ANATOMIJA JEDNE HAJKE (41): Pi gade špijunski!

Piše: Šeki Radončić

Novokomponovani fašista Slavko je svoju optužbu da se (ras)prodajem kao Crnogorac, ponovio u Vijestima, u dvije video poruke, od 10. i 11. juna 2012. Tim povodom je na portalu Vijesti postavljena i preporuka za  čitaoce: „Pogledajte i snimak napravljen 8. juna 2012. godine za potrebe dokumentarnih filmova NVO Gariwo“. Riječ je, podsjećam, o video uratku Titove unuke Svetlane Broz, postavljenom na portalu Monitora, punom Slavkovog jezika mržnje na račun pisca ove knjige i njegovog brata.

Tri dana docnije, hajkač Perović će šovinističke uvrede iz Pressa i Vijesti  ponoviti u Slobodnoj Bosni (14. jun 2012). Intervju je Perović počeo tvrdnjom kako je„Đukanović ubio Crnu Goru kada se odvojio od Miloševića, po nalogu Vašingtona“. Što ne treba komentarisati, dovoljno je ovo zapisati. Da se ne zaboravi.

„Šeki, koji je godinama krio svoje pravo ime Šemsudin, da bi se krio i rasprodavao kao Crnogorac“, nastavlja da na zvijezde laje Perović koji je, prodao i rasprodao Liberalni savez, nakon što ga je oteo od drugih osnivača i pretvorio u svoju piljarsku radnju.

Perović me optužuje i da sam čovjek crnogorske tajne policije, o kojoj sam napisao četiri knjige. Nekadašnji Slavko je mojom Crnom kutijom  tri dana mahao u crnogorskom parlamentu, kao krucijalnim dokazom da je režim nedemokratski i totalitaran. Možda sam tu i druge knjige o zlodjelima crnogorske policije napisao po diktatu tajne policije, da bi samu sebe iskompromitovala, a opozicionaru Slavku omogućila da glumi zaštitnika ljudska prava dok javno maše mojim djelom koje sam pisao godinama i zbog kojeg sam glavu rizikovao.

Perović nastavlja: „Mi smo to znali (da su Šemsudin i Fahrudin bili ljudi tajne policije, p.a) i zbog toga smo bili oprezni. Fahrudin Radončić je bio izvršni sekretar Opštinskog komiteta Podgorice. Na takvo mjesto nije mogao doći bez saglasnosti i pune podrške Državne bezbjednosti Crne Gore“.

Slavko Perović je, opet, uletio u duboki ofsajd: zaboravio je da je u vrijeme komunizma lično obavljao odgovornu dužnost  opštinskog inspektora za rad, potom i javnog tužioca na Cetinju. Ako je u to vrijeme trebala saglasnost i puna podrška Državne bezbjednosti CG za neku funkciju, onda je, nema dvojbe, bila mnogo potrebnija za funkciju čuvara režima koju je obavljao tužilac Perović, a ne političar Radončić.

Pošto je ovdje riječ i o mom ugledu, podsjetiću kako je Slavko Perović bio oprezan prema meni k’o crni đavo: kada su mi, nakon brojnih tekstova o političkim procesima u CG, nepoznati počinioci, 20. maja 1995. godine, pucali na majku i suprugu, Slavko Perović i liberali su izdali sljedeće saopštenje:

„Uvjereni smo da je napad na kuću Šekija Radončića uzrokovan tekstovima ovog novinara u kojima je govorio principijelno, hrabro i objektivno o brojnim propustima aktuelne vlasti, kao i brojnim političkim procesima u Crnoj Gori. Posebno su zapaženi Radončićevi tekstovi u vezi sa političkim procesom šesnaestorici Cetinjana koji su osuđeni na ukupno 17 i po godina zatvora. Objektivna, hrabra i principijelna novinarska riječ, uz časne izuzetke, rijetkost je na crnogorskim prostorima i upravo takva riječ je počela da smeta“. (Liberal, 27. janur 1995.).

Još oprezniji bio je Slavko u maju iste godine, kada sam osuđen na dva mjeseca zatvora, uslovno na godinu i 175.000 maraka globe, po tužbi zamjenika komandanta dubrovačko-hercegovačkog ratišta, generala Radomira Damjanovića, jer sam u Monitoru opisao kako su rezervisti i komandanti JNA pljačkali Dubrovnik sa okolinom. U reagovanju LSCG, od 18. maja 1995., koje je, kao i sva druga, pisao Slavko, osuđuje se takva presuda „hrabrom novinaru, izrečena u montiranom sudskom procesu“.

A najoprezniji prema meni je Slavko Perović bio kada je pod njegovom dirigentskom palicom LSCG izdao Kalendar za 1998. godinu. U tom kalendaru je ispod svakog datuma naveden značajan događaj u istoriji Crne Gore. Recimo, ispod 26. januara (1998.) piše: „26. 01. 1990. Održana osnivačka skupština LSCG na Cetinju. Ili, ispod 17. juna piše: „17. 06.1920.

Srpski regent Aleksandar ukazom ukinuo Autokefalnu crnogorsku pravoslavnu crkvu“. A ispod 8. novembra stoji: „8.10.1996. izišla iz štampe knjiga o policijskoj torturi u Crnoj Gori u periodu od 1992–1996, Crna kutija, autora Šekija Radončića.“ Danas taj politički leš izmišlja da je, kad je ovo pisao, znao da radim za policiju.

Ko, dakle, laže i spletkari? Slavko ili olupina od Slavka !? Jedan od njih ne zbori istinu. Dok me Slavko srčano branio i smatrao hrabrim i nepotkupljivim novinarom i publicistom koji je pisao istorijske knjige, Olupina me u dvadesetak dana, pet puta diskriminira zbog imena i pljuje pričom o mom radu za policiju. Ali neću dvojici Perovića, Olupini i Slavku, ulaziti u intimu: ostavljam ih da to na miru između sebe riješe.

Samo ih molim da se opet ne svađaju. Šteta ti bi bilo da jedan od njih dvojice nastrada. U intervjuu Slobodnoj Bosni ta politička crkotina, koja povremeno zasmrdi u medijima, uputiće i najodvratnije optužbe na račun porodica deportovanih ljudi, optužujući ih da su se prodale Milu Đukanoviću.

U svom reagovanju, Jasenka Perović  prezire Slavka, i javno zamjera uredništvu Slobodne Bosne što je dopustilo „ponižavanje i iznošenje čistih laži, koje vrijeđaju žrtve ratnih zločina“, kao što je tvrdnja „da su životi naših najmilijih ništa drugo nego tržišna roba i da smo mi zbog isplaćene nadoknade spremni sve prepustiti zaboravu“.

Ja sam se odlučio za drugu strategiju: da ukratko predočim neupućenoj bosanskoj javnosti ko je Olupina koja usred Sarajeva bezdušno vrijeđa i blati porodice pobijenih ljudi i Šekija Radončića. U reagovanju sam naveo da je predug spisak ljudi koje je predratni inspektor i javni tužilac proglasio špijunima: Mirka Kovača, zato što je prihvatio Trinaestojulsku nagradu; Marka Vešovića zato što je, zbog Perovićevog pakta sa Kilibardom, napustio Liberalni savez; Andreja Nikolaidisa, jer je prihvatio funkciju savjetnika predsjednika crnogorskog parlamenta; Terezu Kesoviju, jer je nakon 20. godina pjevala u Podgorici…

Na listu špijuna tajne policije Olupina je stavio svoje potpredsjednike, mnoge nezavisne intelektualace, medije i nevladine organizacije i manjeviše sve značajnije osobe koje su antiratno djelovale i borile se za suverenu Crnu Goru.  Iz LSCG, „tog špijunskog legla“, Olupina je otjerao sve „agente državne bezbjednosti“, a potom ga je sudskim putem ukinuo. Na kraju, ostao je sam sa sobom i, kad se izjutra pogleda u ogledalo, siguran sam, veli: „Pi, gade špijunski“.

Ovaj lik, koji nije samo medicinski slučaj, već i veliki nitkov, zaslužuje da se o njemu napiše knjiga ili snimi film. Doista treba biti neviđeni gad, pa sa durmitorskih visina, usred Sarajeva, optužiti porodice deportovanih i pobijenih ljudi da su kosti svojih najbližih prodale Đukanoviću: „Milo Đukanović je oštećenim porodicama platio takozvanu naknadu štete.

Đukanović ih je na taj način kupio. Oni sada ćute kao ribe. To je najsramnije ćutanje“, veli Perović. Ovo je preko usta mogla da prevali samo osoba bez stida, ništarija bez grama duše. Porodicama deportovanih novac nije dao Đukanović, niti bi ga one od njega uzele, već im ga je isplatila država i to na osnovu tužbe koje su podnijele protiv MUP-a Crne Gore. Porodice deportovanih ne ćute kao ribe, već do neba vrište: godinama bezuspješno traže hapšenje svih učesnika i političkih nalogodavaca tog zločina, zahtijevaju podizanje spomenika u Herceg Novom, uvođenje Dana sjećanja, uvrštavanje tog zločina u udžbenike istorije…

A kad smo već kod kupovine i prodaje, čovjek koji je prisvojio, pa rasprodao Liberalni savez kao bofl robu možda bi mogao da nam otkrije ko je i zbog čega od Đukanovića uzeo osam miliona njemačkih maraka, kome ih je u vrećama donio tadašnji visoki funkcioner crnogorske tajne policije, i ko od tih silnih para godinama kraljevski živi u Pragu?

U sjutrašnjem nastavku čitaćete MEDIJSKO UBISTVO POLICAJCA BOŽIDARA JAUKOVIĆA

*Anatomiju jedne hajke na engleskom jeziku možete preuzeti na OVOM linku.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta