Subota, 20 Aprila, 2024
Rubrika:

ANATOMIJA JEDNE HAJKE (25): Alfred i tri nezahvalna Bošnjaka

Portal Aktuelno ekskluzivno u nastavcima objavljuje antologijsku knjigu ''Anatomija jedne hajke'', novinara i publiciste Šekija Radončića. U ovom djelu feljtona o ''medijskim reketašima'' iz koncerna Daily press, čitaćete između ostalog, o tome kako je vođa ''medijskog ganaga'' Miodrag Miško Perović preko svojih ''medijskih batinaša'' i iznajmljenih intelektualaca nastavljao da zakopava istinu o Slobodanu Pejoviću. Zbog velikog interesovanja čitalaca iz inostranstva, portal Aktuelno omogućio je da ovo izuzetno književno svjedočanstvo bude dostupno i na engleskom jeziku. Link za verziju na engleskom jeziku je na kraju teksa.

Piše: Šeki Radončić

Heroj našeg doba nije oduševio ni crnogorske nacionaliste. Gunđali su da film ismijava čojstvo i junaštvo, mada je tačno da ismijava Don Mikelijevo oličenje čojstva i junaštva, i da polemika oko filma nanosi veliku štetu antiratnom crnogorskom pokretu. Heroj našeg doba je univerzalna priča o lažnim herojima i prevarantima u kojoj su se, ne mojom krivicom, prepoznali Perović, Kočan, Popović, Ivanović, a u polemiku sam uvučen mimo svoje volje, kako bih se zaštitio od napada nezavisnih a privatnih.

Varanje i laganje nije crnogorski specifikum, iako, priznaćemo, Crnogorci umiju, mimo drugih, pretjerati u „interpretaciji“ svojih podviga. Pošto ljudska naivnost nema granica, švindlera ima na sve strane. Slobodan Pejović je, priznajem teška srca iz patriotskih razloga, običan amater za Samira Osmanagića iz Bosne. Pejović je ubijedio crnogorsku javnost da je hapsio a potom spašavao nesrećne Bošnjake, dok je Osmanagić, uz pomoć medija i šešira à la Indijana Džons, ubijedio mnoge u Bosni i Hercegovini i možda pola planete, da se u Visokom, gradiću nadomak Sarajeva, nalazi piramida starija i veća od Keopsove. Vjerujući u njegovo grandiozno otkriće, desetine hiljada turista pohrlili su da vide Bosansku piramidu sunca, kako je tamošnje brdo nazvao Osmanagić koji je, kao i Pejović, dobio nekoliko nagrada za svoj podvig.

Crnogorski Jan Palah i bosanski Indijana Džons

Heroj našeg doba raskrinkao je Pejovićevu prevaru. Stručni tim Nacionalne geografije, predvođen profesorima Britanskog kraljevskog instituta, geologom Dugalom Džeramom i arheologom Henrijem Čepmenom, u polučasovnom dokumentarcu ismijao je Osmanagićevo otkriće „najveće tajne u istoriji čovječanstva“. Rekli su: „U Visokom se ne nalaze nikakve piramide stare 12.000 godina, stijene na obroncima su formirane prirodnim putem, a čudesna tvar koja veže stijene nije, kako tvrdi Osmanagić, cement, već meki kreč“.

Šeki Radončić

Nakon premijere Heroja našeg doba, crnogorski Jan Palah je, nakon višednevnog ćutanja, izjavio da je „film naručen“, jer on kao „krunski svjedok“ mnogima smeta (vjerovatno svojim ćutanjem o nalogodavcima i o izvršiocima zločina, p.a), i da, za razliku od prvog filma, u kojem ga je „Radončić hvalio“, u drugom ga ta „najnečasnija osoba“ napada.

Ali ne očekujte od Miškovog junaka da iz tog filma navede bar jednu Šekijevu pohvalu na njegov račun, jer ono što kaže hapsitelj Bošnjaka od koga je Prodavac Laži napravio novog Marka Miljanova, ne dokazuje se nego se prima k znanju.

I bosanski Indijana Džons reagovao je identično: nakon šutnje od nekoliko dana, izdao je saopštenje u kojem ističe „da je film o bosanskim piramidama naručen“, jer „mnogima smeta što“ on, Osmanagić, „rukovodi otkrićem koje mijenja svjetsku istoriju“.

„Za razliku od prvog afirmativnog dokumentarca koji je snimljen o piramidama 2009. godine, ovaj je kritičan. Sramno je koga je ‘National Geographic’ poslao u Visoko“, zaključio je Osmanagić. A poslao je, da ponovim, profesora Britanskog kraljevskog instituta geologa Dugala Džerama i arheologa Henrija Čepmena. Ovako, sa Anda, svjetske stručnjake može gledati, bojim se, samo beskrupulozna varalica.

Bosanski mediji, koji su godinama podržavali Osmanagića, bez ikakvog ustručavanja i rezervi upoznali su javnost sa otkrićem Nacionalne geografije. No u slučaju švindlera Pejovića, mediji pod Perovićevom kontrolom nijesu postupili kako nalaže profesija. Krenuli su u žestoku ofanzivu protiv autora i učesnika filma. Nije im bilo ni na kraj pameti da potraže svjedoke iz filma i „iz prve ruke“ provjere njihove teške optužbe na račun Pejovića. Kao što je to učinio Dan, odnosno njegov novinar Mitar Rakčević, kojem sam dao brojeve telefona učesnika filma.

Nastavljajući da u dugoj kristalnoj noći spaljuju Heroja i njegovog autora, Vijesti od 26. oktobra 2011. na naslovnici objavljuju fotografiju svog sveca sa alarmantnim naslovom: „FILM: Slobodan Pejović tvrdi da ga je njegov izvor upozorio da mu je život ugrožen, jer regionalni organizovani kriminal želi da ga otruje“.

Negirajući da je „hapsio izbjeglice koje su potom izručene BiH“, i da ga je „nakon filma sramota da izađe na ulicu“, razobličeni Slobodan Pejović, uz pomoć Vijesti, pokušava da pažnju javnosti sa svojih laži dokumentovanih u Heroju, preusmjeri na svoju životnu ugroženost.

„Od jednog provjerenog izvora, koji me nikada nije prevario, dobio sam početkom juna obavještenje: ‘Slobo pazi se, regionalni organizovani kriminal je riješio da te otruje. Pitam ga kako, kaže: ‘Nemoj niđe jesti u restoranima. Niđe“, veli Pejović ne objašnjavajući što li se tako grdno zamjerio „regionalnom kriminalu“, pa stoga mora da čami u kućnom pritvoru.

Hapsitelj sa statusom sveca tim providnim manevrom u Don Mikelijevim medijima se prekombinovao: poslije prikazivanja filma, niko se više nije okretao na njegove izjave o silnim atentatima i sačekušama koje je preživio. Ili će ih tek preživjeti.

Maratonska hajka

Maratonska hajka protiv autora filma nastavljena je starom mržnjom i novom snagom i u Monitoru. Držeći se gesla „naše interpretacije su nove činjenice“, „siroti mali kukac“ Esad Kočan na naslovnicu Monitora stavlja sliku Darka Šukovića i Šekija Radončića s naslovom Kako se montira optužnica protiv Slobodana Pejovića. Slijedi uvodnik Hemija zločina, koji potpisuje Don Mikelijev komercijalista i knjigovođa Miodrag Rašović, i na kraju, siledžija Vladimir Jovanović, u tekstu Doba njihovih heroja, na četiri stranice novine bije po istini, kao po bubrezima Veseljka Koprivice.

Knjigovođinim uvodnikom ćemo se pozabaviti nešto kasnije. Držeći se Ivanovićevih uputa, vojni analitičar i novopečeni filmski kritičar Jovanović naprosto preživa Tompusove diskreditacije svjedoka  i autora filma, njegove stare podvale i nove optužbe, vrteći se u krug kao muva bez glave, vjerujući da se nedostatak dokaza neće primijetiti, jer je prekrajanjem poznatih, proizveo nove činjenice. Stoga, njegov diletantskoogovarački tekst ne navodim da s njim polemišem, već kao novi dokaz da medijski monopolista Miodrag M. Perović nastavlja voditi hajku tako što naručene tekstove iz jednog plasira još u tri svoja medija.

U reklami Monitor u novom broju donosi, Vijesti na čitavoj strani, tri dana zaredom, objavljuju naslovnicu tog intelektualno, moralno i tržišno uništenog sedmičnika, sa slikom Darka Šukovića i Šekija Radončića. Jovanovićev uradak potom objavljuju Vijesti (30. oktobar 2011.) i portal Vijesti, s dorađenim naslovom: NOVA EPIZODA: Država protiv Slobodana Pejovića. Šeki = država!? I ne zvuči tako loše.

Profesoru Peroviću, ipak, treba odati priznanje: u lov na Šekija uključio je međusobno nepomirljive tipove: Veseljka i Vlada, Veskovića i Čikića, Kočana i Ivanovića, čak Vlada i Željka.

Miodrag Perović i Željko Ivanović – “Don Mikeli” i “Željko Tompus”

U pismu Mišku Peroviću, ondašnji direktor Monitora Željko Ivanović ovako komplimentira Vladu:

„Nema čovjeka koga nije preda mnom izblatio – od tebe preko Miška Vukmanovića, Ljubete Labovića, Dare Pejović, do Šekija, Draška, Kočana, Ljubiše, Igora Marojevića – i sada sam valjda i ja došao na red. I to je tvoj čovjek od povjerenja, to je ‘stub novine’, i on će od mene, ili Esada, Ljubiše, Draška, Šekija… da odbrani Monitor! A prodao bi ga da ne bi trepnuo. Kao što sebe prodaje. Sve ovo ti govorim, jer sam sve do skoro, mislio da je on dijete, da je bezazlen i da sve što lupeta nema veze. Važno je da piše, pa neka laje. Sada je počeo da se bavi vrbovanjem ljudi (počeo od mene, stigao do Igora), i da širi izmišljotine tipa da iza nekih od nas stoji JUL Mire Marković, to već iz banalnosti prerasta u bahatost i zaslužuje da se kaže, prvo njemu, što sam već i učinio, pa onda drugima“. (Pobjeda, 18. mart 2010., Feljton: Kako je u Crnoj Gori nastala medijska imperija).

No comments.

U satanizovanju Šekija Radončića i njegovog filma učešće uzimaju i TV Vijesti. Ali direktor Slavoljub Šćekić, takođe vrstan prodavac laži, iz iskustva, zna da nije dobro brutalno hajkati, kako to čine njegovi ortaci, i pribjegava suptilnijoj metodi. Šćekićev novinar Petar Komnenić, u emisiji Načisto, u odstrel Šekija Radončića uključuje dvojicu „najuglednijih Bošnjaka“ u Crnoj Gori: Šerba Rastodera koji u polemici sa Suljom Mustafićem sebe zove „predsjednikom Bošnjaka Crne Gore“ i reisa Rifata Fejzića. Oni će u odvojenim polusatnim intervjuima govoriti o drugim pitanjima, ali će Perovićevi i satelitski mediji prenijeti samo njihove komentare o filmu i Pejoviću, jer su zbog toga dovedeni u studio kod Komnenića. Koji dan kasnije, priključiće im se i predsjednik Zukorlićeve BANU Ferid Muhić.

Gostujući na TV Vijesti (26. oktobar 2011.) predsjednik nacionalnog savjeta Bošnjaka CG Šerbo Rastoder ističe da on lično poznaje Pejovića i da je za njega on zaista predstavnik čojske i sojske Crne Gore: „Meni je žao što ne prepoznaju ljudi da se posljednih godina u Crnoj Gori uništava čitava antiratna Crna Gora, upravo ta čojska i sojska Crna Gora…

Ako je  čitava Crna Gora bila za zločin nama ovdje nema mjesta, meni i mom narodu… To neko svjesno radi“.

Sumnjivo lice je, naravno, Šeki Radončić. Taj smutljivac, kome se zbog antiratnog djelovanja, tekstova, filmova i dvadesetogodišnjeg istraživanja ratnog zločina deportacija pucalo na majku i suprugu, bacala

bomba na kuću, demolirao automobil, sada svojim filmom i polemikama suicidno uništava antiratnu, čojsku i sojsku Crnu Goru. Ovo zbori, od Šekija praveći metu, hrabri Šerbo koji je u osvit rata pisao u antiratnim Politikinim Odjecima i reagovanjima, a tokom rata vodio hrabru borbu na antiratnom četničkom Filozofskom fakultetu u Nikšiću gdje je primao platu, i uz to pisao kolumne za antiratnog aktivistu i antiratnog urednika Vidoja Konatara.

Resavski istoričar

Nakon rata, Rastoder je od Đukanovića dobio stan i Trinaestojulsku nagradu, ali je od režima dobio i nešto što nije planirao: pravosnažnu presudu da je lopov, tj. plagijator. Osnovni sud u Baru, postupajući po tužbi Živka Andrijaševića, utvrdio je da Rastoder, baš kao i neprocesuirani Pejović, voli da se kiti tuđim perjem. Resavski istoričar Rastoder je prisvojio i u svoju knjigu ubacio djelove iz „samo“ tri Andrijaševićeva rukopisa: Istorija Crne Gore u 55 priča, Istorijski leksikon Crne Gore i Istorija Crne Gore od davnašnjih dana do 2003.  Hvala sudu na objektivnosti: nakon Pejovića, Popovića, Pavlovića, Kočana i Koprivice, Rastoder je šesti hajkač na mene koji je dobio službeni sertifikat da je lažov ili lopov. Ponekad se, umoran od borbe, pitam: šta li sam, pobogu, zgriješio da se moram hrvati sa ovakvim moralnim divovima?

Šerbo je nekada bio viđen gost na predsjedničkim promocijama Filipa Vujanovića, ali ga je na posljednjim izborima izdao. Don Mikelijev kolumnista, poštujući partijsku disciplinu, u tekstu Filipike (Vijesti, 27. mart 2013.) dao je podršku Miloševićevom ambasadoru Lekiću:   „Bilo mi je posebno zadovoljstvo i čast da učestvujem kao promotor knjige Istorija Italije na predivnoj večeri u Ulcinju. To nije samo čin moje profesionalne obaveze, nego i dug prema profesoru i autoru ove dragocjene studije Miodragu Lekiću i izraz poštovanja“, istakao je Šerbo u tekstu u kojem je kritikovao Filipa. Predsjednik Bošnjaka je opet mislio da nešto čalabrcne: pošto je od Filipa dobio Trinaestojulsku, možda je računao da će od Lekića makar dobiti zvanje akademika SANU. Voditelj Komnenić je, nakon Šerba, u goste pozvao crnogorskog  reisa Rifata Fejzića. Pošto su izbistrili aktuelna dešavanja u Islamskoj zajednici CG, Voditelj je svom sagovorniku uputio centaršut-pitanje:  „Kako doživljavate Slobodana Pejovića?“ koji je, kao iz topa, dao gol-odgovor: „Kao pozitivnog čovjeka, bez obzira što sada od njega neko želi da napravi zločinca… Pa taman da je učestvovao u nekom zločinu, on je dao značajan doprinos. Čovjek ima pravo da se pokaje.“

Reis nije precizirao ko od Pejovića želi da napravi zločinca: njegove žrtve i svjedoci deportacija, ili, možda zli Šeki? Reis nije precizirao ni kakav je Slobo to dao doprinos, i čemu? Zna se za njegov značajan doprinos hapšenju izbjeglica i za njegov junački doprinos ćutanju o nalogodavcima i izvršiocima zločina deportacije, drugi njegovi doprinosi nijesu crnogorskoj javnosti poznati. Možda ih reis zna a neće da kaže.

Porodice deportovanih čule su za izjavu crnogorskog reisa Fejzića, koja nije bila u saglasju sa izjavama reisu-l-uleme Mustafe Cerića, koji se zalagao za procesuiranje naredbodavaca i učesnika zločina deportacija, uključujući, dakako, i Pejovića.

– Šeki, da li je tačno da je crnogorski reis Fejzić na televiziji izjavio da zločinca Pejovića doživljava kao pozitivan lik, pitala me Jasenka.

– Nije, odgovorio sam.

– Da li si u to siguran!? Ipak se radi o reisu koji nikad nije posjetio Herceg Novi. Sjećaš li se kako si ga javno zamolio da, kada ide u Srebrenicu, usput svrati do Herceg Novog, crnogorske Srebrenice, i tamo se pomoli za naše najmilije.

– Čuo sam da mi je zbog toga malo zamjerio, ali je reis Fejzić bogobojažljiv čovjek i nije za Sloba rekao da je pozitivan lik. To ni Karadžićev i Željkov Amfilohije ne bi kazao, a kamoli reis.

Bilo me sramota da Jasenki kažem istinu: šejtan Miško je čak i reis efendiji uzeo dušu! Šerbo, kome je režim dao stan i Trinestojulsku, reis Fejzić, kojem je režim dao stan i funkciju, na televiziji Prodavca Laži kojem je režim dao „konkretan doprinos“, zbog antirežimlije Sloba, kome je režim zaposlio dvije kćerke, napadaju režimliju Šekija Radončića, kojeg je crnogorski režim poslao u „dobrovoljni egzil“ u Sarajevo.

(Ali će reis Fejzić ubrzo uvidjeti s kime se u kolo uhvatio. Nakon ubjedljivog poraza na predsjedničkim izborima Miloševićevog ambasadora Miodraga Lekića u Rožajama, Plavu i Gusinju i procjena šovinista da je takvom „presudnom glasanju muslimana“ kumovao i reis Fejzić, i on je postao meta Perovićevih medija. U tekstu Fejzić im uzeo pare za iftar, pa zaboravio da postoje, Vijesti od 7. avgusta 2013. optužile su crnogorskog reisa da je organizovao iftare po Crnoj Gori, i da je tom prilikom „obmanuo zvanice i zloupotrijebio dobru volju i novac koji je obezbijedila Ambasada Ujedinjenih Arapskih Emirata u Podgorici, pa je umjesto u njihovo, pozivnice za iftar u Rožajama poslao u svoje, odnosno u ime Mešihata Islamske zajednice“. Negirajući takvo pisanje Vijesti, Mešihat IZ je u svom reagovanju apostrofirao da je „zgranut količinom mržnje redakcije Vijesti prema Islamskoj zajednici i islamskim vjernicima“ iskazanom „u serijalu tekstova“, i da će zbog toga „razmotriti zahtjev sve većeg broja vjernika da se putem fetve-javnog saopštenja iz institucije Islamske zajednice, građani islamske vjere pozovu da bojkotuju ovaj list“.)

Reisu Fejziću i „predsjedniku“ crnogorskih Bošnjaka Šerbu Rastoderu u satanizovanju Šekija Radončića pridružio se i Ferid Muhić, predsjednik Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti iz Novog Pazara. Perović zaista domaćinski raspolaže svojim resursima: Zukorlićev akademik Muhić dugogodišnji je saradnik Monitora iz Skoplja i nekadašnji profesor Esada Kočana. Dakle, i posljednji Perovićev najamnik sa Monitorovog platnog spiska uključen je u medijsko linčovanje Šekija Radončića. Koji se srčano borio, jer nije htio živ da padne neprijatelju u ruke. I pobijedio.

Zukorlićev akademik

Uvaženi Zukorlićev akademik svoj tekst Alfred i Slobodan (Monitor, 11. novembar 2011.) započinje epohalnim otkrićem da „na svijetu nema dva ista kamena“, a potom pripovijeda o tome kako je izvjesnog Alfreda Melarmedu, Jevrejina iz Skoplja, i dvojicu njegovih sunarodnika „nekako pred kraj rata iz nacističkog logora pustila Erika SS stražarka i sa njime zajedno pobjegla… Poslije rata logoraš i čuvarica logora vjenčali su se.“

Nastavljajući priču, Muhić veli da je i Slobodan spasio trojicu Bošnjaka, pa filozofira i pravi paralelu: „Erika je dobila i najveću nagradu: ljubav i zahvalnost onoga kog je spasila“, a „najamnici pravih krivaca, hoće Slobu da uskrate tu najveću i jedinu nagradu: poštovanje i zahvalnost Bošnjaka, prije svega onih koje je spasio“.

Pardoniram: Kako se, uvaženi Zukorlićev akademiče i još uvaženiji saradniče Monitora iz Makedonije, zovu ti Bošnjaci koje je Pejović spasio!? Možda se zovu Šerbo Rastoder, Rifat Fejzić i Ferid Muhić? Možda Esad Kočan, Rifat Vesković i Ibrahim Čikić? I zar bi iko, uvaženi saradniče krepalog Monitora, mogao, sve i kad bi htio, nekoga da spriječi da zahvali čovjeku koji mu je život spasio?

Opet mi nešto ne štima. Zašto je Miškov kolumnista svom tekstu dao naslov Alfred i Slobodan, a ne mnogo prikladniji, i tačniji, Erika i Slobodan? Istraživanja su pokazala da se mnogi čitaoci, iz raznoraznih razloga, zadovoljavaju informacijom do koje dođu samo na osnovu naslova, a da tekst ne čitaju. Stoga je zanimljivo vidjeti da li je Muhićev tekst opremljen profesionalno, s naslovom koji precizno odražava činjenice, ili je u pitanju naslov koji čitaoca navodi na pogrešan zaključak. Što bi značilo da se autor teksta i urednik novine bave manipulativnim novinarstvom.

Pošto znamo fabulu, da vidimo ko su likovi Muhićeve priče: Erika – SS stražarka, Pejović – lovac na Bošnjake, Alfred – Jevrej kojeg je pustila Erika i trojica NN Bošnjaka, koje je navodno pustio Lovac Slobo.

Ako analiziramo činjenice i likove iz Muhićevog naručenog teksta, onda bi naslov trebalo da glasi: Erika i Slobodan ili, recimo, Zahvalni Alfred i tri nezahvalna Bošnjaka. Ali oba naslova imaju falinku: ako se stavi naslov Erika i Slobodan, to je isto kao da se napiše SS stražarka  i lovac na Bošnjake što, priznaćemo, nije u redu. Ako se stavi naslov Alfred i tri Bošnjaka onda fale imena trojice nezahvalnih Bošnjaka, kojima je hrabri Pejović spasio život, a zlotvor Šeki im zabranio da mu kažu makar jedno veliko „hvala“.

Iz Muhićevog, Kočanovog i Perovićevog ugla gledano, naslov Alfred i Slobodan postiže svoj cilj i šalje nepogrješivu poruku: Spašeni Jevrej i spasitelj Slobo. Dakle, u ovom naslovu imamo i spašenog i spasioca, pa će samo nepristojni upitati šta li je to zajedničko Eriki i Slobodanu, a šta Alfredu i trojici NN Bošnjaka?

Ovo je eklatantan primjer kako se manipuliše  činjenicama. Ovoliko „kreativno“ podmetanje još jedan je prilog miškovštini i kočanizaciji, temeljenim  na interpretacijima koje proizvode nove „činjenice“.

Don Mikelijev saradnik Muhić nam iz Skoplja otkriva ko je pravi krivac za deportacije: „Kao što je poznato, deportaciju Bošnjaka sa svih teritorija nad kojima je uspostavio svoju vlast, ili gdje su, kao što je to bilo u Crnoj Gori, na vlasti bili njegovi saveznici i istomišljenici, naredio je direktno vrhovni vožd Milošević.“

Dileme nema: ugledni istražitelj ratnih zločina Ferid Muhić meritorno je  utvrdio da je Slobodan Milošević direktni naredbodavac ratnog zločina deportacija. Što znači da naredbodavce tog zločina više ne treba tražiti u Crnoj Gori. Ali otkud to akademik Muhić zna? Pa pročitao intervju „krunskog svjedoka“ i junaka njegove priče Slobodana Pejovića u Vijestima. Na kraju tog intervjua u Vijestima od 26. oktobra 2011., Pejović iznosi zanimljivo otkriće koje mi je godinama promicalo: „Vrhovni savjet odbrane tadašnje Jugoslavije donio je odluku o deportacijama“. Perovićev „krunski svjedok“ dosljedan je sebi: nakon što je za zločin deportacija optužio mrtvog Pavla Bulatovića i mrtvog Damjana Turkovića, sa dvodecenijskim zakašnjenjem odgovornost prebacuje na mrtvog Slobodana Miloševića. A sve u skladu sa svojom životnom misijom „da pravi neredbodavci zločina odgovaraju“.

A neupućeni Šeki Radončić, više od dvadeset godina, živi u zabludi misleći da se radi o autohtonom zločinu crnogorske vlasti s kojim Milošević nema veze. I da naredbodavce tog zločina treba isključivo tražiti u Crnoj Gori. Da je kojim slučajem Šeki napisao ovo što tvrde Muhić i Pejović, odnosno Pejović i Muhić, Perovićev medijski gang bi ga „rastrgao konj’ma na repove“ pod optužbom da tako štiti prave naredbodavce tog zločina, to jest Mila Đukanovića.

U egzistencijalnoj borbi za honorar Monitora, Perovićev kolumnista  Ferid Muhić tekst završava i neostvarenom željom: „Iz dna duše poželim da sam jedan od tih Pejovića“. Za bolje društvo i nijesi, akademiče BANU i najamniče Prodavca Laži.

Plašim se da nijesam prestrog: možda je dezinformisani i dezorijentisani akademik Muhić samo još jedna civilna žrtva medijske zločinačke organizacije Miodraga M. Perovića i njegovih propagandista, najamnika Kute i plagijatora Šerba, takođe akademika BANU. Kako god bilo, Perovićevi propagandisti iskoristili su akademikov tekst da patentiraju još jednu inovaciju u vođenju medijskog linča – slanje cirkularnih SMS poruka.

„Postovani,

procitajte sjajan tekst akademika Ferida Muhica o heroju Slobodanu Pejovicu u novom Monitoru. Ovu poruku proslijedite dalje svojim rodjacima i prijateljima“

Meni je ovaj SMS proslijedio moj brat od tetke Rusmin Laličić, kao i još desetak prijatelja iz raznih krajeva Crne Gore. Cirkularna SMS poruka, kojom se ne reklamira Monitor, što bi bilo prihvatljivo, već samo Muhićev hajkački tekst, poslana je, 11. novembra 2011., na brojne adrese širom Crne Gore. I to isključivo na brojeve telefona Bošnjaka, kako bi se kod svojih sunarodnika iskompromitovao Šemsudin Radončić, koji tvrdoglavo odbija da poljubi ruku Prodavcu Laži i stopostotnom četniku, kako je utvrdio Đukanović.

Uvod u ovaj pokušaj difamiranja Šekija Radončića pomoću tri „teške“ bošnjačke figure bila je peticija Grupe bošnjačkih intelektualaca i javnih ličnosti koji su protestovali „jer su već duže vremena poznati  crnogorski intelektualci (valjda je riječ o M. Peroviću, Ž. Ivanoviću, M. Popoviću, p.a.) izloženi grubim javnim napadima, uvredama i klevetama, samo zato što se dosljedno zalažu da se ratni zločin deportacije bosanskih izbjeglica u potpunosti rasvijetli“.

Ovu gnusnu laž o Marku Vešoviću i Šekiju Radončiću potpisali su Šerbo Rastoder, Esad Kočan, Husein Tuzović, Jakup Durgut, Aldemar Ibrahimović, Azra Jasavić, Atvija Kerović, Ibiš Kujević, Sead Sadiković, Faiz Softić i Ferid Šarkinović. Zaslužili su da njihova imena i prezimena budu sačuvana za potomstvo.

Doista je besprizorno optužiti Marka Vešovića i Šekija Radončića da su protiv toga da se zločin deportacija bosanskih izbjeglica u potpunosti rasvijetli. Ovo su mogle napraviti samo osobe bez zrna časti. Jer je Šeki Radončić, a ne ova grupica Don Mikelijevih poluanonimusa, anonimusa i poltrona, tokom dvodecenijskog istraživanja, otkrio kad je akcija deportovanja započela, koliko je trajala, kada je završena i ko je zaustavio. Šeki je otkrio broj ubijenih i  preživjelih, utvrdio vertikalnu liniju odgovornosti, pronašao i sačuvao brojna dokumenta koja su u državnim organima uništena, obišao pola zemljine kugle kako bi pronašao preživjele i svjedoke deportacija i zabilježio njihove ispovijesti, snimio više od 100 sati svjedočenja…

Ako ova skupina „intelektualaca i javnih ličnosti“, na čelu sa „predsjednikom“ Šerbom i njegovim potpredsjednikom Nemanjom, nijesu obični distributeri Prodavca Laži nego su zbilja savjest bošnjačkog naroda, onda Bošnjacima nije lako.

 

U sjutrašnjem nastavku čitaćete LELEKAČA ZA ŠEKOGA

*Anatomiju jedne hajke na engleskom jeziku možete preuzeti na OVOM linku.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

3 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
Pregedaj sve
Donji kraj
24.12.2020-07:25 07:25

Pomiritese!

gagi
24.12.2020-09:31 09:31

I Sead Sadikovic je “nesto potpisao” i one je “intelektualac i javna licnost”e pa ovoga nebi od kad je prase rep iskrivilo,Sadikovic je obicni potrcko i poslusnik medijskih reketasa, i samo mu fali banana,sasao je sa drveta.

Hadžija
24.12.2020-10:37 10:37

Kakisi ti da rečem čoek vrijeđaš . Miras Dedeic za tebe ljepotan.

L