Četvrtak, 28 Marta, 2024
Rubrika:

ANATOMIJA JEDNE HAJKE (28): Od polovne lade do zatamnjenog džipa

Portal Aktuelno ekskluzivno u nastavcima objavljuje antologijsku knjigu ''Anatomija jedne hajke'', novinara i publiciste Šekija Radončića. U ovom djelu feljtona o ''medijskim reketašima'' iz koncerna Daily press, čitaćete između ostalog, kako je profesor matemetike Miško Perović kupio dva ''stančića'' u strogom centru Podgorice, i pretvorio u jedan još skromniji – od 435 kvadrata i kako je od skromnog profesora postao don Mikeli. Zbog velikog interesovanja čitalaca iz inostranstva, portal Aktuelno omogućio je da ovo izuzetno književno svjedočanstvo bude dostupno i na engleskom jeziku. Link za verziju na engleskom jeziku je na kraju teksa.

Piše: Šeki Radončić

Nekoliko slika vezanih za Miodraga M. Perovića duboko su mi se urezale u pamćenje a govore o tome kako je Mikeli, kako smo tepali Mišku, postao Don Mikeli. Posložiću tih nekoliko slika i scene kao da je u pitanju dokumentarni film o Miodragu M. Peroviću.

PRVA. Univerzitetski profesor Miško ispred redakcije  Monitora  žurno izlazi iz dotrajale lade. Istu takvu ladu je u to vrijeme vozio i Momir Bulatović. Potom bi se tavariš Mišenka hitrim korakom prvo uputio kod Boba da vidi kako mu stoje finansije, a onda na Ušno, kod Kute sa dugim ušima, da provjeri ima li spornih tekstova, da kakvog Crnogorca iz samog vrha izvršne vlasti ne ubije naša prejaka riječ. Potom, nazad u ladu i trk na fakultet.

Šeki Radončić

DRUGA. Miško novinarima isplaćuje bijedne honorare. Tokom rata su se kretali između 5 i 20 njemačkih maraka. Kako kome i kako koga je Miško mogao da oguli. To je bio nezaboravni ritual blagajnika sa zvanjem univerzitetskog profesora: Miško počne da se žali kako Monitoru pada tiraž, kako novina ne može da se izdržava od prodaje, te je primoran da po svijetu i Crnoj Gori prosi humanitarnu pomoć. Dok ispisuje priznanicu, humanista Miško otežano diše. Nijeste sigurni da li više žali vas ili pare. Nakon toga, teška srca, polako vadi pare iz džepa. Daje pare, ali ne i priznanicu.

Miško je novac držao u četiri džepa. U lijevom džepu pantalona, recimo, desetak maraka, u desnom 50 ili 100, a u zadnjem džepu 500 ili 1000.

Sjećam se da se jednom, dok je isplaćivao honorare, mašio za pogrešan džep i izvadio hiljadu maraka. I to u trenucima kad je kukao kao sinja kukavica, da nema para i da je primoran da proda stan kako bi Monitor opstao. No Mikeli se brzo snašao: „Ovo su Milove pare. Dao mi ih je da mu ih pričuvam“. (Milo je Miškov brat).

Skromni profesor

Svoj stan je Mikeli, zbog nas novinara, stavljao na doboš stotinu puta, ali ga nikad nije prodao. Mnogo godina kasnije shvatili smo i zašto. Taj genije je našao mnogo bolje rješenje: da sačuva Monitor, kod Aca Đukanovića je kupio dva stančića u strogom centru Podgorice, i pretvorio u jedan još skromniji – od 435 kvadrata. Tu je pragmatični Miško, pored novinara, mogao na jednome mjestu da okupi i sve čitaoce Monitora. Sa plemenitim ciljem da osigura izlaženje Monitora, i tako oslabi režim, Mikeli je kupio i brojne nekretnine u Kotoru, Žabljaku, Petrovcu… a osnovao je i štedionicu, jer novce više nije mogao da nosi po džepovima, sve da su mu bili kao vreće. Tako je Mikeli zaradio titulu Dona.

Skromni profesor matematike Miodrag Miško Perović, poznatiji kao ”Don Mikeli”, prešao trnovit put od raspale ruske lade do džipa sa zatamnjenim staklima

TREĆA. Negdje pred kraj rata u bivšoj Jugoslaviji Miško i ja smo putovali za Sloveniju, na međunarodni skup novinara. Išli smo njegovom limuzinom, pasatom. (Sa svakom „vlasničkom transformacijom“ u Monitoru i Vijestima, Miško je bivao sve bogatiji, a novinari sve siromašniji). Dok smo se vozili prema aerodromu u Skoplju, odakle smo produžili avionom, svratili smo u kafanu da ručamo. Miško me pitao koliko sam ponio para sa sobom.

– Nekih 500 maraka. Valjda će mi to biti dovoljno za tri dana u Sloveniji, sve nam je ionako plaćeno, rekoh.

– Ne brini Šeki, ja imam deset hiljada, reče Miško i iz džepa izvadi bunt novčanica. Bio sam miran. Fino smo ručali. Konobar je donio račun, a Miško i ja se mašili za džepove.

– Nemoj ti, Miško, molim te, pašće ćuskije s neba. Nema smisla da načneš tih deset hiljada maraka zbog ručka.

–Dobro, plati ti sada, a ja ću sljedeći put, reče Miško, i vrati pare u džep. Koliko god nastojao, ne mogu da se sjetim je li Miško, za našeg boravka u Sloveniji, načeo svoje novce. Ali se pouzdano sjećam da je u Ljubljani, kako mi je rekao, „isprosio za Monitor i novinare“ 20.000 njemačkih maraka od stranih donatora.

Miško je, razumije se, uzimao sve više donacija, a novinari su i dalje dobijali isti honorar. Takav je Miško: uvijek je štedio na drugima, nikad na sebi.

I bio je u pravu. Što rekla stara Skadranka: „Da puštim ovaj moj škrbi zub, po Skadra bi pojeo“. Da je patriota Miško pustio desetak svojih novinara, oni bi, tražeći svoje honorare, vjerujte mi, pojeli svu Crnu Goru.

Terenac ipak bolji od lade, Ilustracija

Sjećam se i Don Mikelijevih šetnji po Gorici i njegovih hitrih koraka. Najbolje planove kako da dođe do novca, moći i vlasti Mikeli je pravio dok je šetao Goricom. Svako veče, po pet kilometara brzog hoda. I tako od 1990. godine. Baš kao Kuta Tološkom šumom.

Meni, priznajem, šetnja nije bila ni na kraj pameti. U to vrijeme spavao sam s pištoljem ispod jastuka. Po povratku iz šetnje, Miško bi često svratio u redakciju Monitora. Jednom ga pitam: kako se u tim teškim i opasnim vremenima usuđuje da sam šeta loše osvijetljenim brdom, đe su ljude ubijali, žene silovali, a momke premlaćivali.

– Miško, pričuvaj se. Teška su vremena. Svako veče ideš istom rutom u isto vrijeme. Lako ti je napraviti čeku. Ne moraju da te ubiju, dosta je da ti neki režimski specijalac kosti polomi. Vidiš, meni su pucali na majku i ženu.

– Mene nije strah, Šeki. Ne smiju se oni na to usuditi. Ja sam hodajuća institucija i moje ubistvo bilo bi samoubilačka akcija režima, rekao je vrlo ozbiljno Miško.

Mnogo godina kasnije, kada su Nezavisnog Miška, u vrijeme NATO-bombardovanja, kao najveću dragocjenost, preko granice prebacivali pripadnici crnogorske tajne policije u gepeku, postalo mi je jasno zašto se strašljivi Mikeli nije bojao da šeta sam po Gorici: Milo je Gandi iz Nikšića, a Miško njegova sveta krava iz Morače.

Najsvježija slika mi je, naravno, od prije nekoliko godina. Radnja se odvijala u Miškovom velikom džipu sa zatamnjenim staklima. Don Mikeli mi je vraćao dio otetog novca, koji su on i ortaci bratski prisvojili tokom „vlasničke transformacije“. U grobnoj tišini, koju je remetilo samo šuštanje novčanica, Miško je vješto brojio pare i na širokom kožnom naslonjaču, između vozača i suvozača, unakrsno postavljao po hiljadu eura.

Kada je završio sa brojanjem, dao mi je da potpišem priznanicu, potom i novac. Po starom običaju, zadržao je moj primjerak priznanice. Nijesam pravio problem: neka meni pare, a njemu priznanica. Dogovorili smo se da će mi još deset hiljada eura isplatiti naredne godine, kada on i ortaci podignu dividendu.

– Hoćeš li mi potpisati taj dug, upitah Miška.

– Nema potrebe Šeki, toliko vjerujemo na riječ jedni drugim. Dvadeset godina smo zajedno radili. Ako Željko i Šćeka prevare, znaš đe mi je stan, pa dođi kod mene, ja ću ti dati te pare. Dug je dug.

Prošla je godina, ortaci su „zaboravili“ dug, a ja priznanicu nijesam imao, niti sam otišao Mišku u stan da tražim  pare. Ne zato što sam mu oprostio dug, već sam se plašio da tamo kakav šef tajne policije ne iskoči iz ormara policijskog posrednika.

 

U sjutrašnjem nastavku čitaćete NA PORTALU MRŽNJE 604 DANA

*Anatomiju jedne hajke na engleskom jeziku možete preuzeti na OVOM linku.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta

 

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

1 Komentar
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
Pregedaj sve
gagi
27.12.2020-08:52 08:52

Sto se tice “junastva”skoro sam napisao kakvo je njegovo “junastvo”kad je bio ispljuvan kao bagra na svadbi “svoga druga” supovca u hotelu Grand na Cetinju.