Četvrtak, 28 Marta, 2024
Rubrika:

ANATOMIJA JEDNE HAJKE (18): Čitulja za Šekija

Portal Aktuelno ekskluzivno u nastavcima objavljuje antologijsku knjigu ''Anatomija jedne hajke'', novinara i publiciste Šekija Radončića. U ovom djelu feljtona o ''medijskim reketašima'' iz koncerna Vijesti, između ostalog, čitaćete o uključivanju Željka Ivanovića ortaka i najboljeg učenika direktora Vijesti Miodraga Perovića u hajku protiv Radončića, o odnosu Ivanovića i Perovića, kao i o tajnom krštenju koje se odigralo u manastiru Ostrog 2000-te godine. Zbog velikog interesovanja čitalaca iz inostranstva, portal Aktuelno omogućio je da ovo izuzetno književno svjedočanstvo bude dostupno i na engleskom jeziku. Link za verziju na engleskom jeziku je na kraju teksta.

Piše: Šeki Radončić

Povoljne kritike o Heroju našeg doba i puna devalvacija hajke na autora filma naljutile su Gospodara Istine, pa je u kampanju protiv Šemsudina Radončića uključio oruđe najvećega kalibra: Željka Ivanovića, svog ortaka i najboljeg učenika, direktora Vijesti.

Tako je Željko stao u Perovićev streljački vod za medijska smaknuća, rame uz rame sa osobama koje je do juče prezirao, sažalijevao ili im se  podsmijavao u lice. Sa raznim kočanima, pavlovićima, popovićima, zemuncima, koprivicama, đukićima, perovićima (praškim), kosarama, slavicama, milenama, a neke od njih, poput spletkaroša Kute, Žekson je znao, dugim i snažnim rukama, da ščepa za vrat i trese ga kao kokoš po redakciji. Nije ga, nažalost, prevaspitao, već je postao kao on.

“Ljubav” Miška i Željka

Željka razumijem: poslije desetomjesečnog ćutanja, iz pragmatičnih razloga morao je stati uz svog ortaka i velikog učitelja. Ortake na okupu drže interes, zajednički mutni poslovi i strah od procesuiranja. Oni znaju: ako se posvađaju i jedan od njih progovori – zajedno će u zatvor. I ne daj Bože ni jednome ono što žele jedan drugome. Ni čorbe im se ne bi pomiješale. Dok su se Miško i Željko svađali zbog novca i donacija, redakcija se tresla od njihovih međusobnih uvreda i psovki. Miško je Željka optuživao da potkrada Monitor, a Željko Miška da pljačka suvlasnike i novinare. Obojica su bili u pravu.

Šeki Radončić

Tokom jedne od njihovih svađa, intervenisala je i Nina, kršna sekretarica redakcije, u čijoj su se kancelariji njihovi obračuni obično odvijali: „Molim vas, napustite ovu kancelariju! Izađite napolje! Ja ću od vaših svađa, galame i psovki da poludim.“

Nekako mogu i da razumijem to što se Želimir, kako je Miško zvao Željka u žestokim svađama, podsjećajući ga tako na srbijansko porijeklo, nakon kraće zadrške, okomio na mene: košulja je bliža od kaputa. Ali ne mogu da shvatim eksploziju uvreda i laži, možda i mržnje, prema nekadašnjem prijatelju i, kako je volio reći, heroju.

Znao me Žeks prijateljski probuditi u četiri izjutra da se pohvali kako je šefa crnogorskog SDB-a u svom tekstu nazvao Duško Dugouško. Ivanović je prvi novinar u Crnoj Gori koji je ljudima u svojim tekstovima davao nadimke životinja: Papagaj, Zec, Mrav… A ko se pera lati, od pera i gine. Na kraju je Željko i sam dobio nadimak Govedo: tako je zvao mnoge ljude koji nijesu tu („ono Govedo“), pa mu se to vratilo kao bumerang.

Govedo se priključuje linču

Uključujući se u moj linč, Ivanović u svom „ekspertskom“ tekstu o crnogorskom jeziku, mimo konteksta i bez pravog povoda, izriče veliku laž: da je direktor crnogorske policije meni i mom bratu, ni manje ni više, nego pobratim.

U tekstu Źenica bluz, (Vijesti, 31. avgust 2011.) Perovićev ortak i saučesnik, s prepotencijom neznalice ismijava „naš novogovor i njegove utemeljitelje“, koje su on i Vijesti, dok su bili na Đukanovićevim jaslama, srčano podržavali: „MiŚa/Milo (Đukanović), RaŹa/Ranko (Krivokapić) i Migina (Migo)

Stijepović vitezovi zlatnog pera i glavari crnogorski… došli su na genijalnu i treba li naglasiti jevropsku/evropsku ideju da nas časte novim znakovima, novom azbukom, novim bukvarom/čigrom i novim zborom/ govorom. Za koji siguraju/tvrde da nije etnički nego državni“,  veli Žekson, a potom nitkovski laže:

„Avaz/glas, koji dolazi ne od Fahra i Šekija već lično od njihovog pobratima VeŚelina/Veselina (Veljovića) glasi da je uhvaćen pojam koji je bespogovorno priznao da je uvijek i sa ponosom nosio slovo Ź.”

Ukažimo prvo na Ivanovićevo poznavanje lingvistike. Profesor jugoslovenske književnosti i srpskohrvatskog jezika Marko Vešović dao je tom gordom duduku jedinice ko vrata iz vladanja i lingvistike:

„Željko Ivanović, zvani Govedo, koji tvrdi da će demokratiju i Evropu u Crnu Goru donijeti vojvoda Andrija Mandić i Nebojša Medo“, „iz lingvistike ne zna ni ono što bi svaki srednjoškolac morao znati: nikakav ‘pojam’ se ne može vezati ni za jedno slovo, pa ni za Ź: slovo je grafički znak za fonemu koja je, kao komponenta jezičkog znaka, lišena značenja, jer nema oba dijela koje jezički znak mora imati: oznaku i označeno. Foneme dobijaju značenje u okviru većih cjelina, kad uđu u međuodnose sa drugim fonemama kao elementima forme jezičkog znaka i nosiocima jezičkog sadržaja…

Dok ismijava crnogorski ‘novogovor’, Govedo se služi riječima koje stoljećima postoje u Crnoj Gori. Uzgred: taj hajvan laže da tamo iko zbori ‘bastaśan’ i ‘Veśelin’, osim osobe s govornom manom, ali sinu Srbijanca iz okoline Kraljeva i rožajskog milicajca čitaoci ne treba previše da zamjere. Ja mu ne zamjeram: sve finese crnogorskog jezika ni jedan izvanjac ne može znati, čak ni Laza Kostić koji je bio genije za jezik, ali je u Glasu Crnogorca pisao crnogorskim jezikom ‘do kraja baš i nesavladanim’, kako reče Mladen Leskovac.

Šta su utemeljitelji novogovora izmislili? Ništa. ‘Ś’ i ‘Ź’ su grafemi za bilježenje pojedinih vidova jezičke stvarnosti koja u Crnoj Gori vjekovima postoji. Govedo se služi riječju novogovor, a ne zna da je, u romanu Džordža Orvela 1984, novogovor izmišljeni jezik čiji je cilj da onemogući delikt mišljenja…“

S moje tačke gledišta, nije veliki problem u tome što se Željkovo „blaženo neznanje“ sprda sa crnogorskim „novogovorom“. To je Željkovo demokratsko pravo i novi politički kurs. Glavni problem nastaje kad Ivanović i ortaci pokušavaju da od mene naprave sve što nijesam i da mi, u konačnici, podmetnu vlastite biografije koje su, u međuvremenu, odbacili kao zmija svlak.

Željko Ivanović, -“Goveče” – tako ga u svom dokumentarnom romanu “Miško Kesedžija i njegove bize (esej o montenegrinskom zlu) zovu autori Marko Vešović i Šeki Radončić

Horski ponavljajući da je Šekijev brat Fahro, „prijatelj Milov“, Žekson, navodi čitaoca na pogrešan zaključak (što u novinarstvu nije dopušteno) da Šeki zbog Fahra, jer drugog motiva nema, radi za Milov režim. Ne postoji niti jedna riječ, rečenica, pasus, tekst, knjiga, film ili bilo što drugo na osnovu čega bi se moglo i pomisliti tako nešto. Čitav Šekijev opus govori protiv toga i klevetnicima ostaje jedino da se, kao utopljenici za slamku, drže činjenice da je Šekiju brat Fahro, kao neoborivog dokaza da je Šeki zbog toga „preletio kod Mila“.

Izmišljotinom da je direktor crnogorske policije pobratim Fahrov i Šekijev, mada se s njim nikada nijesu ni sreli, Ivanović opet pokušava čitaoca da navede na krivi zaključak o sprezi Šekija Radončića i policije, što prelazi u bezobrazluk: bar Željko zna da se Šeki sa Veljovićem godinama gledao preko mušice.

Veljović je vaš pobratim

Prevrtljivom Ivanoviću odgovorio sam tekstom Veljović je vaš pobratim. Negirao sam, naravno, da je meni ili bilo kome iz moje porodice Veselin Veljović pobratim. „To mi ne može doći ni po kojoj liniji, jer moji nijesu radili u crnogorskoj policiji, za razliku od Željka Ivanovića kome su i brat i otac bili milicajci. Brat na platnom spisku Veselina Veljovića.“

Ponudio sam i dokaz da su Miško i Željko pobratimi direktora crnogorske policije: da nijesu, Veljović je morao da se umiješa u svoj posao i istraži njihovu pljačku akcija, zloupotrebe na berzi, vođenje duplog knjigovodstva, izbjegavanje plaćanja poreza… Pošto su zbog Veljovićevog nečinjenja neka njihova krivična djela, kao krađa dionica, u međuvremenu zastarjela, slijedi logičan zaključak: dok su antirežimlije Miško i Željko krali, direktor crnogorske policije Veselin im je čuvao stražu.

Podsjetio sam, takođe, zaboravnog Ivanovića kako me Veljović u saopštenju Uprave policije CG, postavljenom na sajtu Vlade CG, i objavljenom u Vijestima od 22. februara 2007., optužio da su moji kritički tekstovi o radu crnogorske policije „orkestrirani“, „cinični“, „tendenciozni i zlonamjerni“; da sam ja „neupućeni i neobaviješteni moralni čistunac“; da se moje ime veže i za fantomske „kružoke, lica i grupe“; da je Šeki Radončić „frontalno suprotstavio bezmalo policiju svim nacijama koje žive u Crnoj Gori“; uz javnu prijetnju da će Šeki morati „promijeniti zanimanje i zvanje“!

Željka sam podsjetio i kako sam naredni dan odgovorio direktoru policije: „Veljovića očito boli moja konstatacija da u crnogorskoj policiji još rade batinaši koji su poneseni velikosrpskim nacionalizmom sprovodili deportacije, brutalno tukli muslimane po Bukovici i liberale po Cetinju, sprovodili najcrnju policijsku torturu nad legitimnim rukovodstvom SDA, specijalci koji su tukli fudbalske navijače po Plavu, inspektori koji su nakon promjene zvanične državne politike batinom prevaspitavali pojedine Srbe u Crnoj Gori… Sada su, eto, opet Albanci na redu… I tako ukrug“.

U odgovoru Zbogom Šeki (8. septembar 2011.), Željko je uzvratio novim lažima, lelekanjem i čituljom. Veljovića nije ni spomenuo. To je Željko, to su Vijesti: kada ih uhvatiš u laži, umjesto izvinjenja proglase te mrtvacem, napišu ti smrtovnicu i plasiraju još sedam novih izmišljotina.

Ožalošćeni Željko je, dakle, u smrtovnici objavio da je Šeki umro: „Bivši nezavisni novinar Šeki Radončić, bivši istražitelj zločina deportacije, bivši ekspert za zlopoutrebe u radu obavještajnih službi, bivša žrtva kriminalnog režima generalsimusa Truhilja, bivši saradnik Monitora i moj bivši prijatelj je umro!”

Umro je, kažu, samo onaj ko je zaboravljen. Šeki je, Bogu hvala živ, čim ga ovoliko napadaju medijski zulumćari, a njihove žrtve ga slave, jer se suprotstavio medijskoj mafiji. Ni Željko nije umro: neće ga zaboraviti svi oni koje je, u duetu sa Miškom, prevario, opljačkao i ocrnio.

Potom je ucvijeljeni Željko zalelekao za mrtvim prijateljem: „Žao mi te je Šeki kao nijednog od njih u čije si društvo tako nenadano dospio. Žao mi te je jer si bio jedini od njih za koga nikada nijesam sumnjao da će od sopstvene ruke poginuti. Uprkos svim prijetnjama, progonu, pritiscima kojima si godinama bio izložen.“

I ja žalim još više što je kršni lelekač od 1,97 cm (i to bos) postao moralni kepec. Taj kepec od dva metra objasnio je i zašto sam umro:

„Da nije ničeg, ni tvog novog filma o Pejoviću, ni pokušaja reketa, ni lažnog predstavljanja kao jednog od osnivača lista, da nije Fahra i Mila, da nije profesora i njegovih Pitagorejaca, da nije ove polemike, da nije Jasenke Šekijeve i Šekijevih majki Srebrenice, da nije svih tih svjedoka i svjedočanstava tvoje velike pogibije, o njoj govori samo ta strašna činjenica – postao si saborac, čak miljenik dojučerašnjih dželata, onih koji su te progonili i prognali iz Crne Gore, koji ti nijesu htjeli objaviti slovo u Monitoru, koji su ti Karneval držali u bunkeru godinama, koji su sa najvišeg državnog mjesta govorili kako si antidržavni element, koji su te prisluškivali i nišanili (ovdje je Željku popustila koncentracija: zar bi mi takvu gadost mogao uraditi „pobratim Veljović“? – p.a.), koji su jednostavno željeli da te nema i koji su u tome uspjeli. Ta činjenica da si postao denuncijant, njihov agent i paž… više nego bilo ko ili bilo što govori nam Šeki da si umro.“

Pomalo sam ljubomoran. Za razliku od mene, Željko je završio u biranom društvu: sa četničkim vojvodom Andrijom Mandićem, Kasapinovom ekselencijom Miodragom Lekićem, Emilom Labudovićem… i svojim duhovnim vođom Amfilohijem, zaštitnikom i mentorom Arkana i Karadžića koga je „u svom srcu“ skrivao od Karle Del Ponte, posjetio ga i pričestio u zatvoru prije odlaska u Hag.

(Željka Ivanovića je 21. maja 2000. na Ostrogu, na njegov zahtjev, krstio šef Amfilohijevog kabineta, radikal protojerej Radomir Nikčević. Tim obredom krštenja,  Željko je postao član Srpske, a ne crnogorske, pravoslavne crkve.)

Bogobojažljivi Željko Amfilohijev, koji se 2000-te tajno krstio, a u knjizi Ko je Ko, 2004-te, izjasnio se da je ateista, tvrdi da sam moralno poginuo i „zbog lažnog predstavljanja da sam jedan od osnivača Vijesti“. Željko mrzi činjenice k’o Amfilohije Turke, a činjenice iz teftera vele: 11. 03. 1997.g u Podgorici je osnovano Udruženje za slobodno novinarstvo, knjiga br. II, redni br.102, koje je postalo suvlasnik Daily Pressa, odnosno Vijesti, u vrijednosti od jedne trećine, tj. 33,33 odsto. U registru Privrednog suda u Podgorici, br.1-15474-00, Šemsudin Radončić je pod brojem 4. zaveden kao osnivač Udruženja, odnosno Vijesti, a Željko Ivanović pod br. 3. To je Željko, to je „nova klasa“: opljačkaju ti osnivačke dionice a onda optuže da se lažno predstavljaš kao osnivač lista.

“Milovi plaćenici”

Kasnije ću saznati da je jedan od glavnih osnivača Vijesti bio Milo Đukanović, što su režimski p(l)aćenici Željko i Miško krili kao zmija noge. A to ću saznati iz Đukanovićevih usta:

„Možda se bojite da bih kao jedan od osnivača Vijesti, s vrlo konkretnim doprinosom, mogao doći na ideju da konkurišem za vlasnička prava u Vašoj novini”, kazao je Đukanović u prepisci sa Miodragom Perovićem (7. novembra 2010.).

I sad Miško i Željko, Milovi ortaci i ljudi od njegovog najvećeg povjerenja koji su i njemu, kao i meni, klepili „konkretan doprinos“, tj. akcije, meni podmeću da sam režimski paž. To su, doista, neviđeni tipovi: uspjeli su da opljačkaju i Mila Đukanovića.

Željko Ivanović, sa Don Mikelijem najveći reketaš u Crnoj Gori uključujući i Siciliju, tvrdi da sam poginuo i zbog „pokušaja reketa“. Željko opet laže: moja elektronska prepiska sa Perovićem dokazuje da sam lopovima oteo vlastite pare. U klasičnoj sačekuši iskočio sam pred njih i povikao: Lovu na sunce, ili ću vas na sud! Bolje da mi vratite pare nego da brazilske plaže zamijenite sunčanjem s prasadima u Spužu zbog dioničarske pljačke novinara. Umjesto pištolja, u ruci sam držao osnivačke papire Vijesti. Sačekuša je uspjela. Ostalo je istorija.

U dirljivo napisanoj čitulji Ivanović veli da je moja „velika pogibija nastupila i zbog novog filma o Pejoviću“. Nije gledao moj film, jer nije bio na premijeri, pa otkud zna šta ima u njemu? Niotkud. Željko je novinar kome je ovo sto prvi put da izriče sudove o stvarima o kojim pojma nema. To mu je omiljen stvaralački manir baš kao i ruganje žrtvama rata ružnim doskočicama: „Jasenka Šekijeva i Šekijeve majke Srebrenice“. Ne treba imati iluzije, Željko je nepopravljiv slučaj: od para i moći izgubio je osjećaj za stid.

Režimski plaćenik Željko me optužuje da sam postao „denuncijant, njihov agent i paž“. Bogami laže, koliko je visok i težak: sve i da sam htio, to me nije moglo zapasti od Miška, Željka, Šćeke, Milke, Milana, Kočana i njihove družine, koji su se utrkivali ko će prije do Gospodara. Prisjetimo se tadašnjih nezavisnih Vijesti, njihove režimske uređivačke politike, i kako su novinari Pobjede javno protestvovali zato što ministri, državni i policijski službenici ekskluzivu daju favorizovanim privatnim novinama, a ne državnoj Pobjedi. Naveli su i primjer crnogorskog ministra inostranih poslova Branka Perovića koji nije dao intervju Pobjedi, ali jeste Vijestima.

“Špijuni režima”

Tolika  ljubav između „nezavisnih“ Vijesti i režima zasmetala je opozicionaru Nebojši Medojeviću, pa je vlasnike Vijesti optužio da su postali „špijuni režima“. Na šta mu je odgovorio tadašnji Milov bič, paćenik Željko.U svom komentaru (Vijesti, 21. septembar 2005.)  Željko optužuje Meda da se, u predvečerje crnogorskog refenrenduma, tajno sastao sa Tadićem, da se „tako svrstao uz srpsku, dakle, anticrnogorsku opoziciju“, da „za svog saborca promoviše Miodraga Lekića koji bezrezervno promo-više beogradski koncept uređenja odnosa i poput Tadića brine ‘zbog narastanja antisrpstva u Crnoj Gori“; da pravi „kardinalnu grešku, poput onih iz Brisela, Vašingtona i Podgorice koji su u posljednjih pet godina pokušali da delegitimišu i skinu Đukanovića uz pomoć Beograda i kroz koketiranje sa konzervativnim i prosrpskim dijelom Crne Gore“; da se „zamjenom teza privatna i korumpirana država veže za nezavisnost, iako je ona čedo Beograda“. Kako vidite, Žekson srčano brani Mila kao Valter Sarajevo.

Medo Borisov je Željku Milovom uzvratio optužbom da je „njegov apsolutno neodrživ stav da je crnogorski kriminal porijeklom iz Beograda“,  i da, dok on (Medo) obilazi propale fabrike i sirotinju po Crnoj Gori, „neko više voli da puši tompuse po elitnim podgoričkim kafićima i čuva mjesto za Gospodara i dvorjane“.

Što je jako naljutilo Željka koji se prepoznao u tim riječima: „Medojević je zaboravio na partnera Tadića, referendum, konsenzus, 1990. i 1999., na Crnu Goru… Uzeti toliko novca od tih napaćenih Đukanovićevih, Miloševićevih, pa sad Tadićevih radnika, od državnih i privatnih kompanija, direktora i sindikalista, policijskih i vojnih ministarstava, i to sve kao stručni konsultant, a u suštini prodavač magle, može samo vrhunski prevarant.

Šćepan Mali. Bez dana radnog staža, bez ijednog zaposlenog, bez isplaćene plate, bez centa poreza… Nakon svega toga, meni nemoral može spočitavati samo hulja“.

Polemika se zahuktala, učesnici su sve teže kontrolisali bijes, pa je Medo Hulja ponovo uzvratio Željku Tompusu. No tadašnji glavni urednik Vijesti, Slavoljub Šćekić, nije htio da objavi Medov demanti, pa ga je Medo stavio na portal Grupe ze promjene* (Septembar, 25., 2005. 6:36 PM).

„Očigledno je i da je neko od nas dvojice, veoma loš čovjek. Bolestan, glup, iskompleksiran, primitivan, isfrustriran, doušnik tajne policije, sluga Gospodara, prevarant, ukratko – hulja. I oko toga se slažemo. Oni, sa dvora, koji vole i poštuju Gospodara i njegovog Komentatora (Ž. Ivanovića, p.a.) sigurno misle da sam to Ja. Vjerovatno su sinoć u nekom od njihovih kafića, pale i čestitke Komentatoru… Možda mu je Gospodar dozvolio da mu kao znak zahvalnosti i ugrije kožu na fotelji, dok on ne dodje… Čuo sam  čak i da Komentator ima ozbiljne šanse da bude negdje i ambasador…

Upozorenje za Gospodara. Ako je lagao za Vas, lagaće i protiv Vas. Niko nije suroviji prema bivšim Gospodarima od bivših slugu…“. Eto, zašto sam rekao sve i da sam htio biti paž i sluga režima, to me ne bi zapalo od Miodrag Perovića, Željka Ivanovića i njihove svite. Svi su očekivali da svoju borbu za Suverenu naplate ministarskim, ambasadorskim ili direktorskim mjestima u državnim medijima. Kuta se, pouzdano znam, nadao Pobjedi, jer prva ljubav zaborava nema. Fotogenična Milka željela je TV CG, Željko ministarstvo finansija, a Miško tron Svetog Petra Cetinjskog. Ali nijesu usaglasili želje i mogućnosti, pa su se onako „nesrećni, neostvareni i isfrustrirani“ okrenuli protiv svog dojučerašnjeg gospodara i stali u kolonu Borisa Tadića. Tako je Željko Milov postao onaj „koji za svog saborca promoviše Miodraga Lekića“ i „pravi kardinalnu grešku“ pokušavajući da skine Đukanovića uz pomoć Beograda  i „prosrpskog dijela Crne Gore“.

I sada mi „doušnik tajne policije“, Željko Tompus, i ostale moralne veličine iz Perovićevog čopora, bez dokaza i prava na odbranu, poturaju svoje sluganstvo gospodaru i vele da sam režimski paž. Željko još ne shvata da je prošlo vrijeme kad su on i Prodavac Laži određivali šta je moralno a šta nemoralno, šta je laž a šta istina. Misle da su me sahranili svojim lažima i pride me lelekaju, jer ne vide da što me više pljuju, sve više izlazi istina o njima.

„Oni su moralno umrli a ne ja, ali lelekati ih bilo bi licemjerno, jer su umrli i Šekijevom zaslugom. Neka im je laka crna zemlja“, napisao sam na kraju mog odgovora Željku. No Željko Milov, Amfilohijev, Borisov i

Miškov, uvijek tuđ, nikad svoj, nije dozvolio da Vijesti objave moj odgovor Neka im je laka crna zemlja, iako su po uzusima struke i na osnovu Zakona o medijima Vijesti bile obavezne da to učine. Umjesto „profesionalnih” Vijesti, to su učinile E-novine, 15. septembra 2011.

Šta na osnovu predočenog možemo zaključiti?

a) kad bi se od laži debljalo, Željko bi, na svoju visinu, dostigao težinu simentalca od 985 kila. Žive vage.

b) da je Željko Milov postao Željko Lekićev, to jest klonirani Medo Borisov.

c) Da Miško & Ortaci i njihovi korporacijski urednici, kolumnisti i političari misle da je polemika retoričko nadmetanje, pljuvanje u dalj, a ne razmjena argumenata i činjenica.

d) Da su Perović, Ivanović, Šćekić i drugi članovi njihove medijsko-kriminalne organizacije ranjivi i slabi kad se bore sami. Jedan na jedan. U čoporu su, priznajem, opasna grupa. Sila. Sami su niko i ništa.

 

U sjutrašnjem nastavku čitaćete VRUĆI ZEC

*Anatomiju jedne hajke na engleskom jeziku možete preuzeti na OVOM linku.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta

 

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

1 Komentar
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
Pregedaj sve
gagi
17.12.2020-09:24 09:24

I jeli shvatio Ivanovic iz okoline Krusevca- carapan da je “bumerang”cudna naprava.Da je Risto Cirov Radovic razmisljao o bumerangu vjerujem da bi danas bio ziv,a ovako,eto ga zaspa mrtvim snom.Cuvaj se govece sa krstenicom,vidi ovaj odozgo ponesto,a posebno tvoj i Perovica fukarluk.