ANATOMIJA JEDNE HAJKE (16): Heroj našeg doba

Piše: Šeki Radončić

Crnogorska javnost nijemo je posmatrala kako šef crnogorske medijske Cosa nostre, sa svojom kamarilom, kamenuje Šekija Radončića i njegovo „nedjelo“. Razumijem: ljudi gledaju svoja posla, jer ne žele da se jednog dana i oni nađu u izlozima istine „nezavisnih medija“, popljuvani i diskreditovani. No, i pored brutalne hajke, Miško Grobar nije uspio da sahrani Šekija Radončića, što mu je bio primarni cilj: većina komentatora na portalu Vijesti nije nasjela Gazdinom teatralnom kopanju grobnice i sahranjivanju Š.R.:

• mihailo | 30. 06. 2011. u 20:28h

Miško ako si tako principijelan zašto nijesi odgovorio na pitanje koje ti Radončić postavlja dva puta: kako si, i uz čiju pomoć, postao jedan od najbogatijih Crnogoraca.

• Trix | 05. 07. 2011. u 15:57h

Mikele, zar i humanitarnu pomoć? Kralju!

Ali Miodrag M. Perović ne bi bio kralj crnogorskih medija kada bi se lako mirio s neuspjehom: ubuduće će njegovi urednici strože cenzurisati komentare na portalu, a mediji pod njegovom kontrolom će nastaviti sa još brutalnijim urnisanjem Gazdinog protivnika.

Linč kojem sam bio izložen zaprepastio je Marka Vešovića, pa je javno stao u moju odbranu. Vešović, onakav kakvoga ga je Bog dao, osjetljiv na nepravdu, u ovu se bitku uključio jer se, ko zna koji put, pred njegovim očima, crnogorsko zlo javilo u krajnje ogoljenom obliku. Bila je to ista mentalna matrica po kojoj su Marku ‘49. godine ubili oca u potoku, njegovu Darinku sa šestoro djece šikanirali, pjesnika zauvijek otjerali iz Crne Gore, a „izdajnika“ Vešovića i njegovu kćerkicu Ivanu 44. mjeseca granatirali u Sarajevu.’

Vešović i e-novine na strani Radončića

Kad sam mu pokazao dio snimljenog materijala sa potresnim svjedočenjima koja nepobitno dokazuju da je hapsitelj Pejović lažni heroj, Marko je proključao:

– I oni tebe mjesecima pljuju zbog ovog četnika. Zbog lažova koji na bošnjačkoj nesreći gradi karijeru humaniste. To su ti Crnogorci od kojih mi pada mrak na oči.

Podržati Šekija značilo je udariti na gospodare istine u Crnoj Gori. Zbog zatvorenosti crnogorskih medija, to jest zbog njihovog straha od Miškove odmazde, Vešović u početku svoje tekstove, u kojima me brani, objavljuje u Beogradu, kod Petra Lukovića, u e-novinama. A to je grijeh koji medijska mafija ne prašta: Marko Vešović, nekadašnji počasni predsjednik Liberalnog saveza, kolumnista Monitora  i, zašto ne reći, idol mnogih nezavisnih novinara, preko noći je proglašen za „prvo udbaško pero Crne Gore”. (Vijesti, Balša Brković, 23. jul 2011.).

Koliko juče, Željko Ivanović je veličao Marka, često ga citirao u svojim tekstovima, Veseljko Koprivica je o njemu pričao bajke, a Esad Kočan se hvalio da je doživio jedan od najljepših trenutaka u životu kad je sa Markom i Šekijem prošetao Baščaršijom. Kuta me molio da sredim da sa Markom prošeta Sarajevom. A onda se ljutio na nepoznate ljude koji su prilazili Marku da ga pozdrave:

– Šeki, ovako nevaspitani mogu biti samo Bošnjaci. Prilaze Marku, pružaju mu ruku, tapšu ga po ramenu, čak ga i ne persiraju. Nevjerovatno! – rekao  mi je tokom te šetnje godočeljski izdanak bečke škole, dok je Marko zastajkivao da se pozdravi sa poštovaocima.

– Kuto, u pitanju je sarajevska neposrednost. Ovdje ljudi Marka doživljavaju kao svog, zato ga ne persiraju.

– Ne, ne. To nije u redu. Radi se o primitivizmu Bošnjaka. Albanci ili Hrvati nikad ovako ne bi prilazili velikom pjesniku… Da je Marko neđe drugo, njemu bi se klanjali!

– Marko mi je pričao kako je, kad ide ulicom, iza leđa često čuo rečenicu: ‘Ovo je onaj naš Crnogorac’. Rekao mi je da mu je to najdraža pohvala koju je  u ratu čuo. Najdraža, jer, veli, dijeleći s njima njihovu nesreću, nisam mogao ne postati njihov –  kažem Kuti, ne sluteći da će godinu kasnije taj isti Kočan, koji je Vešovića kovao u zvijezde, kačiti najprizemnije etikete pjesniku u čija će sabrana djela Miškovo služinče sa dugim ušima ući kao Veliko Ništa. Oprostite što psujem.

‘Da li je moguće da je ovo taj heroj’

Krajem vrelog jula 2011. uslijedila je svjetska premijera Heroja našeg doba na 17. Sarajevo film festivalu. U konkurenciji od skoro 150 filmova iz 18 zemalja, Heroj se plasirao među 23 ostvarenja koja su ušla u takmičarski program. Premijeri Heroja su, pored članova porodica deportovanih, srebreničkih majki, predstavnika udruženja žrtava rata, medija, prisustvovali i haški tužilac Džefri Najs, brojni ambasadori i diplomate, kao i gradonačelnici Sarajeva i Podgorice, Alija Behmen i Miomir Mugoša. Upravo će prisustvo Miomira Mugoše na premijeri Heroja, koji je došao na poziv gradonačelnika Sarajeva, kao i prisustvo Gorana Rakočevića, ambasadora CG u Zagrebu, biti ključni argument Monitoru i Vijestima da film proglase režimskim.

Red je bio da na premijeru pozovem i glavnog junaka mog filma, heroja Pejovića, ali sam znao da neće doći. Iz opravdanih razloga.

Nakon prikazivanja filma, selektorka dokumentarnog programa SFF-a, Rada Šešić, upriličila je razgovor s autorom i gledaocima. Prvi se za riječ javio gradonačelnik Sarajeva:

– Đe je sad ovaj monstrum? I šta će crnogorska vlast učiniti da ga smjesti tamo đe mu je mjesto? – zagrmio je korpulentni Behmen.

Premijeri filma prisustvovali su i brojni crnogorski novinari. Bili su šokirani saznanjem da je Pejović običan prevarant. Draško Đuranović, dugogodišnji urednik i direktor Monitora, danas vlasnik i urednik portala Analitika, za svoje čitaoce je o premijeri Heroja napisao tekst Saga o lažnim herojima i lažljivim misionarima (portal Analitika, 28. jul 2011.)

„Kraj projekcije filma Heroj našeg doba novinara i publiciste Šekija Radončića: uzdahe i jecaje prekinuo je aplauz koji je prasnuo u sali Multipleks Sinema Sitija u Sarajevu. Iz mraka prošlosti u svjetla pozornice; brojna, teška, pitanja iz gledališta. ‘Da li je moguće da je ovo taj heroj’, pitala je Munira Subašić, jedna od Majki Srebrenice. Potom sjetne riječi zahvalnosti. ‘Ulio si nam, dragi Šeki Radončiću, snagu da vjerujemo da se prava istina kad-tad sazna’, rekla je Bakira Hasečić, iz udruženja Silovanih žena Bosne i Hercegovine.

Negdje iz sredine sale, mlada djevojka zatražila je riječ. Nije postavljala pitanja, samo se kratko zahvalila Radončiću i rekla, odlučnim glasom, da bi njen otac večeras bio zadovoljan, gotovo srećan što se pomalja istina. Ime djevojke, kasnije smo saznali je Alma Rikalo. Njen otac Husein Rikalo, jedan je od deportovanih čije tijelo nikada nije pronađeno. Baš kao ni kosti njegova dva brata, Zaima i Mithada. Njihova sestra, Elvira Rikalo, u filmu Heroj našeg doba direktno optužuje Slobodana Pejovića da je, maja 1992. godine, sa policijskom ekipom – lično uhapsio trojicu braće Rikalo!…

Istinski heroj

Pejović je u posljednje vrijeme tvrdio i da je maja 1992. godine spasio trojicu ljudi deportacije i sigurne smrti. Tako se, osim za hrabrog svjedoka zločina, Pejović samokandidovao i za svojevrsnog balkanskog Šindlera koji je spašavao osuđene sa liste za deportaciju…

‘Ne, nije to čovjek koji nas je spasio te noći’, jasno kaže u filmu Nedžib Sijerčić gledajući u fotografiju Slobodana Pejovića. Nedžib Sijerčić, zajedno sa bratom Nerminom, izbjegao je deportaciju i moguću smrt od policajaca Radovana Karadžića zahvaljujući milosti jednog hercegnovskog policajca te majske noći…

Najteži i najdramatičniji dio filmske priče o crnogorskim herojima i antiherojima, jeste Radončićeva potraga za čovjekom koji je zaista zaslužan što su braća Sijerčić danas u životu. Na kraju, heroj je nađen na – lokalnom groblju u Župi Nikšićkoj.

‘On je 100 posto’, veli zagledan u umrlicu Nedžib Sijerčić. Radončiću treba i dodatna potvrda, koju dobija od drugog brata Sijerčića. ‘Jest, taj je’.

Potraga je završena, kamera zumira čitulju na kojoj je slika Miodraga Milana Jokića, komandira u policiji Herceg Novog, čovjeka koji je pustio braću Sijerčić. Neće braća moći nikada da mu plate piće, Jokić je umro 2004. godine nikada ne progovorivši javno o vlastitom plemenitom gestu…

Negativna kampanja “nezavisnih”

No, priča o Slobodanu Pejoviću tek je jedan sloj filma: dokumentarac Heroj našeg doba nije hajka na jednog čovjeka, niti je riječ o nekom, ličnom, Radončićevom sukobu sa Pejovićem… Čak i prije objavljivanja – njegov film je postao mehanizam za stvarno demaskiranje ovdašnjih lažnih demokrata i mirotvoraca! Dovoljno je prelistati ‘nezavisnu’ štampu i kolumne uredništva nedjeljnika Monitora: mjesecima prije prikazivanja filma ‘nezavisni’ novinari, ‘demokratski’ poslanici, baš kao i pojedini profesori univerziteta, vodili su ličnu, agresivnu kampanju da se nova filmska priča ne pojavi u Crnoj Gori; da video zapis Šekija Radončića dobije loš publicitet. Informacija o svjetskoj premijeri filma Heroj našeg doba, nije bila vijest za nezavisni dnevnik ili portal Vijesti koji inače dnevno prate smotru u Sarajevu; niti je nedjeljnik Monitor našao za shodno da uopšte najavi o novom poglavlju sage o deportaciji izbjeglica – i to autora koji je desetine sličnih tekstova napisao baš u tom glasilu!?

O čemu je riječ? Zbog čega je Radončić nepoželjan za ovdašnje istinoljupce? Možda lična pizma? Mnogo dublje od toga. Film Heroj našeg doba svojevrstan je lakmus test za razotkrivanje pravog lica nekih ovdašnjih „angažovanih“ intelektualaca: onih koji su se slavodobitno i pompezno slikali pred kamerama sa humanistom Uve Kicingerom. Upravo su ti ‘misionarski borci za istinu i pravdu’, pokazali svoje cenzorsko lice u nastojanjima da pobijedi – njihova verzija istine. Bez obzira na nove činjenice koje urušavaju stare priče, uprkos tome što Radončićev film nudi pregršt novih dokaza koji govore o drugačijoj ulozi ključnih aktera. Sve je to odbačeno, prije nego što je i pogledano…

Na taj način su dokazali da im istina, čak ni sudbina Slobodana Pejovića nijesu važni; da od početka ovdje nije ni bilo riječi o odbrani jednog hrabrog svjedoka niti o odbrani principa. Priča o deportaciji je bila – samo paravan za političku zloupotrebu. Prosto: Slobodan Pejović je trebalo da posluži kao politička palica za obračun sa ljudima iz vrha crnogorske vlasti, da bude upotrijebljen u više političke svrhe. Zato ga je valjalo uzdići do najviših moralnih visina, da bi snaga njegovog iskaza bila jak politički udarac…

Zato je Radončićevo uporno nastojanje na nastavku priče bilo politički neprijatno i zato je tako hitro dočekano na nož: znali su da će film Heroj našeg doba razotkriti dubinu njihove domaće, crnogorske mizerije. Licemjerja u kojem se zločin koristi za lične obračune i razračune. I ličnu promociju domaćih heroja i heroina, slikanje, važne izjave i video zapisi lovaca na grantove i kradljivaca tuđih dionica.

Samo u tako politički uvrnutoj realnosti moguće je da Jasenka Perović, predsjednica Udruženja porodica deportovanih bude označena u Monitoru kao šraf crnogorskog režima a da Šeki Radončić, dojučerašnji prijatelj i saveznik, zbog iznošenja istine naprasno bude proglašen za agenta vlasti(!?). Samo u toj, iskrivljenoj, logici, čista normalnost je da  se digne glas – protiv podizanja spomenika žrtvama!?“

Svoje utiske sa premijere Heroja našeg doba čitaocima Pobjede je prenio njen glavni urednik Srđan Kusovac, nekadašnji novinar i urednik Slobodne Evrope. U tekstu Šćepan Mali našeg doba (Pobjeda, 26. jul 2011.)

Kusovac bilježi:

„’Lažeš!’, ‘Lažove, pi!’ – gadljivo poručuje sa velikog ekrana Radojka Žugić-Fejzić, supruga jednog od Bošnjaka lovljenih 1992., dok gleda na prenosnom računaru autora filma, novinara Šekija Radončića, snimak tvrdnji bivšeg hercegnovskog policajca Slobodana Pejovića da je tada spasavao Bošnjake. Neki članovi porodica ni to nijesu izgovorili. Gledali su Pejovićeve tvrdnje jecajući.

Iz trećeg reda prepune sale sarajevskog Cinema Citya film ‘Heroj našeg doba’ nijemo su odgledale tri žene, tri simbola bosanskog rata i bošnjačkog stradanja – Kada Hodžić i Munira Subašić iz Majki Srebrenice i Bakira Hasečić, Višegrađanka, prva žrtva višestrukog ratnog silovanja koja je javno progovorila o tome. Nakon premijere će poručiti autoru da im je ulio snagu da se istina ipak na kraju sazna i da je ovo za njih novi zračak nade da će naći kosti najbližih.

Šeki Radončić je napravio remek djelo istraživačkog novinarstva i dokumentarnog filma. Onoliko koliko je Smrt Jugoslavije Alena Litla i Lore Silber neizbježno ‘štivo’ za razumijevanje mitova i frustracija jugoslovenskih naroda i mentalnih sklopova njihovih vođa ništa manje je Šekijev film, to je već nakon premijere nedvojbeno, nezaobilazna građa za shvatanje dubine licemjerja i manipulacije crnogorske kaste antiratnih profitera, ali i genijalnosti i vanvremenosti jednog Njegoša koji je hercegnovskog policajca vidio još prije više od vijeka i po…

Ali film Šekija Radončića nije samo dokumentarac. On ne razotkriva samo ko je Slobodan Pejović nego, manirom nekih od remek djela klasične drame, paralelenim tokom traga za pravim spasiocem. Pronalazi u arhivi Pobjede umrlicu koju pokazuje porodicama žrtava, a onda izjave preživjelih pušta mladom crnogorskom vaterpolisti Predragu Jokiću, sinu istinskog heroja. Šeki Radončić je krenuo da pravi film o Slobodanu Pejoviću, ali ga nije napravio. Heroj našeg doba najmanje je film o njemu. To je film o Crnoj Gori, o nama, o našem društvu, o našem licemjerju, o nesnalaženju pred okeanom gebelsovskih laži, o paralelnoj stvarnosti koju je u XXI stoljeću na jugu Evrope formirala skupina aktivista latinoameričkog tipa.“

Bivši haški tužilac Džefri Najs, koji je vodio proces protiv Slobodana Miloševića, izjavio je za Dnevni avaz (1. avgust 2011.)  da mu se „film veoma dopao, da se bavi značajnom temom u postkonfliktnom društvu, da pokazuje kako je teško doći do istine i da bi Heroj našeg doba trebalo da postane dio dokaznog materijala za slučaj deportacija“.

Najs je u intervjuu pojasnio „da glavni heroj ovog filma s jedne strane priznaje da su se zločini desili, ali svoju ulogu u svemu tome je izmijenio tako da je sve predstavio u sasvim suprotnom svjetlu. Od prvog momenta kada se Pejović pojavio u filmu, po njegovoj mimici se vidi da ne govori istinu”.

Na pitanje novinara da li kao pravni ekspert u filmu uočava krivičnu odgovornost glavnog lika Slobodana Pejovića, tužilac Najs je, na zgražavanje Miodraga M. Perovića i njegovih pravnih eksperata, odgovorio:

„To što je on (Pejović) imao pretpostavljene, unutar policijske hijerarhije, odnosno što je izvršavao tuđa naređenja, njega ne amnestira od odgovornosti. Svako mora snositi svoj dio odgovornosti. Logično bi bilo da se svi dokazi, zajedno s filmom, službeno predaju crnogorskim organima koji su za to zaduženi.“

Pranje “heroja”

Umjesto da se makar zamisle nad konstatacijama jednog od najpoznatijih svjetskih pravnika i tužilaca, Vijesti (od 3. avgusta 2011.) svom štićeniku Slobodanu Pejoviću ustupaju prostor da vrijeđa Najsa i sprda se sa pravdom i žrtvama deportacija. U tekstu bombastičnog naslova Spaliću se ako utvrde da sam kriv, vickasti hapsitelj demonstrira svoju bestidnost:

„Džefri Najs je ili lud ili je primio ‘debele’ pare da laže… Sa braćom Rikalo imam veze koliko i Karl Marks… Ukoliko se dokaže da sam ja odgovoran i kriv za deportaciju, biću crnogorski Jan Palah i spaliću se ispred Dvora kralja Nikole na Cetinju.“

Najvećem crnogorskom junaku i humanisti je, dakle, ostalo da se brani imbecilnim pretpostavkama:

a) jedan od najčuvenijih svjetskih tužitelja koji je gonio najvećeg ratnog zločinca u Evropi sa kraja 20. vijeka je lud!?

b) potkupljivi tužitelj je „primio debele pare da laže“!? Od koga? Pa od Šekijevog brata, koji je spreman dati pravo bogatstvo kako bi iskompromitovao heroja Pejovića, do kojeg mu je stalo kao do lanjskog snijega.

Bestidni Perovićev štićenik i humanista opet je majstorski portretirao sebe u dva poteza.

I, začudo, Monitorov simbol Čojske i Sojske nije ni jedne zucnuo povodom Najsove konstatacije „od prvog momenta kada se Pejović pojavio u filmu, po njegovoj mimici se vidi da ne govori istinu“. Ali zato ikona Vijesti pravi idiotsku zamjenu teza: tužilac Najs nije optužio Pejovića da je on odgovoran i kriv za deportacije, za što ga, uostalom, niko i ne optužuje, već  je upozorio da izvršavanje tuđih naređenja nikog ne amnestira od odgovornosti.

Stoga sam izjavio: „Neka se ne brinu cetinjski vatrogasci: samoproglašeni crnogorski Jan Palah se neće spaliti, on je već davno izgorio. Na portalu Vijesti, pored brojnih uvreda i ismijavanja Najsa, objavljen je i koloritan komentar:

• free | 03. 08. 2011. u 15:32h

Dzefri, gospodine moj, neka te se srame pokoljenja, ako te se uopste budu sjecali…

Smio bih se kladiti da je autor ovog komentara Veseljko Koprivica: nemam dokaza za to, ali ovo je njegov način razmišljenja.

Kako bi umanjili štetu po svog junaka i po svoju relevantnost, jer heroj Slobo je brend nezavisnih a privatnih, Perovićevi urednici i spin doktori Cosa nostre su u Vijestima, paraleleno uz Pejovićevu izjavu i veliku sliku objavili i antrfile Sad žrtve ljube dželate, sa izjavom još jednog naručenog hajkača, mada mi ni u najružnijem snu ne bi palo na pamet da će se baš on pridružiti mom progonu. Rifata Veskovića.

„Rifat Vesković ocijenio je za Vijesti da je autor filma Heroj našeg doba Šeki Radončić u posljednjih par mjeseci napravio salto mortale i žrtve proglasio krivim, a dželate spasiocima. Pojašnjavajući da se do prije par mjeseci divio naporima, samopožrtvovanju, hrabrosti i posvećenosti koje je Radončić pokazivao, Vesković je istakao da je sad ‘na djelu nečasna uloga Šemsudina Radončića u zločinu deportovanja Bošnjaka iz Crne Gore koje je sproveo crnogorski režim’.

On je ocijenio da su po nečijem nalogu u svrhu pranja biografija upregnuti svi ne bi li se zločini zataškali, a zločinci i nalogodavci rehabilitovali.

Ocjenjujući da je sve svojim pečatom ovjerio i potvrdio i bivši haški tužilac Džefri Najs, koji je postao stručnjak za pantomimu, Vesković je izrazio uvjerenje da u epohalno otkriće Radončića niko ne vjeruje ‘čak i nalogodavci novih istraživanja i istraga ratnih zločina posredstvom novog filma.’“

Kad sam ovo pročitao, nazvao sam Veskovića:

– Rifate, jesam li ti ikad išta loše napravio da bi mi podmetao gadosti koje ti plasiraju Šerbo, Kuta i Koka, jer film još nijesi ni vidio?

Rekao je da protiv mene  ništa strašno nije izjavio i ne zna što se ljutim. To me još više ražestilo, pa sam ga podsjetio da sam, rizikujući svoj i živote članova svoje porodice, pisao tekstove u kojim sam branio njega i druge uhapšene članove SDA kada ih nijesu smjeli braniti ni njihovi najrođeniji.

Podsjetio sam ga i da sam tih dana jedini optuživao vlast zato što je njegovoj supruzi, medicinskoj sestri, dala otkaz iz političkih razloga i zalagao se za njen povratak na posao. Pošto je Rifat uporno ponavljao da nije ništa strašno izjavio i da se ne sjekiram „što novine pišu”, prekinuo sam taj besmisleni razgovor.

I sjetio se istinite priče koju mi je ispričao moj tast Hamdija, a njemu njegov otac Abaz: „Na samrtničkoj postelji stari Albanac je okupljenim sinovima ostavio amanet: ‘Đeco moja, nemojte svakom činiti dobro, jer se dug mora vratiti. Ko ne zna da dobro vrati dobrim, vratiće ga zlom.’“

Što je tačno: ništa mi na nos nije izašlo kao dobro koje sam činio veskovićevskoj sorti: u znak zahvalnosti, Rifat se upregao u moj linč, pošto se u mene grdno razočarao jer sam, veli, film snimio po diktatu neimenovanih naredbodavaca, vjerovatno nekog iz Milovog režima, kojem je, po izlasku iz zatvora, Vesković desetak godina vjerno služio kao pomoćnik ministra kulture.

A da žrtve ponekad doista ljube svoje dželate (stokholmski sindrom) dokaz je, upravo, Rifat Vesković. Boreći će se za bradatu demokratiju u Crnoj Gori, Vesković će završiti na Izbornoj listi DF-a, na broju 48. Ali Broj 48 nije ušao u crnogorski parlament, jer je u svojoj izbornoj jedinici doživio debakl: nije prebacio ni dvocifren broj glasova. Što egzaktno pokazuje Veskovićev rejting, a time i njegov bijedni učinak u satanizovanju mene i mog filma. Prosto mu. Jer, kao što je Čehov rekao, „čast je nemoguće uzeti, može se samo izgubiti“.

U sjutrašnjem nastavku čitajte HOBOTNICA

*Anatomiju jedne hajke na engleskom jeziku možete preuzeti na OVOM linku.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta