ANATOMIJA JEDNE HAJKE (38): Akademik-plagijator Šerbo i cenzor Boris Raonić

Piše: Šeki Radončić

U drugom tekstu  Đilas i istorija, akademik-plagijator Šerbo Rastoder, van konteksta i bez pravog povoda, veli da ga „prijatelji pitaju čemu pisanje o akademskim temama u vremena kada društvo toliko ulaže u promociju ‘zbirke tračeva i zbornika iskaza mahaluše iz Papa i mister Poaroa“. Mada smo dokumentovali sve što smo u našoj knjizi kazali o Rastoderu, Milov istoričar i Lekićev agitator je, sa trinaestojulskih visina, sve to proglasio tračevima i „iskazima mahaluše iz Papa“. One „mahaluše“ čiju je priču Šerbo maznuo i stavio u svoju knjigu Šahovići. One „mahaluše“ koja je napisala knjigu Smrt je majstor iz Srbije u vrijeme kad je Šerbo „konatarisao“ i primao platu na velikosrpskom Filozofskom fakultetu u Nikšiću.

Crnogorsko društvo nije ni centa uložilo ni u Marka ni u mene, i Šerbo izmišlja da je išta uložilo u promociju naše knjige Miško Kesedžija i njegove bize, ali je akademiku sa šestim prstom dalo veliki stan, Trinaestojulsku nagradu sa svim beneficijama, na desetine hiljada eura za otkup njegovih knjiga  i 64.000 eura samo po osnovu Šerbovog sjedenja u Upravnom odboru režimske TVCG. (Kočan je, podsjećam, po tom osnovu dobio 47.000 a Milena Perović-Korać oko 10.000 eura).

Dakle, samo u jednom danu tri medija Prodavaca Laži objavili su čak osam tekstova protiv Šekija Radončića, odnosno sedam protiv Marka Vešovića.

Plus reklama Kočanove sveske Rat za Mila preko čitave strane Vijesti. (Ne računam televizijske priloge TV Vijesti do kojih nijesam uspio doći). Što zorno svjedoči o vulgarnoj i primitivnoj hajci Don Mikelijevog medijskog ganga protiv dvojice pisaca, i pokazuje da su: miškovština + kočanizacija = konatarizacija.

Monitor će svoj lični rekord ponoviti i 8. juna iste godine. Tada će urednik tog reaktora jezika mržnje i tvorac monstruoznog gesla „naše interpretacije su nove činjenice“ objaviti u istom broju novine četiri teksta protiv Radončića, odnosno tri protiv Vešovića: Crna internacionala, Milene Perović-Korać; Keš mašina, Veseljka Koprivice; Povratak govora mržnje, Borisa Raonića i Osumnjičenik kao prvi policajac, Muhameda Bazdulja.

Ista priča, iste manipulacije, iste laži i novi hajkač Boris Raonić, u javnosti najpoznatiji po učešću u hajci na Andreja Nikolaidisa, kojem je oštro zamjerio da „toliko godina nakon Srebrenice i završetka rata u Bosni, i dalje govori“ o tom genocidu. Andrej mu nije ostao dužan, odgovorio mu je u svom romanu Parezija. Odlaganje.

„Ono što je nevjerovatno, mislim, to je da se Boris usuđuje pitati se kako se neko usuđuje pisati o Srebrenici. Može li neko, bilo ko, zamisliti čovjeka koji se usudi, hiljadudevetstošezdesete, recimo, zamjeriti onima koji pišu o Holokaustu, ‘toliko godina nakon završetka Drugog svjetskog rata’, pa još tražiti da protiv njih tužilaštvo po hitnom postupku digne optužnicu, bjesnim. Na kraju teksta, podučavao me kako bih trebao uputiti i  javno izvinjenje.

Poznanik će mi kasnije reći da je telefonirao Raoniću i pitao ga zašto je bulaznio u Danu. Raonić se nije dao pokolebati: principijelno sam osudio ekstremističku izjavu. Nije dao izjavu, nego napisao tekst, kaže poznanik.

Raonić ćuti.

Dobro, Borise, jesi li uopšte čitao tekst?

Pitanje je retoričko: ono za što ne zna, svakako nije čitao.

Raonić je na to imao spreman odgovor – ne retorički, nego idiotski: nisam, na Žabljaku sam, na skijanju.

Sada bih ti mogao reći kako je prosto nevjerovatno da se neko usuđuje komentarisati tekst koji nije pročitao“.

Ni Vešović, dakako, nije ostao dužan Raoniću. Citiraću dio neobjavljenog Markovog teksta koji je poslao Pobjedi, ali nije objavljen jer je Raonić tada bio član Upravnog odbora te novinske kuće:

„Od 1992. naovamo napisao sam stotine strana protiv mržnje iz koje su tekli potoci krvi, a za ‘govor mržnje’ optužuje me bedak koji je javni ugled stekao svojom svestranom nesposobnošću, i iza sebe ima hrpu mediokritetskih, kašto idiotskih, brbljarija koje prizivaju u sjećanje crnohumorni aforizam Edgar Alan Poa: ‘Demokratija je najbolji oblik vladavine za pse’. Ali sam siguran da će Raonić ostvariti snove: dovoljno je nesposoban za bilo šta osim za pravljenje javne karijere.

Koja će s njim i umrijeti. Raonić, koji ne zna šta je ‘govor mržnje’, iz mojih kolumni ne može da navede ni jedan pasus gdje ima takvoga govora, a o primitivnosti mog jezika ne bih raspravljao s novinarem koji se riječima služi kao kurvama, što njegova škrabanja i javna brbrljanja pretvara u prostituisanje ljudske pameti, morala i jezika. Moraš biti skot od novinskog škrabala da pjesnika sa 25 objavljenih knjiga učiš pisanju. Ipak Borisu čestitam što je, skijajući se na Žabljaku po magli, zalutao u sabrana djela Andreja Nikolaidisa. Zadivljen sam Andrejevim tekstom o Borisu: ne pamtim da je iko i u jednoj knjizi likvidiran kraćom sabljom“.

Načas ću se uključiti u ovu polemiku: govor mržnje je, da podsjetim Raonića „sistematska, sračunata, propagatorska upotreba laži“, a to je, ipak, zaštitni znak Prodavca Laži, njegovih ortaka, novinara i kolumnista.

U sjutrašnjem nastavku čitaćete BALŠA BRKOVIĆ, PRVO UDVORIČKO PERO CRNE GORE

*Anatomiju jedne hajke na engleskom jeziku možete preuzeti na OVOM linku.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta