ANATOMIJA JEDNE HAJKE (36): Bivša konobarica i Milova plesaljka traži zabranu knjige

Piše: Šeki Radončić

Pošto je premijer Lukšić odbio da po nalogu pet svetica uhapsi pisce i urednike Pobjede, jer je smatrao da se „pisanjem medija bave samoregulaciona tijela a ne Vlada“, četiri dame su presavile tabak, pa su podnijele krivičnu prijavu „protiv Pobjede i odgovornih lica“ – zbog toga „što su izvršili krivično djelo rasne i druge diskriminacije“ objavljujući tekstove Marka Vešovića i Šemsudina Radončića.

Ovu imbecilnu tužbu odbila je da potpiše Tanja Pavićević, što je, može se reći, bio hrabar čin suprotstavljanja manipulacijama Prodavca Laži. Nešto kasnije, ona je napustilaVijesti a tužilaštvo odbacilo tužbu četiri lažljive dame kao neosnovanu.

Akciji za hapšenje dva Džeka Trbosjeka iz Sarajeva pridružio se i Đukanovićev advokat iz duvanske afere, Milan Popović. Taj propagandni megafon Prodavca Laži tvrdi da „Milka Tadić-Mijović, Milena Perović- Korać, Sonja Radošević i Svetlana Broz, ovih dana, pred vladom, tužilaštvom i sudom brane ono najbolje i najuzvišenije u ljudskoj prirodi i istoriji.

Istinu, slobodu i pravdu.“ (Monitor, 4. maj 2012.). Je li možda Popović, prodajući studentima ovakve šuplje fraze, zaslužio nadimak Avetinja? Po njemu, svojom knjigom, gdje su iznijeli istinu o dvojici medijskih mafijaša i njihovim slugama, Vešović i Radončić su ugrozili istinu. Milan tako uzvraća i komplimente Milki. Ta crnogorska Orleanka, kao što znamo, tvrdi da svako kome se ne sviđa Popovićev Oklop „agent je Mila Đukanovića“. No detektorka agenata režima ima mali problem: u međuvremenu se čulo da se Popoviću više ne sviđa taj njegov škrabopis i da bi mnogo šta u njemu promijenio.

Zgrožen našim načinom izražavanja, Popoviću se komentarom u Vijestima pridružio i huškač Novica Đurić: „Nije mi se dalo da prije pomolim glavu i kriknem ne bi li se čulo na sve strane, makar s jedne i druge obale Morače,  kada sam  pročitao šta su sve navele novinarke, dve dame, majke, supruge, sestre, Milka Tadić-Mijović i Milena Perović-Korać, a što im je objavljeno u raznim tekstovima u Pobjedi“, veli rezervni poručnik Vojske Jugoslavije, bivši urednik ultranacionalističkog Glasa Crnogoraca, Dana i novinar beogradske Politike, čuven po svom kriku koji se čuo sve do Terazija: „koliko Srbi budu snažili toliko će se snažnijim i sigurnijim osjećati svi drugi narodi u Crnoj Gori“. No Miloševićev satelit polno diskriminira Svetlanu Broz i Sonju Radošević, koje iz nekog razloga ne ubraja u dame i naše žrtve. Jer, ako naš način izražavanja nanosi bol mami koja ne zna da damski lagati i mami koja je Milu igrala na stolu, kako to isto ne tangira nemoralnu humanitarku i internet snajperušu? Tu se nešto ne slaže, druže Oficire VJ.

Posred srca ranjeni, inače korpulentni rezervni poručnik Miloševićeve armije koji je, ako i sa zakašnjenjm, pomolio glavu i bolno kriknuo zbog našeg pisanja, pa je pola Podgorice pomislilo da je riknuo ranjeni bik, na kraju komentara nudi primirje i daje zanimljiv prijedlog:

„Oni koji uređuju Pobjedu moraju mijenjati koncept rubrike koja ‘ujeda ljude za srce’ kako ne bi morala da u naslovu (valjda „u nazivu“, p.a.) zameni mesta slovima B i D“. Rješenje Đurićevog rebusa glasi: Podjeba.

Pošto u Don Mikelijevoj sviti moral ne postoji, a njihove „interpretacije su nove činjenice”, bivša konobarica i Milova plesačica žalila se i zaštitniku ljudskih prava i sloboda u Crnoj Gori, Šućku Bakoviću. Ali ni on nije mogao da iziđe u susret pismenoj konobarici i nepismenoj novinarki: odbio je da, na osnovu montirane prijave i dvadesetak riječi iščupanih iz knjige od 328. strana, traži zabranu objavljivanja našeg nepodobnog djela.

Don Mikelijevom muškom i ženskom inkvizitorskom  vodu nije bilo ni na kraj pameti da, recimo, na panou ispred Pobjede, ili u zapovjedničkim obraćanjima premijeru, napišu neke od izraza koji se veoma precizno odnose na obraz i poštenje njihovih gazda. Kao na primjer: „Medijski mafijaši, medijski reketaši, pljačkaši dionica, obmanjivači čitaoca, kradljivci međunarodnih donacija, utajivači poreza, antiratni profiteri, monopolisti, manipulatori…“, što je još jedan dokaz da se u našoj knjizi ne radi ni o kakvom vulgurnom jeziku već o vulgarnim činjenicama koje smo predočili čitaocima. A Miodrag M. Perović i njegovi hajkači, da još jednom ponovim, ni jednom ih nijesu osporili.

Što im, svakako, nije zasmetalo da svojim čitaocima i dalje bacaju prašinu u oči. Tako Perovićev bacač toaletnih rolni, Marko Milačić, godinu kasnije, (Monitor, 22. mart 2013.), već pomenutom arsenalu istrgnutih riječi iz konteksta bezočno pridodaje podmetanje da Vešović i Radončić „plasiraju pojedinosti o navodnim ljubavnim aferama žena sa javne scene i navodnoj vanbračnoj djeci“. Što je Marko Milačić prepisao od Željka Tompusa koji je napisao da u Pobjedi“ saznajemo žive istine o vanbračnoj djeci urednika nezavisnih medija sa ‘vjerodostojnim’ detaljima samog ljubavnog čina“.

U odgovoru smo dokazali da Željko laže: „Jesmo rekli: ‘O rezultatima koje je zabilježio u pravljenju vanbračne đece postoje čitave legende: Kuta pljune u banderu i za devet mjeseci kraj nje izraste mala bandera’. I jesmo opisali podvig glavnog urednika Monitora koji je bio udarnik iz treće smjene, Alija Sirotanović u noćnom zaklamfavanju: dvojica u redakciji ‘vidjeli su stari  itison, na itisonu ofucan kauč, na kauču šareni jastuk, na jastuku Kosaru, na Kosari Esada’, ‘ali ni u ovom tekstu nema ‘ni detalja samog ljubavnog čina’, ni ‘vanbračne djece urednika nezavisnih medija’, to je Željko izvadio iz svoje tikve, jer zna ko je kome i u kojem mediju pravio vanbračnu djecu.’“

Kako što vidite, govorili smo o Esadu Kočanu, a ne o „ljubavnim aferama žena sa javne scene“, kako podmeće lažljivi Milačić koji je jedninu pretvorio u množinu. I tog upućenog novinara Monitora, kome od laži ne raste nos, inače bi mu bio kao surla, podsjetiću da ta „žena sa javne scene“ ne postoji. Ako postoji, ljubazno molim, neka on, ili Kosara, pokažu javnosti njenu ličnu kartu ili sliku.

Tim tekstom bacača toaletnih rolni, Don Mikelijeva hajka na mene uveliko je ušla u treću godinu. Što više i nije neka novost, ali jeste novost da je, nekoliko dana kasnije, tabloid Vijesti objavio višeminutni tonski snimak seksualnog čina između Miroslava Ivaniševića, predsjednika Senata Državne revizorske institucije sa nepoznatom ženskom osobom, kao i video snimak kako Ivanišević zakopčava košulju i oblači pantalone. Željko je, dakle, objavio apsolutno vjerodostojne „detalje samo ljubavnog čina“, a mislio je da će Vešovića i mene dikreditovati svojim lažima da smo se mi u Pobjedi bavili takvim idiotizmima.

Da sve bude morbidnije, ispostavilo se da je „nepoznata ženska osoba” Vesna Đukić Ivanović, bivša snaha jednog od suvlasnika Vijesti. Narednog dana je ta svetica, pod punim imenom i prezimenom, i sa svojom fotkom, u intervjuu Danu održala čas morala nemoralnome Ivaniševiću i crnogorskoj javnosti.

U lažima su, ipak, kratke noge: Medijski savjet za samoregulaciju (MSS) ocijenio je u svom izvještaju (mart-april 2013.) da je u aferi Ivanišević „po prvi put u istoriji crnogorskog novinarstva na tako eksplicitan način izvještavano o aspektima privatnosti neke javne ili političke ličnosti, te da u tom smislu, predstavlja i presedan“. Medijski savjet je „takođe ocijenio je da je tekstom autora Marka Milačića ‘U(DRI) muški’ objavljenom na portalu Vijesti i u dnevnom listu Vijesti, 2. aprila, crnogorsko novinarstvo dotaklo dno u čaršijskom kopanju po intimi nekoliko poznatih crnogorskih političara. U ‘transkriptu’ izmišljenog telefonskog razgovora između premijera Đukanovića i Ivaniševića, navedena su stvarna imena nekoliko poznatih crnogorskih političara, uz mnoštvo neukusnih, neprikladnih i krajnje neumjesnih detalja koji se tiču njihovog privatnog života.“ (Ovo je, kao što vidite, još jedan divan dokaz kako Perovićevi novinari i kolumnisti svoje smeće i biografije podmeću drugima).

Tako je Marko Milačić, Perovićev privatni kolumnista, intelektualac i „novinarsko dno“, koji je svoje i kolege svog oca gađao rolnama toaletnog papira, ušao u leksikon crnogorskog novinarskog beščašća i po čaršijskom kopanju po intimi ljudi.

Ali, tu nije kraj dometa Perovićeve novinarske uzdanice: riškajući po gaćama predaka Novaka Đokovića, Toaletni Papir je uspio da napiše i fašistički tekst po kojem će, takođe, ostati upamćen. Pošto je otkrio da je Novakov predak „Šain imao poveću onu rabotu, pa ga prozvaše Šainkuraica“, Don

Mikelijev šovinista je, polazeći od velikosrpske teze da Đoković dobija svoje teniske bitke širom svijeta, jer su i njegovi preci veoma uspješno klali Turke, došao do veličanstvenog otkrića: ne samo da najpoznatiji nasljednik Šainkuraice ima „biljeg čojstva, junaštva i viteštva“, već posjeduje i „penis veći od teniskog reketa”, kako vrcavo dodade Petar Luković.

Populistički tekst novinara Monitora i kolumniste Vijesti u kojem sve pršti od isukanih sablji i polnih organa iritirao je Vojislava Pajovića, neurobiologa i pisca. Ismijavajući Milačićeve teze o krvi, junačkim muškim lozama i  „fascinaciju muškim atributima“, on konstatuje: „Sve bi ovo, naravno, bilo zabavno kad Milačićev tekst ne bi zvučao kao nadahnuta preporuka za ideologiju krvi i tla, kao vapaj nekoga kome je stalo da se predstavi kao nacionalista i šovinista istovremeno.“

Zahtjevi Perovićeve moralne milicije za hapšenje dvojice pisaca i „događanje naroda“ ispred zgrade Pobjede izgledali bi, naravno, tragikomično da se iza njih nije krio plan medijske mafije da toaletnim papirom začepi usta svakom ko o zloupotrebi medija i mutnim poslovima Miška Sicilijanca i njegovih ortaka napiše makar jednu riječ istine, a kamoli knjigu.

U sjutrašnjem nastavku čitaćete GLINENI GOLUB

*Anatomiju jedne hajke na engleskom jeziku možete preuzeti na OVOM linku.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta