ANATOMIJA JEDNE HAJKE (21): Miškovština i kočanizacija

Piše: Šeki Radončić

Pater familijas crnogorskih nezavisnih medija, kako za sebe voli reći Miodrag Perović, i gnjila tikva crnogorskog nezavisnog novinarstva Esad Kočan, medijsku scenu u Crnoj Gori doveli su do nekroze. Miškovština i kočanizacija metastazirali su kad je nezavisne medije pod svoju šapu stavio pohlepni Perović. Znamo i kako. Od tog trenutka, odgovornost za napisanu i izgovorenu riječ u Crnoj Gori strmoglavo pada kao deda Avramov dinar. Predstavljajući sebe kao žrtve režima, „nezavisni“ podmeću, izmišljaju, tuže, osuđuju, raspisuju potjernice, kače žute trake, navlače ludačke košulje, strijeljaju  ljude. Crnogorskom manipulativnom novinarstvu samo je nebo granica. Samozvani utemeljitelj crnogorskog nezavisnog novinarstva, Miodrag M. Perović, na kraju balade je postao sinonim za laž, pohlepu, obmane, otimačinu, za samo ljudsko zlo.

Na koji način privatni a nezavisni majstori obmana pretvaraju laž u istinu, a istinu u laž? Kako to „nezavisni“ godinama proganjaju ljude, a sebe predstavljaju kao progonjene? Pomoću koje to formule profesor matematike i njegovi medijski asistenti teroriziraju javnost?

Znao sam da tajna formula postoji, jer Perović sve u životu radi pomoću proračuna i formula. Čak je napravio proračun koliko će živjeti, a pošto nije mogao da ga unovči, velikodušno ga je otkrio redakciji Monitora, prije petnaest godina. Sabrao je godine života oca Mira i majke Vidosave, rođene Vujisić. Neka im je laka zemlja. Roditelji nijesu krivi za ono što njihova đeca rade kad odrastu. Potom je dobijeni zbir podijelio sa 2 i dobio prosječnu dužinu svog života, čemu je pridodao još jedan faktor, specifičan samo za njega: izračunao je koliko iznosi prosječan život ljudi koji su imali privilegiju da im u Hjustonu ugrade stent srca o trošku režima. Kad je sve sabrao i podijelio, proračun je pokazao, kako nam je Miško tužno saopštio, da će živjeti još dvije, maksimalno tri godine. I mi smo bili tužni. Kutine oči su se „pretočile u plave suze, a glas u nezadrživ jecaj”. Prošlo je petnaest godina, a Đekna, Bogu hvala, još nije umrla.

Nove činjenice

Pune dvije godine, tragao sam za formulom pomoću koje Don Mikeli i njegovi alhemičari pretvaraju laž u istinu a istinu u laž. Tog  20. januara 2013. u 23:45h, dok sam u hotelskoj sobi u Parizu surfao po Internetu, našao sam ono što sam tražio. U intervjuu Vijestima od 19. oktobra 2010. na novinarsku konstataciju da se „Monitoru u struci zamjera da previše prostora daje komentarima i stavovima na uštrb informativnosti“, urednik Esad Kočan odgovara: „Naše interpretacije su nove činjenice. Grupa kolumnista i saradnika koji pišu za Monitor, bez lažne skromnosti, jača je od obje crnogorske akademije nauka“.

Kada sam ovo pročitao, u meni su se pomješali olakšanje i ljutnja. Olakšanje, jer sam napokon našao ono što sam dvije godine tražio – definiciju miškovštine i kočanizacije. Ljutnja na Kočana, jer piše tekstove i daje izjave koje niko ne čita, stoga je ovo monstruozno novinarsko geslo promaklo istraživaču medijskih zločina.

Da je bio u Hitlerovom, a ne Mikelijevom propagandnom štabu, Kočan bi dogurao do najvišeg oficirskog čina. Generalfeldmaršala. Čuveno geslo nacističkog ministra propagande dr Gebelsa da „sto puta puta ponovljena laž postaje istina“, her Kočan je obogatio dodatkom: „Naše interpretacije su nove činjenice“, čime je Gebelsovu formulu za proizvodnju laži modernizovao, učinio jednostavnijom, bržom i efikasnijom. Laž više ne treba ponavljati sto puta da bi postala istina, dovoljne su „naše interpretacije“ koje automatski „postaju nove činjenice“. Isti efekat, a mnogo manje posla. Her Kočan, Don Mikelijev ministar propagande, nadmašio je dr Gebelsa i u lijepom odgoju: ne pominje ružnu riječ „laž“. Riječ „interpretacija“ zvuči tako otmjeno i naučno. I kako bi to tek bilo ružno, vulgarno i više nego odvratno da je propagandista Kočan umjesto „naše interpretacije su nove činjenice“, rekao „naše laži su nove činjenice“.

U korporacijskom novinarstvu, dakle, više ne važi staro novinarsko pravilo da su činjenice neprikosnovene a komentari slobodni. Don Mikelijev propagandista, urednik Kočan, objelodanio je novi žurnalistički postulat: činjenice su nevažne – naše interpretacije su nove činjenice. Neupitne. Neprikosnovene. Neoborive.

Dakle, gospodo novinari, manite se činjenica, batalite pravilo da svaka informacija mora da se provjeri iz najmanje dva ozbiljna izvora, zaboravite mukotrpna i duga istraživanja. Ne pravite više jasnu razliku između komentara, pretpostavke i činjenice. Pišite kako vam nalože prodavci laži. Ne insistirajte na pravilu „neka se čuje i druga strana“. Zaboravite da „novinari nikad ne smiju objaviti informaciju za koju znaju da je lažna ili zlonamjerna, i neosnovanu optužbu na račun drugih, koja ima za cilj da ugrozi njihovu reputaciju.“

Nemojte se čuvati izvora koji vas, zbog ličnih interesa, mogu zavesti. Ne držite se pravila da ne objavljujete ono što znate, već samo ono što možete dokazati na sudu. Ne gubite vrijeme, energiju i novac: „naše interpretacije su nove činjenice“. Tačka.

Pogonsko gorivo reaktora laži

Nakon što smo otkrili tajnu formulu pogonskog goriva za Don Mikelijeve reaktore laži, pogledajmo kako to izgleda u praksi. Kada prodavci laži kažu da je Pejović bošnjački spasitelj, iako je učestvovao u njihovom hapšenju, i ne postoji ni jedna činjenica koja dokazuje da ih je spašavao, njihova interpretacija, i poricanje činjenica, postaje nova istina.

Ili: kada Šeki snimi dokumentarni film o lažnom heroju nezavisnih, a oni to interpretiraju kao da je Šeki postao medijski agent režima, to, dakako, postaje puka istina. Dokaz: „naše interpretacije su nove činjenice.“

Ili: kad je Andrej Nikolaidis napustio Monitor zbog izrabljivanja, odnosno plate od 160 eura, i prešao da radi kao savjetnik predsjednika Skupštine Crne Gore,  perovićevci su to interpretirali kao prebjeg  pisca u agente režima, što je postalo nova činjenica, neporeciva, jer su za svoje maligne tvrdnje ponudili krunski dokaz – „naše interpretacije su nove činjenice“.

(Nakon odlaska iz Monitora, Andrej se slučajno sreo s Miškom. „Znao sam da ćeš otići iz Monitora, ali šta ću? Nijesam imao para da ti dam veću platu“, rekao je siromašnom piscu prosjak stranih donacija, vlasnik štedionica, fondova, fabrika vode, brojnih medija i još brojnijih nekretnina.)

Ili: kada je, recimo, Marko Vešović, koji je napisao knjigu „Špijun iz Piperah“ o Jevremu Brkoviću, počeo da piše tekstove za Pobjedu, gdje je razobličavao perovićevce, Balša Brković je u Vijestima, revanšistički obzanio neoborivu interpretaciju, to jest laž: Vešović je „prvo udbaško pero Crne Gore“.

Ili: kad Boro Krivokapić, Petar Luković i Srđan Kusovac napadnu Perovićeve „nezavisne kontejnere laži“ zbog neprofesionalnog novinarstva, a Don Mikelijevi medijski egzekutori ih proglase Đukanovićevim plaćenicima i agentima, tu etiketu treba shvatiti kao interpretaciju koja je postala nova činjenica.

Ili: kad Don Mikeli i njegov medijski gang prikače etikete agenata režima, prebjega i prodatih duša svojim dojučerašnjim kolegama iz Monitora Drašku Đuranoviću, Nebojši Redžiću, Milju Radojičiću, Branku Vojičiću, Darku Šukoviću… To, naravno, istog časa postaje živa istina, jer su njihove interpretacije „nove činjenice“.

Ili: kad se Srđan Milić i Aleksandar Damjanović suprotstave uništenju SNP-a za račun Mandićevog Fronta, a Monitor i Vijesti to interpretiraju kao djelovanje Đukanovićevih  ubačenih elemenata unutar opozicije, to postaje čista istina.

Ili: kada dodjeljivanje državnih nagrada uglednim crnogorskim stvaraocima Perovićevi medijski najamnici tajno i javno interpretiraju kao njihovu prodaju režimu, računajući tu i jednu Marinu Abramović, to postaje gola istina.

Ili: kad Vijesti saopšte javnosti svoju interpretaciju da se Marija Fatić, mlada nastavnica maternjeg i književnosti u podgoričkoj osnovnoj školu  Dragiša Ivanović bavi preprodajom heroina, to postaje planetarna istina, uprkos tome što je Više državno tužilaštvo Crne Gore takve optužbe odbacilo kao neosnovane.

Ili: kad pretenciozni Kočan, u pomenutom intervju, interpretira da je „grupa kolumnista i saradnika koji pišu za Monitor, bez lažne skromnosti, jača od obje crnogorske akademije nauka“, to postaje živa živcata istina. Iz čega proizilazi da je pokondireni urednik Kuta, bez lažne skromnosti, sam jači od francuske akademije nauka i umjetnosti, a Vlado Jovanović od crnogorske. Što može biti tačno. Ako se radi o naučnoj disciplini bacanju kamena s ramena. Inače većina sadašnjih Monitorovih urednika, novinara i saradnika, po mišljenju pisca ove knjige, ne bi mogli biti ni higijeničari u spomenutim akademijama. Izvinite što psujem.

Pa to cijela Crna Gora zna

Nije anegdota: kada je urednik Kuta, tokom izborne noći, 14. oktobra 2012. godine, gostovao na TV Vijesti, srčano navijajući za Vojvodin front i Pozitivnu, iznio je teške optužbe na račun Mila Đukanovića, vezano za šverc, korupciju i ratne zločine, pa ga je novinar upitao da li ima dokaze za to što govori?

– Pa to cijela Crna Gora zna, kao iz topa je predočio svoj krunski dokaz veliki novinar i autor gesla „naše interpretacije su nove činjenice“.

Da ne nabrajam dalje. U nezavisnom, a privatnom novinarstvu istina je ukinuta dekretom. Više ne važe dokazi, činjenice, svjedočenja. Sve je  to smeće u poređenju sa interpretacijama u „nezavisnoj“ žutoj štampi koje, po nalogu Prodavca Laži, postaju činjenice, a tako proizvedene činjenice su, naravno, neprikosnovene. Smrtonosni virus NINČ (Naše interpretacije su nove činjenice) ubio je stari dobri Monitor, a potom zahvatio i uništio objektivnost i profesionalizam i u drugim „nezavisnim“ medijima, pretvarajući ih u produktivne fabrike laži. Na udarničkoj  proizvodnji laži, tj. novih činjenica, Prodavac Laži je izgradio medijsko carstvo, moć i zgrnuo pare. Da u Crnoj Gori važe šerijatski zakoni po kojima se zbog prevara sijeku šake, Miško bi danas išao otkinutih ruku do ramena. Baš kao i njegovi ortaci.

I površna analiza korporacijskih medija pod šapom Prodavca Laži pokazuje da je nezavisno novinarstvo otišlo dođavola. On i njegov gang koriste medije kao oruđe za degradaciju ljudi, hajke, ucjene: uzaludno je svako dokazivanje i pozivanje na činjenice. Posljedice miškovštine i kočanizacije u crnogorskom društvu ravne su šteti od konatarizacije medijskog prostora CG.  Ako uporedimo Kočanov Monitor i Konatarevu Pobjedu u kojoj je Kuta pekao zanat, vidjećemo da nema razlike u pristupu temama i njihovoj obradi, u brutalnom satanizovanju neistomišljenika i protivnika, u nepoštovanju profesionalnih standarda i zloupotrebi medija.

Razlike nema ni u onom što struka strogo zabranjuje novinarima: pozivanje građana na mitinge i u pohode na gradove; pozivanje na ulično rušenje vlasti; pisanje protestnih pisama liderima Amerike, Evrope i ambasadorima zapadnih zemalja u Crnoj Gori; držanje govora i agitovanje na političkim skupovima. Ima još jedna frapantna sličnost: Pobjeda je bila partijska novina SK i DPS-a, a Kočanov Monitor i drugi Perovićevi mediji Pozitivne Crne Gore i DF-a.

Vidoje je konatarizaciju medijskog prostora sprovodio iz, čini se, nekakvog ubjeđenja. Pogrešnog, ali ubjeđenja. Radilo se, kao što znamo, o „patriotskom“ a ne objektivnom novinarstvu. Kočanizacija javnog mnjenja se, takođe, sprovodi upakovana u lažni patriotizam i tobožnju borbu za demokratiju, a  u stvari – za što dublji džep i što veću moć Gazde Miška. A što Gazda bude bogatiji i moćniji, ispod njegove trpeze će biti više mrvica.

Šteta od konatarizacije je, nakon dvadesetak godina, nekako sanirana. Strepim da će isto toliko vremena trebati da se crnogorski medijski prostor dekontaminira od virusa NINČ, nastalog hemijskom fuzijom miškovštine i kočanizacije. To je teška bolest crnogorskog novinarstva koja će još dugo trajati.

Za buduće istraživače biće inspirativno ispitivati manipulisanje javnim mnjenjem pomoću virusa NINČ koji su profesor Perović i asistent Kočan pustili iz svog laboratorija. I sve to iz golemog srebroljublja i skromne želje da uđu u istoriju Nezavisne kao demokrate, revolucionari, etičari, pisci, a nikako iz želje da ih pamte po miškovštini i kočanizaciji.

I „put do pakla popločan je najboljim namjerama“. Prodavac Laži će biti upamćen po tom što je, pomoću medija i propagande zasnovane na monstruoznom geslu „naše interpretacije su nove činjenice“, od Crne Gore napravio medijski konclogor.

Jedan je novinar, govoreći o Geringu, napisao da je to „mozak bez savjesti“. Miodrag M. Perović nije Gering, nije ni ratni zločinac, ali jeste, po mom skromnom sudu,  medijski zlikovac kome je savjest posve atrofirala. Ili je nikad nije ni imao.

U sjutrašnjem nastavku čitaćete ATENTATOR IZ TAKSIJA

*Anatomiju jedne hajke na engleskom jeziku možete preuzeti na OVOM linku.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta