Piše: Šeki Radončić
Nekoliko dana nakon razgovora sa Koprivicom, otišao sam u Podgoricu, na premijeru Heroja našeg doba na TV IN. Već naviknut na sedmičnu dozu fašizma, kupio sam primjerak Monitora. Dočekao me novi uradak saradnika Jovanovića, Ko i zašto (Monitor, 21. oktobar 2011.), koji će Ibrahim-pašinom linijom ekspresno prenijeti i portal BHMagazin. Na četiri strane, Vlado opet kuka nad sudbinom S. Pejovića „kojem bi se moglo suditi ukoliko tužilaštvo za ratne zločine podigne protiv njega optužnicu“.
Jovanović sikće i na „karakterne svjedoke iz Heroja našeg doba“, a tekst završava tvrdnjom da Pejovića „država napada svojim tupim oruđima: sramnim pravosuđem, kompromitovanim svjedocima i medijskom halucinacijom koju proizvodi hor novinskih idiota“.
Saradnik Jovanović ovu tvrdnju jeste potpisao, ali je nije napisao: da ga stavite pred streljački vod, on ovo ne bi umio da napiše! Forenzičkom analizom teksta lako se može utvrditi da je ovoliko diskvalifikacija, etiketa i uvreda u samo jednoj rečenici („tupa oruđa“, „sramno pravosuđe“, „kompromitovani svjedoci“, „medijske halucinacije“, „hor novinarskih idiota“), mogao da sklepa samo Kuta. To je njegov način razmišljanja, njegov stil, njegove metafore, njegove uvrede, njegovo kukavičko skrivanje iza novinara, njegova moralna bijeda.
Oko podne taksijem sam pošao u podgoričku Mašu, na sastanak sa Darkom Šukovićem: u sklopu njegove „Žive istine“ biće premijerno prikazan Heroj našeg doba, film zbog kojeg su me napustili brojni prijatelji, zamrzilo pola Crne Gore i slavila Bosna i Hercegovina (bez RS).
Prijetnje smrću
Dok sam sa dobro informisanim taksistom pričao o najavljenoj premijeri filma koju je TV IN danima najavljivala, ugledao sam Veseljka. Kretao se širokim trotoarom iz suprotnog pravca. Pogledi su nam se nakratko sreli.
Nije bilo vremena ni da jedan drugom klimnemo glavom ili mahnemo rukom, jer se brzo izgubio iz mog vidokruga. Negdje pred kraj ručka, Darku je zazvonio telefon. Nekoliko trenutaka zatim, začuđeno je pogledao u mene. „Šeki je sa mnom ima gotovo tri sata“, rekao je Darko i nakratko spustio telefon: „Šeki, ovo je neki inspektor policije. Tebe traži. Pretpostavlja da si sa mnom zbog večerašnje emisije. Moj broj su mu dali na IN-u“.
Čovjek se uljudno predstavio:
– Izvinite, gospodine Radončiću na smetnji, ali bih Vas zamolio da dođete u MUP i date izjavu.
– Zašto?
– Prijavili su Vas zbog prijetnji smrću.
– Molim!? Ko?
– Veseljko Koprivica. Tvrdi da ste mu prijetili da ćete ga ubiti.
– Mora da je u pitanju teški nesporazum. Možda ste me zamijenili sa Vladom Jovanovićem? On je Veseljka tukao, psovao ga i prijetio mu smrću, a ne ja. Mora da su se opet potukli.
– Ne, ne. Koprivica je Vas prijavio. Kaže da ste mu prijetili smrću prije jedan sat. Molim Vas, možete li doći da date izjavu.
Nije bilo druge nego sa nedovršenog ručka pravo u policiju, u isljedničke odaje. U suprotnom, znao sam da me, kao i u slučaju Pejovićeve lažne prijave za sačekušu, čeka rampa na granici između Crne Gore i BiH.
Nakon što su mi na portirnici uzeli ličnu kartu, odveli su me kod inspektora Veselina Radetića. Pročitao mi je Veseljkovu prijavu u kojoj tvrdi da sam mu „dok je prolazio ulicom iz automobila zaprijetio: ‘Prebiću te, ubiću te, zapamtićeš me za sva vremena!’“, navodno zbog teksta u sarajevskim Danima još od prošle sedmice.
„Takva budalaština“, odgovorih inspektoru, „iz mojih usta ni u snu ne bi izašla. Kako će me neko koga ubijem pamtiti do kraja života? To je moglo izaći samo iz glave nepismenog novinara i ober lažova. Osim toga, gospodine inspektore, đe će Šeki, koji se nije potukao ni u vrtiću, prijetiti smrću prekaljenom ratniku sa dubrovačkog ratišta Veseljku Koprivici.“
Inspektor se nasmijao. Meni nije bilo do smijeha. Rekao sam mu da sam Koprivicu jedva primijetio, a kamo li mu prijetio, jer je taksista vozio brzo. Ponudio sam se da nađem taksistu koji me vozio, kako bi i on potvrdio da Koprivica laže. Objasnio sam mu da je Koprivica najosuđivaniji novinar Crne Gore, računajući i Evropu, jer je pisao laži. Čak je na ženu prebacio svu imovinu da mu je ne bi zaplijenio sud. Rekao sam i da je Koprivica samo dio Don Mikelijeve urote: pokušava da me na ovaj način stavi iza brave kako ne bih mogao da govorim na večerašnjoj premijeri Heroja našeg doba.
Inspektor je rekao da nema potrebe da dajem bilo kakvu izjavu. Uz preporuku: „Kad ponovo sretnete Koprivicu, molim Vas okrenite glavu na drugu stranu, jer Vas može opet prijaviti“.
„Izvinite, ali to ne mogu obećati. Kad se sretenemo, Koprivica bi, ako ima mrvu obraza, trebalo da okrene glavu od mene, a ne ja od njega. Pa on podmeće i lažno prijavljuje“, rekoh pozdravljajući se sa inspektorom.
Redovan gost
Na izlasku iz zgrade policije, policajac sa portirnice mi je vratio dokumenta. „Gospodine Radončiću, ne brinite. Koprivica je ovdje redovan gost: do sada je prijavio po’ komšiluka i čitav klub penzionera“.
„Taj će jednog dana prijaviti policiji i samog sebe“, dodadoh.
Zbog prijavljivanja časnih ljudi policiji, Veseli je evidentiran i u Penzionerskom informatoru u kojem je „Upravni odbor mjesnog udruženja penzionera Zagorič u Podgorici“, s gnušanjem odbacio tvrdnje „Veseljka Koprivice, autora bezbroj optužbi i prijava kod državnih organa na račun ovog kluba“. Tvrdeći da je „klub penzionera obična rupa“, Veseljko je napisao brojne krivične prijave protiv „obijesnih“ penzionera zbog narušavanja javnog reda i mira.
Dok sam mrzovoljno išao ka Maši gdje me čekao Darko, napravio sam rekonstrukciju događaja, jer tu ekipu znam kao svoj džep.
Kada me ugledao u taksiju, Veseljko je nazvao Miška:„Samo da ti prijavim, vidio sam Šekija Radončića u taksiju.“ Miško je rekao: „Veseljko, ako ga odmah ne prijaviš policiji dobićeš otkaz“. „Ali, zašto Profesore?“, upitao je Veseljko zbunjeno. „Zato što ti je iz kola prijetio smrću, bleso jedna!“ Onda je Veseljko nazvao direktoricu Monitora. „Veseljko smiri se i odmah pođi u Hitnu da ti evidentiraju duševne bolove“. Na kraju je Veseljko nazvao glavnog urednika.
„Veseljko, obrukaćeš nas ako policiji smjesta ne prijaviš taj pokušaj atentata na mog zamjenika, što nije samo teroristički čin već i gnusni atak na pravdu, demokratiju i nezavisno novinarstvo. Ali nas režim neće zastrašiti. Izbor je naš. Iščeznuti. Postati tišina u pustoši. Ili, svjedočiti. Po bilo koju cijenu“, rekao je Kuta. „Ali nije mi prijetio“. „Veseljko, bar ti dobro znaš da su naše interpretacije nove činjenice“.
Nekoliko sati uoči premijere Heroja našeg doba, 21. oktobra 2011., TV Vijesti i portal Vijesti, i njihovi medijski sateliti, dramatično obavještavaju građane da je „novinar iz Sarajeva Šemsudin Radončić“ fizički nasrnuo na Veseljka Koprivicu. Po istom scenariju, sjutrašnje Vijesti na naslovnici objavljuju sliku „razbijača“ Šekija Radončića i streknutog Veseljka Koprivice, uz dramatičan naslov: NAPAD: Prebiću te, ubiću te, zapamtićeš me za sva vremena.
Novinara, publicistu, autora dokumentarnih filmova i istražitelja ratnih zločina Šekija Radončića Perovićevi spin doktori opet su pokušali, opet diletantski, da prikažu kao siledžiju i potencijalnog ubicu kako bi pažnju javnosti sa filma prenijeli na životnu ugroženost urednika Monitora. Uzalud.
TVIN je uveče prikazala Heroja našeg doba. Građani CG su se uvjerili da je Slobo Nacionale, štićenik i heroj nezavisnih a privatnih, običan varalica i lažov. U intervjuu nakon premijere, Darko Šuković me pitao da li mogu pretpostaviti kako će sada, nakon što su odgledali film, reagovati Miodrag Perović i mediji pod njegovom kontrolom, koji su Pejovića isfabrikovali u heroja.
– Koliko ih ja poznajem, a odlično ih poznajem, oni će reći: ‘Ne vjerujte svojim očima, vjerujte Vijestima i Monitoru’. U pitanju je, ipak, medijska mafija predvođena profesorom matematike, a tu ekipu od proizvodnje i prodaje laži samo smrt može rastaviti.
U sjutrašnjem nastavku čitaćete ZADAH TRULEŽI
*Anatomiju jedne hajke na engleskom jeziku možete preuzeti na OVOM linku.
*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta