Petak, 29 Marta, 2024
Rubrika:

ANATOMIJA JEDNE HAJKE (3): Nezavisni čuvari režima

Portal Aktuelno ekskluzivno u nastavcima objavljuje antologijsku knjigu “Anatomija jedne hajke”, novinara i publiciste Šekija Radončića. U ovom djelu feljtona o "medijskim reketašima" iz koncerna Vijesti, između ostalog, čitaćete o tome kako je Miodrag Miško Perović odbio da podrži svog novinara koji je pisao o generalu Radomiru Damjanoviću i ministru Branku Abramoviću, o cenzuri, spletkama i potajnoj Perovićevoj sabotaži redakcije Monitora i novinara Šekija Radončića. Zbog velikog interesovanja čitalaca iz inostranstva, portal Aktuelno omogućio je da ovo izuzetno književno svjedočanstvo bude dostupno i na engleskom jeziku. Link za verziju na engleskom jeziku je na kraju teksta.

Piše: Šeki Radončić

U nezavisnog misionara Miška počeo sam da sumnjam negdje sredinom 1993. godine. Tada, istina, još nijesam znao za Johna Swintona, ali sam pomalo počeo uviđati da neovisni Miško postaje alat i vazal bogatih ljudi koji su sakriveni iza pozornice i lutka koja pleše onako kako oni vuku konce. Inače, između direktora i glavnog urednika Miodraga Perovića i novinara starog dobrog Monitora nikad nije bilo idilične saradnje, kako se to, možda, moglo zaključiti u javnosti. Dok smo mi novinari „grizli“ na svaku temu, Miško cenzor vodio je računa da ne pretjeramo s kritikom vlasti, posebno njenog „suverenističkog dijela“, na čijem je čelu bio, razumije se, Milo Đukanović. Po Miškovim kriterijumima, Šeki je pretjerivao sa kritikom vlasti, iako je bio stopostotni suverenista.

Pošto sam se, uglavnom, bavio istraživačkim novinarstvom, baratao sam faktima koji su Mišku otežavali cenzorski posao. Nepobitne činjenice iz mog teksta nije mogao da ospori demagoškim diskvalifikacijama: „ovo ti je loša procjena“, „nije ovakav odnos snaga“, „ja sam bolje informisan“. Ali Miškove i moje rasprave, rijetko kad žučne, bile su, uglavnom, akademske kad ih uporedim sa svađama između Miška i Željka Ivanovića, koje su, često, bile kočijaške. Da oproste kočijaši.

Miško je mene obično optuživao za „ludu hrabrost, tvrdoglavost i nefleksibilnost“, a ja njega za „flertovanje sa režimom i srebroljublje“.Ipak, to je bila podnošljiva saradnja „čovjeka strasti“, s jedne, i proračunate osobe, s druge strane. No prve „varnice“ među nama dvojicom izbijaju početkom devedesetih. Miško tada nije bio vlasnik Monitora, što će, na volšeban način, postati koju godinu kasnije, nego direktor i odgovorni urednik.

Ratni plijen

Koplja smo prvi put ozbiljnije ukrstili kad sam za Monitor napisao istraživački tekst Tajna Radomanovog blaga, pun dokumenata, u kojem sam opisao kako su Dubrovnik sa okolinom pljačkali rezervisti JNA i njihove starješine, komandant dubrovačko hercegovačkog ratišta Pavle Strugar i njegov zamjenik, general Radomir Damjanović, i kako je Nada, supruga Momira Bulatovića, iz tog „ratnog plijena“ preuzela opljačkani namještaj, slike i sef za Studentski dom u Podgorici, gdje je bila direktorica.

Kada je u redakciju stigao žestok demanti generala Damjanovića da sa dubrovačkog ratišta nije uzeo pežo 604, kako sam napisao, i da će tužiti mene i Monitor, u redakciji je zavladao tajac. Gledali su me kao pokojnika. Teška su vremena bila, čovjek se nije smio zamjeriti ni običnom rezervisti, a kamoli komandantima. Ubrzo je stigao i Miško.

Suvlasnik Vijesti Miodrag Miško Perović – “Lupež iz Morače”, “Ser lupež”, “Miško prisrbica”, “Miško reketaš”, “Don Mikeli”, “Miško mafija”, “kradljivac donacija” – tako ga u svom dokumentarnom romanu “Miško Kesedžija i njegove bize/ esej o montenegrinskom zlu”, zovu Marko Vešović i Šeki Radončić

– Znaš li ti ko je on? Šta sada da radimo? – vikao je gnjevni Miško.

– Napisaću generalu izvinjenje. Ljudski je pogriješiti, odgovorio sam Mišku sasvim mirno, da bih donekle smirio napad njegove panike. U sljedećem broju Monitora to sam i učinio:

„Izvinjavam se generalu Radomiru Damjanoviću što sam prilikom prekucavanja teksta napravio strašnu grešku. Nije general Damjanović sa dubrovačkog ratišta uzeo pežo 604, kako sam napisao, već mercedes 190 E, crne boje“. U potpisu: Šeki Radončić.

Uslijedila je generalova tužba za osnovni tekst i odgovor na njegov demanti. „Prvooptuženi: Miodrag Perović, direktor i odgovorni urednik Monitora. Drugooptuženi: Šeki Radončić, autor teksta.“ Sudija: Svetlana Vujanović, supruga tadašnjeg ministra pravde u Vladi Crne Gore, Filipa Vujanovića.

Na prvom ročištu, tražio sam njeno izuzeće, jer sam smatrao da mi ne može objektivno suditi. Razlog: u svojim tekstovima kritikovao sam i nju i njenog supruga. Odgovorila je da će se o mom zahtjevu izjasniti predsjednik Suda. Miško me, u tim trenucima, gledao zaprepašćeno. Suđenje je odmah prekinuto. Po izlasku iz sudnice, Miško mi je uplašeno rekao: „Ne znam što ti je ovo trebalo. Tek ćemo sad nastradati“.

Uskoro je određen novi sudija. Aleksandar Klikovac, bratanić Uroša Klikovca, ministra pravde SR Jugoslavije. Na sljedećem ročištu Miško je, pred sudijom Klikovcem, izjavio da sam ja autor teksta, da on nema veze sa tim tekstom i da ga nije ni vidio prije objavljivanja.

– Da li je to tačno? – pitao me sudija.

– Tačno je, gospodine sudija, sve što Perović kaže, odgovorio sam.

Prvooptuženi

Od tog časa postao sam prvooptuženi. Trebalo je, po istom sistemu, da i ja prebacim odgovornost na nekog drugog, recimo, na izvor informacija, i da se izvučem, ali nijesam htio, bez obzira na sve. Radilo se o starijem zastavniku JNA: sam je došao u redakciju Monitora i ponudio mi ta dokumenta. Kad sam ga, držeći se istraživačke procedure, upitao: „Šta ako general ili Nada Bulatović tuže!?“, rekao je da će, dođe li do toga, on na sudu svjedočiti da je istina sve što sam objavio. No kad je zastavnik pročitao da je general Damjanović podnio tužbu, došao je u redakciju pokunjen:

„Šeki, ako kažeš da sam ti ja dao ova dokumenta, mene će strpati u zatvor za odavanje vojne tajne, a moje dvoje djece će morati da prekinu studije, jer neću moći da ih finansiram. Molim te, ne spominji moje ime“, rekao je zastavnik.

Kada sam ga podsjetio na njegovo obećanje, nemoćno je slegao ramenima i raširio ruke, kao Željko Ivanović na prijemu, povodom Dana državnosti, kod Mila Đukanovića, 21. maja 2013. godine.

U tom neregularnom sudskom procesu, gdje su validna dokumenta proglašena  falsifikatom, osuđen sam na dva mjeseca zatvora, uslovno na godinu, i 176.000 njemačkih maraka globe, koje je trebalo da sa Monitorom solidarno isplatim generalu. Žalio sam se Višem sudu, general  je ubrzo umro, potom, nažalost, i mladi sudija Klikovac, i presuda nikad nije izvršena.

Desetak godina kasnije, na suđenju Andreju Nikolaidisu po tužbi Emira Kusturice, i glavni urednik Esad Kočan je izjavio da nema veze sa Andrejevim tekstom Dželatov šegrt, iako ga je naručio od Andreja, redigovao i pustio u novinu. Sudija je na to rekao Kočanu da je slobodan, i da je Andrej postao prvooptuženi. Kuta je potom ekspresno zbrisao iz sudnice, umjesto da ostane uz svog novinara do kraja ročišta, i nije se više pojavio u sudnici ni na jednom od brojnih ročišta

tog suđenja. Za to vrijeme, Šeki Radončić je sa Emirom Hadžihafizbegovićem u Bosni i Hercegovini organizovao prikupljanje novca za Andreja i Monitor. Svoje priloge su, na naš javni poziv, uplatili i ljudi koji nikada nijesu čuli za Monitor, Kočana i Perovića, ali jesu za Andreja i pokretače inicijative: ratni invalidi, penzioneri, nezapošljeni, pjevači, reditelji i književnici. Među prvima, Tereza Kesovija, Jasmila Žbanić i Abdulah Sidran.

Pošto smo prikupili novac za odštetu Kusturici i uplatili ga na račun Monitora, antirežimlija Kočan je došao u Sarajevo da kupi stan kćerki, od para dobijenih, kako mi je rekao, od TVCG i Pobjede, koje u njegovom Monitoru nazivaju Milovizijom i Pogrebom. Zamolio me da ga upoznam sa poznatim glumcem i tadašnjim ministrom kantona Sarajevo Emirom Hadžihafizbegovićem. Upoznao sam ih: Kuta mu se,  još dok mu je stiskao ruku, pohvalio kako je on lično od Nikolaidisa naručio tekst protiv Kusturice… Kuta je, naravno, znao da Emir H. žestoko kritikuje Emira K. zbog toga što je bio šegrt i najamnik balkanskom kasapinu Slobodanu Miloševiću.

Slučaj Abramović

Nakon slučaja  generala Damjanovića, u avgustu 1993. godine, uslijedio je slučaj ministra poljoprivrede u Vladi RCG, Branka Abramovića, kome je skinut imunitet i organizovan montirani sudski proces, jer se javno suprotstavio velikoj krađi vještačkog đubriva u firmi DP Kooperacija, čiji je komercijalni direktor bio Dragan Bulatović, brat crnogorskog  predsjednika Momira Bulatovića. Nakon što je podnio krivičnu prijavu protiv „NN lica“ u toj firmi, i „NN lica“ u MUP-u CG i Ministarstvu finansija CG „koja štite kriminalce iz DP Kooperacija“, upornog ministra Abramovića hapse pod lažnom optužbom da je pronevjerio 33.000 njemačkih maraka. Nekoliko sati prije hapšenja, uspio sam da sa Abramovićem napravim ekskluzivni intervju. Objavio sam ga kad je već bio iza rešetaka.

U narednim brojevima Monitora pokrenuo sam seriju tekstova o toj velikoj aferi. Na osnovu dokumenata koje sam dobio od Branka Abramovića i njegovog advokata Petra Kankaraša, prikazao sam krug  učesnika te pljačke i zavjere. Tekst o tome, uz faksimile dokumenata, predao sam uredniku Kočanu i otišao na odmor, ali kad sam pogledao svoj tekst u Monitoru od 20. avgusta 1993., zapanjio sam se: ne samo da su iz mog teksta uklonjena imena glavnih učesnika te afere, kao i faksimili, već su ubačeni komentari koji, što bi rekao Swinton, imaju za cilj da „unište istinu, da izravno lažu, da izopačuju“. Uz to,

Kuta je taj tekst plasirao pri kraju novine, a nije ga uvrstio ni u Sadržaj. Služeći se uredničkim makazama i manipulacijom, Kočan je marginalizovao ekskluzivu, iako je hapšenje ministra top-tema u svakom sistemu i državi.

Odmah sam nazvao Kutu. Poklopio se ušima: branio se, po običaju, da je samo Miškov šegrt i najamnik. Peroviću sam uputio protestno pismo, gdje sam rekao da moj tekst mogu da skraćuju, ali nemaju pravo, ni moju saglasnost, da u njemu izvrću činjenice, da falsifikuju i da svoje laži potpisuju mojim imenom. Potom sam se sa Perovićem čuo telefonom i pitao ga ko je on da svoje laži potpisuje mojim imenom.

– A ko si ti, Šeki Radončiću, da hapsiš pola Vlade Crne Gore!? – uzvratio je Miško.

– A ko si ti, Miško Peroviću, da čuvaš pola Vlade od hapšenja, odgovorio sam.

Tada nijesam znao da je, u to vrijeme, ministru finansija Božidaru Gazivodi, na koga je Branko Abramović upirao prstom, pomoćnik bila Milka Ljumović, sestra ljutog antirežimlije Miška Perovića, hrabrog pojedinca koji javno bije bitku na život i smrt protiv zlog režima, a tajno šuruje i trguje s njim.

Početkom 1994. godine nastupio je period političkih procesa i policijske torture tokom hapšenja i isljeđivanja čelnika SDA Crne Gore. Iako je pritisak režima bio strahovit, o toj policijskoj akciji napravio sam tekst u kojem sam napisao da crnogorski policajci nad uhapšenim pripadnicima SDA kombinuju metode srednjevjekovnog mučenja i elektrošokova, što mi je otkrio advokat Sefer Međedović, ali njegovo ime, na njegovu molbu, nijesam spominjao u tekstu.

Uveče sam tekst predao uredniku Kočanu. Negdje oko ponoći, nazvao me Miško da se nađemo. Poslije dužeg uvoda tražio je da više ne pišem, kako je rekao, o muslimanskim temama, Bosni, deportacijama, hapšenju SDA-ovaca… „Previše je toga u Monitoru“, kaže, „imamo isuviše muslimanskih tema, a ovo je crnogorski nedeljnik, i nema smisla da musliman piše o muslimanima“.

Onda me zamolio da moj tekst o hapšenjima SDA-ovaca, prvi koji je o toj užasnoj policijskoj torturi iko objavio, potpiše Olja Obradović. Pristao sam, iako se Olja bavila istraživačkim novinarstvom koliko ja nuklearnom medicinom, ali mi je bilo bitno da istina o toj torturi iziđe na vidjelo. Da nijesam prihvatio Miškov ultimatum, upao bih, bez sumnje, u njegovu zamku: taj rizični tekst on ne bi objavio, a po kuloarima bi servirao priču da sujetni Šeki nije dozvolio da mu urednik pomjeri zarez, pa je sav bijesan povukao svoj tekst.

Zaokret u uređivačkoj politici

Zbog takvog zaokreta u uređivačkoj politici Monitora uskoro je i urednik Kočan prebačen na rezervni položaj. Na njegovo mjesto postavljen je Ljubiša Mitrović. Ljubiša je imao ono što Kuta nije. Za njega nije bilo tabu tema, nije mislio „da muslimani ne mogu pisati o muslimanima“, nije cenzurisao tekstove, nije ih u kasne sate nosio

Mišku na „ušno“, pardon na „lekturu“, nije se plašio da nekog iz vlasti ne ubije naša „prejaka reč“. Ljubiša nije u redakciji dočekivao zore njuškajući po svemu i svečemu, najmanje po tekstovima.

Pošto više nije mogao da se krije iza svojih novinara, smijenjeni urednik Kuta je, uz obrazloženje da nema inspiracije da piše, tih opasnih godina vodio ljutu borbu protiv režima pod jorgan planinom, i u redakciji radio na tuđim tekstovima, najviše na Kosari Begović. Povremeno bi, istina, napisao neki uopšten tekst o ratu, o nekom društvenom zlu, o lošem sistemu. Nekadašnji kadar Marksističkog centra odlično zna psihologiju vlastodržaca: prozivajte ih koliko god hoćete za lošu vlast i uopštene krivice, to je dio demokratije, ali pripazite prste ako njihova imena povežete sa konkretnim (ne)djelima ili im taknete u pare. Tako je lako biti nezavisni urednik i novinar: pozivaju vas samo na tuđa suđenja.

Koju godinu kasnije, Miško će u stolicu glavnog urednika Monitora vratiti Kutu koji više neće ponavljati stare greške. O čemu svjedoči sljedeći primjer: Andrej Nikoladis je, sav srećan, obavijestio glavnog urednika Kočana da je ubijedio producenta Sehada Čekića da piše za Monitor.

– A, ne, ne! Ne može to! Bilo bi previše muslimana u redakciji. Ja, pa Šeki, pa još on. Ne dolazi u obzir, rekao je Miškov pošteni musliman.

Kada je sredinom 1994., počelo suđenje ministru Abramoviću koje je, naravno, rezultiralo oslobađajućom presudom, jer mu je sve bilo namješteno, opet sam napisao tekst o krađi đubriva i optužbama Branka Abramovića na račun Dragana Bulatovića, ministra finansija Božidara

Gazivode, ministra policije Nikole Pejakovića i drugih. Ljubiša je objavio tekst, a da ni zarez nije izbacio. Dva dana kasnije, pokazao mi je „pismo čitaoca“: branio je poštenog ministra Gazivodu (koji će kasnije, sa Miškovom sestrom Milkom, učestvovati u osnivanju Crnogorske komercijalne banke), a pljuvao Šekija „koji brani kriminalca Branka Abramovića“.

– Šeki, ovo pismo nije pisao čitalac, već Miško. Neću ga objaviti, pa nek se puši koliko hoće, rekao je Ljubiša.

Kada je nezavisni čuvar režima M. M. P. pitao glavnog urednika što nije objavio „ono“ pismo čitaoca, Ljubiša mu je mirno odgovorio:

– Zato što je došlo sa tvog faksa!

U sjutrašnjem nastavku čitajte POLICIJSKO ISLJEĐIVANJE U STANU GLAVNOG UREDNIKA

*Anatomiju jedne hajke na engleskom jeziku možete preuzeti na OVOM linku.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

1 Komentar
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
Pregedaj sve
gagi
02.12.2020-09:02 09:02

A dje Seki pomenu Milku Ljumovic jedno “golo postenje”taman ka joj i brat Misko Perovic,koji na raznorazne malverzacije i prevare oslobodi sestru Milku, Bosu Tatar,sestrica i vrecu lopova od odgovornosti za pljacku CKB banke preko 5 miliona eura koju je tada preuzela OTP banka iz Madjarske,a uz “blagoslov”korumpiranog CG tuzilastva i sudsta i gomilu prevaranata iz tadasnje drzavne garniture.I kako se sve zavrsi “izio vuk magarca”. Na Cetinju postoji jedan veliki stambeni objekat u kome se nalazi CKB banka i par stanova,a ciji se vlasnik “krije ka zmija noge”.Nista novo u mojoj Drzavi CG.