Piše: Šeki Radončić
Moje sumnje da od nezavisnog novinarstva neće biti ništa, i da Monitor postaje sredstvo bogaćenja Miška Antirežimlije, obistinile su se 8. novembra 1995. godine. Tog dana je dogorjela Miškova svijeća nepotkupljivog intelektualca i nezavisnog novinara. Tog dana je direktor i glavni urednik jedne „nezavisne“ novine organizovao policijsko isljeđivanje svog novinara u sopstvenom stanu. Isljednik: Vukašin Maraš, šef crnogorske tajne policije. Isljeđivani: Šeki Radončić, novinar. Svjedoci: dr Miodrag Perović, vlasnik stana, direktor i glavni urednik nezavisnog nedeljnika Monitor i Rajo Vulikić, dugogodišnji inspektor crnogorske tajne policije, Perovićev nerazdvojni prijatelj i pouzdanik.
Tom događaju prethodila je najava da će na mjesto šefa podgoričke policije doći Goran Žugić iz Herceg Novog. Podgorički policajci su se tome usprotivili, tvrdeći da je Žugić korumpiran. Kako bi spriječio to imenovanje, neko od Žugićevih konkurenata ostavio je žutu kovertu ispod vrata Monitora, sa naznakom „za Šekija Radončića“. To je u stvari bila „Informacija o zloupotrebama Gorana Žugića“ u kojoj je, između ostalog, optužen za reketiranje stranih državljana i primanje mita.
Držeći se novinarskog pravila „da se čuje i druga strana“, a znajući da je upošljenicima MUP-a zabranjeno da daju izjave, obratio sam se ministru policije Filipu Vujanoviću. Negirao je autentičnost dokumenta i uputio me da sa Žugićem o tome popričam. Žugić je predložio da se vidimo u Vili na Gorici. Pošao sam na taj sastanak skupa sa glavnim urednikom Ljubišom Mitrovićem. Nastavak priče ću dati iz moje knjige Iza maske, koja je feljtonizirana u Vijestima.
„Izvadio sam dokument od desetak strana i dao ga Žugiću. Počeo je da čita. Bio je šokiran. Mlatarao je prstima po usnama i ispuštao neke prigušene poluartikulisane krike poput ‘uff, uff’ i ‘brr, brr’. Crvenio se, znojio, komešao, ustajao i ponovo sjedao. Kada je sve pročitao i malo se smirio, pitao sam ga da li će dati izjavu. Rekao je da nema ovlašćenje da daje izjave, ali me zamolio, ukoliko objavim tekst o tome, da informacije koje se tiču ‘Žutih osa’ i njegove privatnosti ne iznosim u javnost. To sam mu obećao. Rastali smo se. Žugić je ostao, Ljubiša je pošao svojim putem, a meni je valjalo pisati tekst. Nisam čestito ni sjeo za kompjuter a zove me utemeljivač i većinski vlasnik Monitora Miodrag Perović. Pita me da li bih došao kod njega u stan, jer bi sa mnom htio da razgovara lično šef SDB-a Vukašin Maraš. Tom prilikom mi je objasnio da je Maraš tek uselio u stan iznad njegovog i da ga je za tu uslugu molio njegov prijatelj Rajo Vulikić, nekadašnji SDB-ovac. Pristao sam.
Komunističko-patriotska priča šefa tajne policije
Mrkla novembarska noć. Ulazim u stan kod Miodraga Perovića. Zatičem Vukašina Maraša i Raja Vulikića. Nakon našeg upoznavanja Rajo se povukao. Miško ukratko objašnjava da sam ekskluzivni novinar Monitora i da samo od mene zavisi hoće li tekst o Žugiću izaći ili ne. Maraš uzima riječ. Nakon kraće komunističko-patriotske priče, skinuo mi je veliki kamen sa srca: priznao je da je dokument autentičan.
Vaspitano, ali odlučno mi je stavio do znanja da bi bilo ‘patriotski i ljudski’ da dokument ne objavljujem. Kada sam mu rekao da ću ga ipak objaviti, odlučio je da mi ‘malo savije ruku’, pa me upozorio kako ‘neke tamo druge službe’ ovakve stvari ne bi tolerisale, suptilno mi prijeteći. Nijesam popuštao…
Maraš je manirom igrača koji u nogama ima mnogo utakmica, pokušao da, ipak, jedan akademski razgovor završi ‘kompromisom’: pitao me vrlo direktno šta za uzvrat tražim da vratim dosije ‘Bosna’ i da tekst ne objavim. Nastao je tajac. Svi gledaju u mene i čekaju cifru. U redu, kažem, evo Vama ovaj dokument, a za uzvrat tražim da mi date dosije ‘Štrpci’ o likvidaciji 19 Muslimana iz voza Beograd-Bar, otetih u Štrpcima. Znao sam da je crnogorska tajna policija o tom slučaju vodila istragu zato što je osam otetih i ubijenih Muslimana bilo iz Crne Gore.
Maraš nije mogao da vjeruje: ‘Pobogu, gospodine Šeki, kako možete od šefa službe nacionalne sigurnosti da tražite da Vam da neki dosije?’. Odgovorih, uz osmijeh: ‘Isto onako kako šef nacionalne sigurnosti od novinara može da traži da ne objavi neki dosije’. Razgovor je završen neuspješno. I pored svih pritisaka tajne policije, Ljubiša i ja smo odlučili da tekst o Žugiću objavimo u narednom broju Monitora.“
Citirani dio teksta je objavljen u Vijestima, 1. jula 2003., dok je Miško bio negdje vani, čini mi se, u Rimu. Tako se potrefilo. Kada se vratio s puta, zacijukao je:
– Šeki, zašto si objavio da si isljeđivan u mom stanu?
– Zato što je to istina. Ja nemam razloga da bilo što krijem. I nema razloga da se ljutiš: napravio sam ti ustupak i nijesam opisao tvoje bijedno držanje tokom isljeđivanja. Sjeti se šta si govorio dok si, sav važan, sjedio zavaljen na trosjedu pored šefa tajne policije: ‘Znaš Vuče, Šeki je naš novinar, ali ako mu blokiram Monitor, on će ovaj tekst objaviti negdje drugo. Zato je bolje da se dogovorite. Sve će ostati među nama.
I niko drugi za to neće znati. Ozbiljni smo ljudi’. Miška sam onda podsjetio i kako mi je jednom prilikom, ispred redakcije Monitora, ispričao da je britanskim univerzitetskim profesorima najveća čast kad ih tamošnja tajna policija, M5 ili M6, više se ne sjećam tačno koja, angažuje da urade nešto za Njeno Veličanstvo. Ili kad CIA za državne potrebe angažuje američke univerzitetske profesore, to je njima jedno od najvećih životnih priznanja.
– Eto, i ti si, profesore Peroviću, dočekao veliko priznanje da te za specijalne posredničke misije angažuje crnogorska tajna policija, u službi njegovog veličanstva Mila Đukanovića, rekao sam s osmijehom i produžio svojim putem, ne želeći da raspravljam s njim.
No, priznajem, u tom trenutku mi ga je nekako bilo žao što se toliko uzrujao i iznervirao. Čovjek ima ugrađen stent, a ja sam možda pretjerao što sam objavio istinu.
Nešto kasnije će i liberali otvoreno optužiti specijalnog posrednika tajne policije Miodraga Perovića da je, po nalogu Vukašina Maraša, nudio veliku novčanu apanažu poslaniku Miroslavu Vickoviću da napusti Mali Kabinet LSCG i priđe DPS-u, što je Vicković odbio.
Miško 007 nije krio ogorčenje što mu je propala i ta tajna misija, pa je u Monitoru, od 25. maja 2010., u uvodniku pod naslovom Pad, svoj neuspjeh opravdao nespornom mržnjom liberala prema Đukanoviću:
„Da su se bar (liberali p.a.) ponijeli kao onaj klasični Crnogorac iz priče, koji u protivnički tabor ne bi otišao ni za šta na svijetu, osim iz inata, bilo bi u okviru folklora. Ovako je ispalo bez šarma, bez ideala i dostojanstva koje imaju heroji, i negativni i pozitivni. Jedino što je vidljivo je žar mržnje prema Đukanoviću.“
Zaboravio je da doda: vidljiva je i saradnja profesora Perovića sa tajnom policijom. No, tu nije kraj svjedočenjima o dirljivim odnosima između vlasnika nezavisnih medija i tajne policije. Na izbornoj tribini DPS-a u Danilovgradu, održanoj 30. septembra 2012. godine, Milo Đukanović je posvjedočio koliko je za tajnu policiju dragocjen Miško Nezavisni:
– Sjećam se dobro kada smo Miodraga Perovića tokom ‘99. godine (uoči NATO bombardovanja Crne Gore, p.a.) na njegovu izričitu molbu u gepeku izbacivali iz Crne Gore da bismo na neki način svi počinuli od panike koju je stvarao predstavljajući vlastiti strah kao izraz ugroženosti Crne Gore.
Đukanović se tom prilikom pozabavio i novim Perovićevim političkim zaokretom: „Rekao bih da nam je babo nažalost prolupao i da je vođen onim što je neutoljiva želja za vlašću i neutoljiva želja za novcem, on sada više nije jednoipoprocentni Miško, nego stoprocentni četnik“.
Gepekovan Miško Dragocjeni
Antirežimlija Miško Perović je kao zmija noge krio činjenicu da ga je spašavala crnogorska tajna policija, i zbog toga je, u odgovoru „diktatoru Đukanoviću“, težište sa te krajnje kompromitujuće činjenice pokušao da prebaci na periferni dio priče. Nije on, veli, pobjegao iz Crne Gore, već ga je „šef crnogorske službe bezbjednosti (a ne Udbe, kako voli reći kad tajnu policiju podmeće drugima) Duško Marković, molio da napusti zemlju kako ne bi pao u ruke pripadnicima Vojske Jugoslavije koji su ga tražili“.
Mogu se na mene ljutiti koliko god hoće i Đukanović i Marković, ali ja više vjerujem antirežimliji Mišku Peroviću kad kaže da su ga na taj izdajnički čin primorali Diktator i njegov šef tajne policije, koji je pao na koljena i zavapio:
– Miško Kamikazo, ne gini za Crnu Goru! Bogom te kumim, ne čini to, jer ako tebe nema – nema ni Crne Gore! A onda je Miško 007 dobio i sertifikat o saradnji sa tajnom policijom sa meritornog mjesta. Od šefa tajne policije.
U svom svjedočenju „šef crnogorske službe sigurnosti“ Duško Marković je potvrdio da su njegovi agenti, rizikujući svoje živote, u gepeku automobila evakuisali Miška Dragocjenog iz Crne Gore i da ga je za tu uslugu molila Miškova sestra Milka. Na njenu je molbu, precizira Marković, „primio u svom kabinetu“, a đe bi drugo, Miodraga Perovića, gdje je u najvećoj tajnosti napravljen plan o spašavanju najvećeg antiratnog profitera i najumnije crnogorske glave.
Pošto je Markovićevo svjedočenje pravi ram za sliku Perovićeve dugogodišnje saradnje sa tajnom policijom, Miško Nezavisni je ponovo zacijukao kao miš uhvaćen za rep u mišolovci:
„Od onog što Marković priča istina je samo to da ja zaista imam sestru koja je brižno pratila moju independističku avanturu“ (radeći u Milovoj vladi, p. a.). „Suština spora između mene i Markovića je“, nastavlja veliki demagog Perović, „nadasve, u tumačenju značenja činjenica. Iz mog ugla gledano, crnogorska vlast je po Ustavu Crne Gore bila dužna da se stara ne samo o sopstvenoj bezbjednosti, već i o bezbjednosti građana…“
Takav je Miško Nezavisni. Koji je stalno pričao kako ga crnogorska tajna policija prati, kako planira da ga čak i fizički likvidira, a kad se razglasila njegova bruka, pokušava da ubijedi crnogorsku javnost da ga je ta zločinačka organizacija, držeći se Ustava kao pijan plota, spašavala ne kao svog čovjeka, već kao običnog građanina! Bože, što su „diktatorov“ režim i njegova Udba bili principijelni u slučaju M.P.
Crnogorski režim i „služba sigurnosti“, dobro su, ipak, odradili svoj posao: ugroženi građanin i svodnik tajne policije Miško Nezavisni nije pao u neprijateljske ruke. Autor ovih redova, takođe, s indignacijom odbacuje sve neutemeljene tvrdnje Duška Markovića i Mila Đukanovića da je građanin Miško utekao i domovinu ostavio na cjedilu, čim je prigustilo. Jer je demokratska, čojska i sojska Crna Gora tamo gdje i Miško Perović.
Sve ostalo su obične udbaške izmišljotine.
U sjutrašnjem nastavku čitajte VRATITE OTETO: I JA TEBE VOLIM
*Anatomiju jedne hajke na engleskom jeziku možete preuzeti na OVOM linku.
*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta