ANATOMIJA JEDNE HAJKE (17): Hobotnica

Piše: Šeki Radončić

Premijera Heroja našeg doba razbjesnila je moje kritičare, što je pojačalo prljavu kampanju, bolje rečeno medijski teror nada mnom. Tako Perovićev fanzin Monitor od 5. avgusta 2011. oštro kritikuje zamjenicu tužioca za ratne zločine Lidiju Vukčević što je „od Radončića zatražila da joj dostavi snimljene izjave svjedoka koji tvrde da je Slobodan Pejović uhapsio njihove najbliže“. I tako vrši pritisak na Tužilaštvo da ne procesuira njihovog štićenika.

Fanzin takođe izvještava da je Rifat Vesković „film okarakterisao kao nečasnu ulogu Radončića“, da je „Džefri Najs izjavu da se ‘iz Pejovićeve mimike vidi da laže’ dao novini koju kontroliše Fahrudin Radončić, rođeni brat Šekija Radončića, prijatelj Mila Đukanovića“.

I ovo ispisani urednik Kuta zove profesionalno i nezavisno novinarstvo!? Prestao sam brojati koliko puta su „nezavisni“ mog brata upotrijebili kao batinu protiv mene. Tekst je potpisan sa R.M. (Redakcija Monitora, p.a.), ali i površna analiza govori da je ovaj letak napisao Kočan, čiji je brat Hamdo dugogodišnji funkcioner Đukanovićevog DPS-a i sekretar za medije gradonačelnika Miomira Mugoše (DPS), ali, zbog te „subratske krivice“ Kuta sebe ne svrstava u režimske agente.

Kočanova javna kuća

Baš kao što je „staroga konja teško naučiti da vuče kola“, tako je i mitingaša Kočana, koji je od redakcije starog dobrog Monitora napravio javnu kuću, nemoguće naučiti da optuživanje ljudi zbog krvnog srodstva sa nekim predstavlja teško kršenje novinarskog kodeksa i etike. Ili je, možda, u pitanju selektivno novinarstvo: u Monitoru, recimo, nikada nije prozvan Luka Karadžić, „rođeni brat Radovana Karadžića“, kojem je „rođena sestra Miodraga Perovića, Milka“ davala kredite CKB.

U sljedećem broju krepalog Monitora (12. avgust 2012.), urednik Kočan potpisuje tekst protiv pisca ovih redova i njegovog filma:

„Trebalo je vidjeti kako je samo režimska medijska agentura skočila od miline nakon pojave novog filma Šemsudina Radončića o deportacijama u kojem su glavni negativci Slobodan Pejović, Monitor, Milan Popović. Pejović više ne postoji – kliknuo je Srđan Kusovac, Đukanovićev savjetnik na zadatku svodnika državne Pobjede. Slobodan Pejović je simbolika. Izbor je naš. Iščeznuti. Postati tišina u pustoši. Ili, svjedočiti. Po bilo koju cijenu“, bulazni Kuta koji je moj film vidio koliko ja Aljasku. Inače bi znao da Heroj našeg doba nije film o deportacijama već o crnogorskom lažnom heroju, i da se u filmu nigdje ne spominje Monitor, već se prikazuju Monitorove moralne vertikale: Slobo, Milan, Milka, Kuta.

A stih: „Postati tišina u pustoši“ potvrdio je ono što odavno znam: Kuta je promašio profesiju. Da se odao poeziji, bio bi veći pjesnik čak i od Slavka Perovića.

I Šeki je načinio izbor. Po bilo koju cijenu. Čak i da, zbog istine, bude živ sahranjen. Lovac Pejović, simbol i štićenik „nezavisnih“, nakon svog sramnog svjedočenja na suđenju, nečovječnog optuživanja porodica deportovanih da su policijski agenti i prikazivanja Heroja našeg doba će „moralno nestati. Iščeznuti. Postati tišina“. Baš kao i njegov pobratim i nesuđeni pjesnik Kuta.

U hajku na autora filma Perovićev medijski svodnik angažuje Milana Popovića, koji je napisao četiri „analitička“ teksta o deportacijama. (Monitor, Deportacija 1992. zločin vrha vlasti, 19. avgust –16. septembar 2011.). Perovićev i Kočanov inkvizitor će čitav mjesec spaljivati vještice vjerujući da spaljuje Šekija i njegov film. Irelevantni Milan Popović, od koga su se porodice deportovanih ogradile, jer je njihovu nesreću politizovao, u tim tekstovima plagira gazdu Miška: podvaljuje da se Pejović proglašava glavnim krivcem za deportacije, i abolira Momira Bulatovića, proglašavajući ga za „jedinog svjedoka-insajdera“, a Šekija optužuje da svojim filmom „pažnju javnosti svim silama nastoji da skrene sa krunskog na perifernog svjedoka-insajdera. Sa Momira Bulatovića na Slobodana Pejovića“. Što je, dakako, golema laž. Milan ne zna na malo lagati.

Milan Popović, lažov sa sertifikatom koji mu je izdalo crnogorsko Tužilaštvo i bivši branitelj šverca cigaretama, nastavlja sa svojom prljavom  retorikom: „Hiperaktivni i multimedijalni operativac režima, hiperaktivni-blizanci agenti režima, vanbračna djeca, režimski specijalac, posljednja legija, Đukanovićevi posleratni psi…“ – samo je dio čemera iz hajkačkog opusa ovog prolupalog pljuvača. Kome je režim, kao samcu, dao dva stana, Đukanovićeva ministarstva mu odštampala tri knjige, a režimski univerzitet mjesečno mu isplaćivao i po pet plaća. Izvinjavam se što tom režimskom p(l)aćeniku ovako zadirem u privatnost.

Popovićeve tekstove u krepalom Monitoru urednik Kuta je ilustrovao fotografijama Miomira Mugoše i Fahrudina Radončića iako se oni u njima nigdje ne spominju. Neće, naravno, faliti ni mojih fotografija. Isto će činiti Perovićeve Vijesti i portal Vijesti. Hajkačima je važno, kako smo utvrdili, da obmanjujući svoje čitaoce stvore sliku „ko je s kim“ i „u kojem režimskom društvu“. Ipak ću se ovog puta suzdržati da ne upitam Kočana zašto taj tekst nije opremio, recimo, zajedničkom fotografijom svog brata Hamda sa Miomirom Mugošom, ili sa slikom svoje supruge iz „Đukanovićevog zavoda“, kako bi predočio pravu a ne iskrivljenu sliku o sebi i svom gazdi kao neviđenim licemjerima i „moralnim prostitutkama“, što rekao Swinton.

Autoportret ulizice

Kočan po običaju nije originalan: prije nekoliko godina, napao me neki vehabija, na portalu ne sjećam se kojem, i uz moju sliku, u istom nizu, objavio sliku Karadžića, Arkana, Kačavende i Amfilohija, a ispod „zajedničke“ slike napisao: Šekiju Radončiću su milije četničke brade, mada se Šeki borio protiv tih brada, a taj vehabija, kad je Arkan tokom rata došao u Plav, uhvatio tutanj ka Visitoru.

U svom Oklopu, za koji je univerzitetski profesor književnosti Marko Vešović napisao da je najgori roman koji je ikad pročitao, Milan Popović sanja kako je u Crnoj Gori izbila revolucija, kako je Primus pobjegao za Rusiju, kako su održani vanredni parlamentarni izbori, „a u nedelju, 6. decembra, vanredni predsjednički izbori, na kojima je pobedio takođe kandidat Trećeg bloka, jedan od predvodnika masovnih oktobarskih demonstracija, profesor matematike i osnivač Vesti i Monitora, Miško Perović“.

Kakav divan autoportret ulizice! Milan Popović ima pravo da antiratnog profitera i pljačkaša tuđih dionica, čijim se poslovanjem bavi crnogorsko Specijalno tužilaštvo za organizovani kriminal, u svojoj knjizi i u svojoj glavi postavlja za predsjednika CG, ali nema pravo da laže i kači Peroviću, kao Pejoviću, ordenje koje im ne pripada. Velika je laž da je profesor matematike Miodrag Perović osnivač Vijesti i Monitora. Zapisano je u sudskim registrima, koje ću nešto kasnije citirati, da je Miodrag Mirov Perović jedan od desetak osnivača Vijesti, i suosnivač Monitora, sa Ćanom Koprivicom i grupom intelektualaca, univerzitetskih profesora i antiratnih aktivista. Koje je docnije Don Mikeli opelješio, a o tom zapisnik sačinio Nebojša Medojević, uposlenik Milove, pardon, Vladine agencije za privatizaciju. Kada bi se od laži debljalo, Milan Popović bi, garantujem, imao bar 300 kila.

No svaki poltron hoće da ima svog poltrona, pa ni Milan nije izuzetak. Milka Tadić je na promociji Oklopa kazala: „Svako kome se ne dopadne ova knjiga agent je Mila Đukanovića“. Što govori o mentalnom stanju odbačenih Milovih advokata, plesačica, mitingaša koji su se, čekajući „voz što doći neće“, upustili u mrtvu trku poltronisanja „budućem“ predsjedniku CG. Don Mikeli ništa ne radi bez razloga i interesa, stoga investira u svoj imidž štampajući debilske knjige ulizica u kojim ga oni, za uzvrat, postavljaju na tron Svetog Petra Cetinjskog. Kakav gazda, takvi i poltroni.

Sjetio sam se jedne slike koju moram podijeliti sa Vama: u redakciju Monitora ulazi Miško Perović, tek izašao iz frizeraja. Kuta, kao i obično, servilno skače sa stolice i prilazi Mišku.

– Vidi, vidi, ko mi se ošišao, veli Kuta.

– Baš su te fino ošišali, dodade oduševljeno Milka, iako je Mišku iza leđa pričala da „sa dugom kosom izgleda kao strašilo sa metlom, a sa kratkom kao strašilo bez metle“.

– Ma ne znam, možda sam pogriješio što sam se ošišao. Sa ženom sam prije neki dan gledao naše slike iz mladosti i mnogo mi se svidjelo kako sam izgledao sa dugom kosom, reče Miško, koji nikada nije mogao da se dogovori sam sa sobom koja mu dužina kose više odgovara.

– Lepo ti stoji ova frizura. Ozbiljna je. Državnička, reče Milan.

– Ti si moj ružni ljepotan, zaokruži komplimentiranja Kuta.

– Miško, lažu te. Kako god te ošišali, spasa ti nema. Samo je tvoja majka mogla misliti da si lijep. I sada tvoj Kuta, dobaci Šeki pogledujući u Draška Đuranovića koji je prevrtao očima.

Ova predstava licemjerja se, zapravo, ne može prepričati, može se samo doživjeti.

Regionalna hajka

Da se vratimo hajci. Kako bi, po instrukcijama Miodraga M. Perovića, medijsku hajku na Š.R. prenio van granica Crne Gore, posebno u Bosnu i Hercegovinu, Popović će angažovati svog kolegu, kolumnistu iz Vesti, isto tako sjajnog pisca, Ibrahima Čikića. Milan će svoje tekstove slati Ibru, a on tzv. muslimanskim portalima i udruženjima. I to samo sa jednim ciljem: da se Šeki moralno sahrani. A „u najmračnije recidive fašizma spada pokušaj moralne likvidacije, odnosno blaćenja ljudi“, definisao je profesor M. Popović. Komandni lanac hajke ide ovako: Miško angažuje Kutu da derogira i diskredituje Šekija, Kuta potom angažuje Milana, a Milan Ibrahima. A kad vas Esad, Milan i Ibrahim u Bosni i njenoj dijaspori napadnu kao zaštitnika ratnih zločinaca i izdajnika Bošnjaka, crno vam se piše.

U početku nijesam znao ko protiv mene šalje pamflete muslimanskobošnjačkim portalima, organizacijama i udruženjima širom BiH i njene dijaspore. Bošnjacima. net, Bosanskom kongresu, Institutu genocida, IFIMES-u, Bošnjačkom informativnom centru, Bhmagazinu redovno su dostavljani tekstovi protiv mene pisani u radionicama Don Mikelijevog medijskog ganga. Znao sam da Perović i njegovi plaćenici žele da me ocrne kod Bošnjaka, ali se nijesam uzrujavao, jer tu je film koji će uskoro biti prikazan na bosanskim televizijama, a ljudi najviše vjeruju svojim očima. Nakon premijere Heroja našeg doba, shvativši da su ih „nezavisni“ zloupotrijebili u linču Šekija Radončića, jednog dana mi je neko iz Bosanskog kongresa, bez objašnjenja, poslao ovaj mejl:

From: [email protected]

To: [email protected]

Subject: FW: milan popovic 4. dio

Date: Sat, 10 Sep 2011 15:13:23 -0400

From: Ibrahim Cikic [mailto:[email protected]]

Sent: Saturday, September 10, 2011 2:19 PM

To: [email protected]; Esad R. Krcic; Halil Dzananovic; Branko Zivkovic;

IRGC; [email protected]; [email protected]; IFIMES International

Institute; Bosanski Kongres

Subject: Fwd: milan popovic 4. dio

———- Forwarded message ———-

From: Dragan Lucic <[email protected]>

Date: 2011/9/10

Subject: milan popovic 4. dio

To: Ibrahim Cikic <[email protected]>, [email protected]

Sve mi je postalo jasno: tekst iz Monitora Milan Popović prosljeđuje svom asistentu Draganu Lučiću. On taj tekst, kao što se vidi, šalje:

1. Ibrahimu Čikiću
2. Mihailu Jovoviću, glavnom uredniku Vijesti.

Milanov tajni agent Ibro taj pamflet prosljeđuje i preporučuje drugim bošnjačkim i medijskim krugovima, pa je zbog toga dobio po prstima.

Šeki ga je ponovo nazvao i pitao:

– Zašto mi zabijaš nož u leđa, prijatelju? Zar si i ti postao dio zavjere protiv mene?

Uvrijeđeni Čikić je sve negirao:

– U pitanju je čista laž, ja sa tim nemam veze. Šeki, ja sam tvoj vječiti dužnik. Ti si nas branio i svoju glavu rizikovao kada nijesu smjeli da me brane ni najrođeniji. I to ti nikada neću zaboraviti. Kako možeš sumnjati u mene!?

– Tačno, Čikiću. Kad su ti tokom akcije Lim crnogorski policajci dva dana drali kožu – đe ti je tada bio Milan Popović? Ćutao kao zaliven. Đe ti je tada bio brat Slobo Pejović? Radio kao inspektor policije u Herceg Novom i nije bačio uniformu, kako ti lažeš, zbog deportovanih, a ni zbog tebe. Đe ti je tada bio Kuta? U Miškovoj rupi. A Miško? U Monitoru, kod „penzionisanih“ DB-ovaca koji su ga redovno posjećivali, a on kukao kako ne može da kontroliše Šekija Radončića. A Milka Tadić i Mihailo Jovović?

U Americi, prali čaše po kafanama i raznosili mlijeko. I da tako zahvaljuješ, sram te bilo, meni što sam policijsku torturu nad pripadnicima SDA zabilježio odmah, i potom u tri knjige, a ti tek nakon 17. godina smogao hrabrosti da o tome napišeš knjigu.

Ibro je ćutao. Tada nijesam znao da će Čikića, autora jedne knjige i tri komentara u Vijestima, front vojvode Andrije Mandića inaugurisati u „književnika“ i člana Političkog savjeta DF-a, (3. Ibrahim Čikić, književnik) inače bih ga pitao đe su mu, dok mu je dva dana koža na leđima i tabanima pucala od šovinističkih pendreka, bili Šešeljev vojvoda Andrija Mandić i Miloševićev ambasador Miodrag Lekić. Onda sam Milanovog agenta Ibra upozorio da me ne vuče za jezik, jer ga njegove kolege stradalnici iz policijske akcije Lim preziru i optužuju da, po Perovićevim medijima, sad izigrava najvećeg mučenika, i da je u svojoj knjizi najteže patnje pripisao sebi, iako je od svih njih najbolje prošao.

Što je tačno. Čikić je od svih optuženih (njih 21) osuđen na najmanju kaznu – dvije godine zatvora, od čega je odležao jednu godinu, dok je, recimo, predsjednik SDA CG Harun Hadžić dobio sedam godina i proveo dvije godine u samici, njegov potpredsjednik Rifat Vesković osuđen je na šest, Erdžan Fetahović, Šefket Brković i Isat Skenderović na po pet i po itd., a odležali su po dvije godine zatvora, tačnije po 23 mjeseca. Ibrahim Čikić je na suđenju negirao da je član SDA i da je vodio resor sigurnosti, a pokajnički je priznao da je kupovao oružje… No, da ne bih govorio na osnovu sjećanja iz sudnice, gdje sam kao novinar danima boravio, citiraću najvažnije djelove Zapisnika o glavnoj raspravi, odnosno Nastavak glavnog pretresa na dan 24. 10. 1994. godine na kojem je pristupio Ibrahim Čikić:

„U optužnici se tvrdi da sam ja sa drugima htio da stvorim državu Sandžak. Optužnicu odbacujem u cjelosti jer ja nikada nijesam bio član stranke SDA… Nikada nijesam ni čuo za resor sigurnosti. Nezamislivo je da slijep čovjek kao što sam ja bude šef resora sigurnosti Bijelo Polje, a pogotovu kada se ima u vidu da sam završio osam razreda škole i da nikada nijesam služio vojsku… Što se tiče oružja kupio sam jedan pištolj  kalibra 7,65 mmm i 50 metaka, od Refika Šahmana sam dobio pušku pumparicu sa šest metaka, a Refik mi je dao i ručnu bombu… Na pitanje svog advokata, Dragoslava Kljajevića, odgovara: s obzirom na to da sam se većinom družio sa Srbima, Refik Šahman je zbog toga što se ja družim sa njima i posumnjao da sam špijun… Jedini humani gest u policiji je taj što me nijesu tukli po glavi“, što je, moram priznati, bio ogroman ustupak Čikiću. Haruna Hadžića su crnogorski policajci najviše tukli baš po glavi. Na kraju su mu stavili azbestnu kapuljaču na glavu, a potom letlampom pekli mozak. Evo kako to Hadžić opisuje:

„Jednom sam osjetio da nešto pale na mojoj glavi i dok je to gorjelo proizvodilo je visoku temperaturu na kapuljači, koja je morala biti od azbesta ili nekog drugog vatrostalnog materijala, tako da nije gorjela već samo izazivala nepodnošljivu temperaturu i pečenje.“ (Šeki Radončić, Crna Kutija, policijska tortura u Crnoj Gori od 1992–1996, str. 61.).

Ibrahim Paša

Prije nego što sam Čikiću proslijedio mejl nepoznatog prijatelja iz Bosanskog kongresa, iz kojeg se jasno vidi njegovo podlo hajkanje, oslovio sam ga titulom koju mu je dao Šahman i završio razgovor.

Ubrzo mi je stigao njegov odgovor:

• ibrahim čikić

Prima: Seki Radoncic

još jednom pomeneš moje ime izaći ću u javnost sa nasim snimljenim telefonskim razgovorom. Ja tebe nikada nigdje nisam pomenuo i ne znam odakle ti ovolika hrabrost da se ovako obraćaš meni. U svakom slučaju ako budeš želio konflikt imat ćeš ga. Uz Božiju pomoć ja sam mnogo žešće silnike izvrnuo na leđa. Dovoljan mi je Allah i divan je on zaštitnik.

Poslije neprospavane noći i borbe sa svojim strahom, ipak sam odlučio da u ovoj knjizi pomenem Čikića. Znam da mnogo rizikujem. Ako na mene udari Ibrahim Paša sa isukanom sabljom i četničkim bajrakom – loše mi se piše: i ja ću se naći na groblju žrtava vojvodinog književnika sa osnovnom školom, i najjačeg kolumniste Miška Kesedžije. Ostavljam amanet: ako me Ibrahim skrati za glavu, nek mi na spomeniku napišu:

Pao od ruke obrezanog četnika.

Miodrag M. Perović i njegova medijska kamarila nijesu se zadovoljili time da me ocrne i moralno sahrane samo u Crnoj Gori i BiH sa dijasporom, već su krenuli da svojim lažima porobe i Srbiju. Stoga je hiperaktivni Popović svoje hajkačke i podmetačke tekstove iz Monitora objavio i u beogradskom Danasu. Nazvao sam prijatelja Grujicu Spasovića, dugogodišnjeg glavnog urednika antiratnog Danasa i ambasadora Srbije u BiH. Ispričao sam mu kako Perovićeva medijska hobotnica vodi hajku na mene i objasnio sramnu ulogu Milana Popovića u mom linču. Poučen iskustvom sa Čikićem, pitao sam Grujicu ko je Danasu dostavio tekstove Milana Popovića. Sumnjao sam na Veseljka Koprivicu, jer je godinama

sarađivao sa Danasom.

– Nije Veseljko. Milan je molio naše urednike da mu objave te tekstove. Bilo mu je jako bitno da se pojave u Beogradu. Ja mu ih, vjeruj mi Šeki, nijesam čitao, reče Grujica.

– Tako znači. Milan!

– Šeki, napiši reagovanje, demanti, svoj tekst o tome, što god hoćeš, mi ćemo to objaviti u istoj dužini i na istom mjestu u novini.

– Hvala, prijatelju, ali ne treba. I sam znaš da Milanove škrabotine niko ne čita. Taj nije napisao ništa što bi privuklo pažnju makar ljudi iz zgrade gdje živi. U pitanju je, što rekao Vešović, „evnuh čiji bi dar za pisanje i muva ponijela na krilima“. Zovem te samo da bih otkrio beogradski krak hobotnice mafijaškog bosa Miška Perovića. Sklopio sam kockice. Evo kako izgleda šema ekonomske i medijske moći Miodraga M. Perovića:

Kao što vidimo, ova šema je mnogo bogatija u poređenju sa prethodne dvije, a Perovićeva hobotnica razgranatija. U hajku na Šekija, u ovoj fazi, pored svojih pet, Don Mikeli je uključio još 13. drugih medija i jednu partiju. Udarnički, nema šta: u hajci učestvuje 18. medija, plus Pokret za promjene. A biće i gore. Uz to, Perović je rastegao front i prenio ga iz Crne Gore u Srbiju i BiH sa dijasporom. Dugačka je puška Pe(t)rovića: šef crnogorskog medijskog ganga će uskoro angažovati Koprivicu, Kočana, i S. Pavlovića, ali i animirati Slavka Perovića da u Sarajevu, u Danima i Slobodnoj Bosni, u lažnim izvještajima, intervjuima ili pismima čitalaca, pucaju u potiljak Šekiju Radončiću.

Profesor matematike je veoma studiozno smislio i izgradio ubitačan sistem za diskreditacije i moralna smaknuća svojih neistomišljenika i protivnika. S krajnjim ciljem da on ostane jedina svijetla tačka u Crnoj Gori („svi drugi su pakao“), da tu moralnu gromadu ubuduće na mjesto predsjednika Crne Gore ne postavljaju u svojim škrabopisima njegovi plaćeni kolumnisti, već da ga njegov blistavi um i medijskoekonomsko-politička moć „prirodnim putem“ dovedu na crnogorski predsjednički tron. Što je u skladu sa Perovićevim dugogodišnjim stremljenjem: slobodna i demokratska Crna Gora na čelu sa poštenim, nezavisnim i nekorumpiranim predsjednikom. Don Mikelijem.

U sjutrašnjem nastavku čitajte: ČITULJA ZA ŠEKIJA

*Anatomiju jedne hajke na engleskom jeziku možete preuzeti na OVOM linku.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta