Piše: Šeki Radončić
Kako bi sačuvao svoju čast i reputaciju, ruski novinar Vjačeslav Ledovski, pojeo je sopstveni tekst koji je, dvije godine ranije, napisao o najavljenoj izgradnji mosta u Krasnojarsku, gdje živi. Kao novinar regionalnog Bildera, Ledovski je napisao članak Obećanja su tu da bi se kršila, u kojem je izrazio veliku rezervu o tvrdim obećanjima guvernera regiona Krasnojarsk da će izgradnja četvrtog mosta preko lokalne rijeke početi prije 2015. godine. Stoga je obećao svojim čitaocima da će „pojesti svoje riječi“ ako izgradnja mosta počne prije zadatog roka. Izgradnja mosta je, međutim, počela znatno ranije, što je neopreznog novinara stavilo pred tešku odluku: ili da „pojede svoje riječi“, kao što je čvrsto obećao, ili da to obećanje „zaboravi“ i time ukalja svoju čast i čast profesije kojom se bavi.
Ledovski je isjekao svoj tekst na djeliće, dodao malo pavlake i pojeo ga. „Svoj ručak“ je snimio i postavio na You Tube. „Trebao si pojesti sve odštampane primjerke“, napisao je jedan nezadovoljni komentator.
Šta bi se desilo kada bi Prodavac Laži i njegovi novinari i kolumnisti pojeli sve tekstove u kojim su napisali laži o potpisniku ove knjige!? Toliko olovno trovanje ni jedan od njih ne bi preživio ni tri sata, od malog Miška Đ. do velikog Miška P. No, pošto Don Mikeli i njegovi novinari- hajkači nemaju časti, oni nikada neće pojesti svoje tekstove i laži. You Tube će, dakako, iskoristiti da dodatno ocrne druge a ne da sačuvaju svoju čast, jer je i nemaju. Evo primjer. Kako bi parirao Heroju našeg doba, generalisimus Miško je u diverzantsku akciju rušenja Šemsudina Radončića poslao svog skojevca Marka Milačića i Titovu unuku Svetlanu Broz. Njih dvoje će snimiti dva propagandna uratka, nespojiva sa nepristrasnim i profesionalnim novinarstvom, u kojim će Šeki, treba li reći, uz najprimitivnije uvrede i jezik mržnje, biti javno linčovan.
U strogo konspirativnoj akciji, Marko Milačić, to „novinarsko dno“ i bacač rolni toaletnog papira, napravio je privatni intervju sa Slobodanom Pejovićem, iza kojeg nije stajala ni jedna medijska kuća, pa ni Perovićeve, vjerovatno iz straha od moje eventualne tužbe sudu. Izrežirani intervju, pun bezočnih uvreda, govora mržnje i otvorenih prijetnji svjedocima (Pejović:„Ja njih prežim“), kao video zapis postavljen je na You Tube, a za nekoliko minuta su ga, kao po komandi, preuzeli svi „nezavisni“ mediji i portali pod kontrolom Komesara Miška. (PCNEN, javniservis.me, slobodnacrnagora.eu…)
Djelove iz tog „intervjua“ Vijesti štampaju na čitavoj strani (19. novembar 2011.). Na Portalu Vijesti će ta medijska bljuvotina ostati desetak dana, uz preporuku: Čitav intervju Slobodana Pejovića sa Markom Milačićem možete pogledati ovdje. Intervju je, inače, tako profesionalno urađen da gledalac dolazi do zaključka da je inspektor Pejović napravio intervju sa Milačićem, a ne obrnuto.
Taj video zapis sa You Tube ekspresno je preuzeo Kuta i na portalu Monitora ga držao devet mjeseci i osamnaest dana. Od 19. novembra 2011. do 7. septembra 2012. godine. Kočanov očaj? Sasvim moguće. Vjerovati 292. dana da ta kloaka za njega vrši posao može samo osoba koja zna da je u hajci na Šekija postala bivši novinar.
U sklopu bezočne kampanje protiv Š. Radončića, demoralisani propagandista Kočan je potom ubuđali Pejovićev intervju na portalu Monitora zamijenio novim hajkačkim video-uratkom jurišnice Svetlane Broz. U polučasovnom zapisu, koje Brozova krsti kao dokumentarni film o Slobodanu Pejoviću, nazvan Zaglušujuće ćutanje međunarodne zajednice, apelira se na inostrane čimbenike da podupru i zaštite Slobodana Pejovića. Od koga i od čega – nijesu naveli, jer prije ovog dramatičnog apela, Pejoviću je „neko“ posljednji put slomio bočni retrovizor na kolima godinu i po ranije.
U tom posve promašenom pokušaju pranja biografije Lovca na Bošnjake, pred kamerom Titove unuke, kao pioniri, ređaju se i za Slobom liju suze Milan, Esad, Milka, Veseljko, Šerbo i Slavko Perović.
No Pejovića više ne veličaju kao policajca koji je, učestvujući u deportacijama, spasio život trojici NN Bošnjaka. Hapsitelja su prekvalifikovali u krunskog svjedoka i žrtvu veću od svih 85 pobijenih Bošnjaka.
U pljuvanju i poticanju mržnje prema Šemsudinu Radončiću posebno se istakao Slavko Perović, zbog čega je tu i doveden. Ta od mržnje izobličena osoba opet optužuje Šekija da se stidi svog imena i lažno „prodaje i rasprodaje kao Crnogorac“, i u nekom transu, unoseći se u kameru, viče:
„Šeeeeeeemsuuuudiiin je rooođeeeni brat Fahruuuuuudiiinaaa Raaadooončića“. Vidi se da i Svetlana Broz nema blage o struci i etici:
a) ovo je klasičan govor mržnje zbog „imena i krvi“
b) nehumano je i vrlo neprofesionalno pred kamere dovoditi ljude narušenog mentalnog zdravlja. To je kršenje novinarskog kodeksa po svim osnovama.
U Sarajevu, gdje se nalazi na privremenom mlaćenju para, Titovu unuku u NVO, filmskim i novinarskim krugovima, smatraju običnom hohštaplerkom. Iako je svojim filmskim prvijencem o Pejoviću, koji nije vidjelo ni sto ljudi, Svetlana Broz na pragu sedme decenije postala velika nada jugoslovenskog dokumentarnog filma, i dalje je mnogo poznatija po nadimku Nemoralna Humanitarka. Tako je u Slobodnoj Bosni nazvao njen sin Ivan Golubović, diplomirani menadžer iz Beograda.
Kako piše Slobodna Bosna od 18. oktobra 2012., Uve Kicinger (onaj gospodin sa kožnim povezom preko oka iz Heroja našeg doba, koji je Pejoviću uručio nagradu za hrabrost) podnio je ostavku na funkciju predsjednika odbora Gariwo. „Osnovni razlog je to što nije želio više dopustiti da sa njime manipulira beskrupulozna Svetlana Broz“. Da li je ostavka uslijedila nakon što je Kicinger odgledao Heroja našeg doba, pouzdano ne znam, ali mu jesam, kao junaku mog filma, poslao DVD tog filma. Kako Slobodna Bosna tvrdi u tekstu Svetlana Broz dobra skroz, „profiterka je za svoje filmske projekte, o dobrim ljudima u vremenu zla“, u koje „spada i film o Slobodanu Pejoviću iz Crne Gore“, „ove godine samo od Kraljevine Norveške dobila milion eura“.
Stoga je Slobodna Bosna opet podsjetila kako od ove uvažene dame glavu okreću njeni najbliži, uključujući i rođenog sina, Ivana Golubovića:
„Moja majka je veliki postratni profiter i bogati se na nesreći velikog broja ljudi u BiH. Prosipa im naknadnu pamet kako do rata nije trebalo da dođe. Možda ljudi u BiH to ne vide, jer ona, kao veliki manipulator, ume to da sakrije. Ona je velikom manipulacijom rešila sve svoje probleme i finansijski se zbrinula za čitav život… To što ona radi je toliko podmuklo i beskrupulozno“, veli on u SB.
U toj šokantnoj ispovijesti, zlostavljani Ivan u SB javno svjedoči i o okrutnosti svoje majke, njenim finansijskim malverzacijama, brojnim brakovima i ljubavnim avanturama („svi ti muškarci dolazili su i spavali u našoj kući“), i kako su ih, tokom rata, redovno posjećivali Dobrica Ćosić i Vojislav Koštunica…
U sjutrašnjem nastavku čitaćete DAN SJEĆANJA NA ŽRTVE MEDIJSKE MAFIJE
*Anatomiju jedne hajke na engleskom jeziku možete preuzeti na OVOM linku.
*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta
I sa ovim “jgjnjecim osmijehom” Don Mikeli pokazuje svoj nenadmasni fukarluk.