nikako ne mogu da uočim razliku između Kočana i Gada, koliko mogi li da uočim fizičku razliku između Kineza i Japanca. Oni su meni, nekako, isti.
U sjutrašnjem nastavku čitaćete MIŠKA NEZAVISNOG SPAŠAVALI MILOVI PILOTI
*Anatomiju jedne hajke na engleskom jeziku možete preuzeti na OVOM linku.
*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta