ANATOMIJA JEDNE HAJKE (11): Kuća preko puta samačkog hotela

Piše: Šeki Radončić

Pošto sam shvatio da je vrag odnio šalu, požurio sam sa ispitivanjem Pejovićeve ratne uloge. Stupio sam u kontakt sa svjedocima Tužilaštva, Rankom Mihailovićem i Rankom Martinovićem. Poslije dosta nećkanja, Mihailović mi je pokazao kuću gdje je asistirao inspektoru Pejoviću tokom hapšenja bosanskih izbjeglica.To je kuća preko puta samačkog hotela u Meljinama, ali ne ona koju mi je, kad smo snimali Karneval, pokazao Pejović! Kad mi je Slobo, u vožnji, iz svog auta pokazao kuću iz koje je „spasio“ bosanske izbjeglice, rekao sam da ću, čim završimo snimanje s njim, poći do te kuće da vidimo gdje su danas ti ljudi.

– Jesi li ti lud!? Ubiće te! Znaš li ti kakav je četnik vlasnik te kuće. Šeki, klao bi te, pek’o bi te, jeo bi te! I malo bi mu bilo. Bog zna koliko ih je poklao po Bosni – rekao je Slobo, dajući gas.

Režiser Alen Drljević, snimatelj Pujdo Mustafić, tonac Predrag Doder i ja nijesmo izigravali junake.

Pitao sam Mihailovića zna li domaćina te kuće. Potvrdno je odgovorio.

– Je li u pitanju neki opasni četnik, koji je u ratu klao po Bosni?

– Jesi li normalan? Čovjek ratišta nije vidio. Radi kao geometar u Opštini.

Uskoro sam razgovarao sa Peđom Vujisićem i njegovom suprugom Tanjom. Objasnili su mi da je tu kuću, u stvari, izgradio Tanjin pokojni otac, po prezimenu Žugić, zaboravio sam mu ime, i da ju je poklonio Tanji i njenoj sestri Radi. Policija je, rekli su, iz te kuće odvela Radinog supruga Eda Fejzića i dvojicu braće Sijerčića. Tanja mi je objasnila da je Rada u penziji i da živi u Sarajevu. Dala mi je njen broj telefona. Klupko je počelo da se odmotava.

Rada mi je potvrdila da je, te noći, policija odvela njenog supruga Eda i braću Nedima i Nedžiba Sijerčića iz Goražda, koji su u srodstvu s njim.

– Takvo ponašanje viđala sam samo u filmovima o nacistima. Inspektor koji je rukovodio akcijom bio je najglasniji. Urlao je, prijetio je, tražio od mene i Salihe Sijerčić da kažemo gdje su nam muževi. U jednom momentu podigao je šestogodišnju djevojčicu i tresući je pitao: ‘đe ti je tata?’ Tada je moj suprug Edo sišao sa sprata, dok je njegov sestrić Enver Pačo ostao gore sakriven. Pokušala sam da zaustavim Eda, a on mi je kazao: ‘Sklanjaj se Rado, idem s njima, nisam ništa učinio, neka me vode slobodno’. Odveli su njega i braću Sijerčić.

“Skromni heroj”

Radi Žugić sam na laptopu pokazao Pejovićevo svjedočenje u emisiji TVCG, Otvoreno,(3. jul 2004.) gdje je Slobo crnogorskoj javnosti sebe skromno predstavio kao heroja i spasioca koji je „iz kuće preko puta Samačkog hotela, rizikujući život, pustio trojicu ljudi, među kojima i srčanog bolesnika sa velikom ožiljkom, teškog oko 120 kila“.

Rada je pobješnjela:

– Laže, laže! Laže ko pas! Moj pokojni muž nikada nije imao više od 70 kila. I laže da je Eda odmah nakon hapšenja poslao u bolnicu, pa onda pustio i svojim kolima prebacio do taksi stanice. Laže! Kada je mom Edi pozlilo u stanici policije, oni su ga oko ponoći dovezli ispred kuće, izbacili iz kola i rekli mu: ‘Ako ne umreš, da se javiš ujutro u sedam’. Jesi li čuo!? Potom smo Edo i ja pobjegli kolima za Srbiju.

Od Rade sam dobio broj telefona Edovog sestrića Envera Pača. Radi u Centralnom zatvoru u Sarajevu. Ima fotografsko pamćenje. Ispričao mi je kako se pred ratnim vihorom u BiH sklonio kod Eda i Rade. Odvođenje svog ujaka i braće Sijerčić posmatrao je kroz odškrinuta vrata:

– Oko 22 sata, čula se vriska i plač žena i djece. Oprezno sam odškrinuo ulazna vrata i provirio. Ispred kuće sam ugledao trojicu policajaca i čovjeka u kožnoj jakni. Vikao je na žene i djecu da kažu gdje su muškarci. One su zapomagale. Odjednom je podigao pogled prema gornjem spratu kuće i primijetio da neko viri na vratima. Počeo je da urla: ‘Kako nema muškaraca, kada evo muških glava gore…’ Daidža Edo je pritvorio vrata i stao ispred mene. Rekao mi je da ne izlazim i da se sakrijem. Onda je sišao niz stepenice. Odveli su ih.

I Paču sam na laptopu pokazao dio snimka emisije gdje Pejović sebe predstavlja kao požrtvovanog humanistu i spasitelja. Paču su potekle suze:

– To je taj čovjek koji je uhapsio mog daidžu Eda i Sijerčiće. To je on sto posto. Nije bio ovako ćelav kao sad, već je kosu sa jedne strane prebacivao na drugu. To je taj čovjek. Provjerio sam kod Ranka Martinovića kakvu je frizuru Pejović nosio dok je bio mlađi, u vremenu deportacija. Rankov i Enverov opis su se podudarili.

U Goraždu sam našao braću Sijerčić. Potvrdili su Radinu i Enverovu priču. I Nedžibovoj supruzi Salihi urezala se u pamćenje Pejovićeva brutalnost. Nedžibu i Nerminu sam na laptopu pokazao snimak Pejovićevog intervjua na TVCG.

– Možda je ovaj nekog drugog pustio, nas sigurno nije. Mi smo svu noć ostali u policiji. To je najduža noć u našem životu i nikad je nećemo zaboraviti. Nas je pustio neki brko, ovaj nije – rekao je Nedžib.

Ovo je bilo dovoljno da dokažem da je Pejović običan švindler, a ne heroj. Godinama je lagao da je u hapšenjima izbjeglica učestvovao samo jednu noć, da je isključivo hapsio u kući preko puta samačkog hotela, da je priveo pa pustio trojicu izbjeglica, da je zbog toga prijevremeno penzionisan… Greške nema: Pejović je, kad se penzionisao, izgradio karijeru filantropa i humaniste na svojim lažima i tuđoj nesreći.

Ekskluziva

Odlučio sam da o tome napravim tekst za Monitor. Nije red ekskluzivnu priču dati drugom. U pitanju je lokalni heroj i njegova planetarna laž. Kasno uveče otišao sam u redakciju Monitora. Kad sam se pojavio na vratima, streknuli su kao da su vidjeli vampira. Esad je sjeo na prvu stolicu.

– Pomoz Bog, junaci, rekao sam i pozdravio se sa Kutom i Veseljkom. Kuta nije ustajao. Bilo ga je strah da će dobiti šamar za laži koje je objavio o meni, mom bratu, porodicama deportovanih, a Kuta dobro zna da Šeki ne udara čovjeka koji sjedi. Nije mi ni na kraj pameti bilo da mu odvalim šamarčinu, iako je zaslužio bar dvije. Ni u snu mi nije bilo ni da se spuštam na grane Željka Ivanovića koji je, u redakciji Monitora, s obje ruke, stao daviti tog spletkaroša dok mu oči nisu iskočile ko dva fildžana. Mirno sam Kuti ispričao šta sam otkrio i zatražio da mi za tu priču ostavi dvije strane u sljedećem broju.

– Ne dolazi u obzir!

– Zašto?

– Zato što je Monitor napisao desetine afirmativnih tekstova o Pejoviću.

– Šeki nije ni jedan. Nađi ga, ako jesam.

– Objavom takvog teksta Monitor bi izgubio na kredibilitetu.

– Pogrešno. Samo bi dobio. Obaveza novine i novinara je da pišu ono što otkriju. Po novinarskom kodeksu, namjerno prikrivanje važnih činjenica, uz falsifikovanje i primanje mita, najteži su moralni prekršaji naše profesije.

– Slobo je moj pobratim!

– Ako si objavio goleme laži o mom bratu, što ne bi objavio istinu o svom pobratimu? Mi smo demokratska novina. Zar ne?

– Ti si, Šeki, totalno izgubio crnogorsku percepciju, rekao je gledajući u novinarku Mariju Perović Korać.

– A ti si izgubio percepciju za bosanske žrtve. Zbog toga se Marko Vešović zakleo da ‘ono četničko smeće od Monitora’ više neće uzeti u ruke. Je li, možda, i on izgubio crnogorsku percepciju?

Kuta se dobro zacrvenio.

– Šeki, griješiš. Slobo je veliki protivnik režima i Đukanovića!

– Takav protivnik da mu je, kad je svjedočio tokom suđenja zbog deportacija, jedna kćerka radila u Milovoj Vladi, u Ministarstvu turizma, a druga u vladinoj Pobjedi!

– Socijaldemokrate su mu je tamo zaposlili, kako bi ga iskompromitovali.

– A on naivan, ko francuska sobarica, prihvatio da mu kćerku u mrsku Vladu zaposle socijaldemokrate, Milovi ljuti neprijatelji?

– Šeki, znam i tebe i Sloba. Ni jedan od vas neće popustiti. Znam da ćeš se ti u konačnici radovati, ali s kim, Šeki Radončiću?

– S Pejovićevim žrtvama, Kuto!

– U Crnoj Gori ti niko neće objaviti tekst protiv Sloba. Ni Monitor, ni Vijesti ni Dan, ni državni mediji. On je naš narodni heroj.

– Ne brini, ima načina da istina o toj moralnoj gromadi izađe na viđelo. I nemoj, molim te, da po meni i po članovima moje porodice u Monitoru pljuje Nataša Novović pod pseudonimom. Neka se potpiše svojim imenom, kao što se potpisuje na Milovoj televiziji, i sve će biti u redu.

“Četničko leglo”

Otišao sam iz Monitora uz „vidimo se“ i pomisao: „Moja noga neće više kročiti u ovo četničko leglo“.

U prvom narednom broju moje ime je izbačeno iz impresuma novine.

Nazvao sam Kočana. Nije se javljao. Nazvao sam Koprivicu i pitao ga ko me, i zašto, izbacio iz impresuma?

– Ja nemam veze s tim. To su odlučili Miško, Milka i Kuta. S njima je bio i onaj besposličar i avetinja Milan Popović koji se ne vadi iz redakcije Monitora pa se o njega spotičemo. Oni mene, kao što znaš, ne primaju u njihovo elitno društvo.

Tako znači. Opet je Miškova tajna ćelija 3M+K (Miško, Milka, Milan + Kuta), imala noćni sastanak, gdje su rješavali planetarne probleme. A koliko sam života utrošio u Monitor: rizikovao porodicu, glavu, prolazio prijetnje, suđenja, pucnjave, bacanja bombe na kuću, vaninstitucionalna osuđivanja na smrt… Godinama se od pištolja nijesam odvajao.

Noću sam ga držao pod jastukom. Prije svakog ulaska u kola provjeravao sam da mi na patosu nije zakačena kakva eksplozivna naprava. A dočekao sam da me iz impresuma Monitora, bez pisma i razglednice, izbaci policijski posrednik i njegovi najamnici. No ne treba biti prestrog. Moram razumjeti tu crnu medijsku ćeliju: doista bi bilo blesavo javno optuživati svog najpoznatijeg novinara, čije se ime  nalazi u impresumu novine, da je policijski posrednik i agent režima. To dvoje, nema dvojbe, ne ide zajedno.

Dokumentarac o neprevaziđenom humanisti

Kako bih probio medijsku blokadu, odlučio sam da počnem sa snimanjem dokumentarnog filma o Pejovićevoj prevari. Cilj mi je bio da film završim do Sarajevo film festivala. A za dobar dokumentarni film bilo je potrebno ne samo da uz pomoć svjedoka dokažem da je heroj Slobo obična varalica, već i da otkrijem ko je pustio trojicu Bošnjaka, koje je Pejović uhapsio. Ko je čovjek čije je djelo Pejović prisvojio i na tome napravio karijeru heroja? Uz to sam morao da smislim način kako da intervjuišem Pejovića, jer nema dobrog dokumentarca, niti istraživačke priče, ako se ne čuje i druga strana. Nakon što su Don Mikeli & Co prisvojili Monitor i Vijesti, iz tih novina je izbačeno ovo novinarsko pravilo. Kod vlasnika fabrika vode i laganja postoje druge dvije strane u novinarstvu: jedna je Miškova, druga je Željkova. I površan pogled na Monitor i Vijesti svjedoči o kakvom je pištolj-novinarstvu riječ.

Pošto su mi braća Sijerčići objasnili da ih je pustio „brko, grubog glasa i jake građe“, dao sam se u potragu. Vjerujući da je iz Centra bezbjednosti uhapšene mogao pustiti samo neko od rukovodilaca, Sijerčićima sam na laptopu pokazao video snimak sa You Tube brkatog Damjana Turkovića, zamjenika Centra Bezbjednosti Herceg Novi u vremenu deportacija. Odmahnuli su glavom.

Potom sam, uz pomoć režisera Branka Baletića, došao do video snimka drugog brka, Miće Markovića, ondašnjeg pomoćnika ministra policije za javnu bezbjednost. Sijerčići su, opet, odmahnuli glavom.

Opet sam se uputio u Herceg Novi. Pitao sam Mihailovića i Martinovića ko je sve od šefova hercegnovske policije nosio brkove tokom akcije deportacija. Pošto su Sijerčići isključili Turkovića i Markovića, sjetili su se nekog Stanišića, ali je on bio sitnije građe, pokojnog Milana Jokića i Redža Redžematovića. Uz pomoć prijatelja iz Plava, odakle su Redžematovići, saznao sa da Redžo živi u Ulcinju. Zvao sam Andreja Nikolaidisa i pitao da li je u Ulcinju čuo za tog čovjeka? Nije. Onda sam pozvao prijatelja Veska Redžepagića iz Ulcinja i pitao njega. Rekao mi je da mu je Redžo komšija i dao mi broj njegovog telefona.

– Ja sam nosio brkove, ali sam uoči deportacija prebačen iz Herceg Novog u Ulcinj. Brko te građe i grubog glasa može biti samo Milan Jokić.

Umro je prije nekoliko godina. Sin mu je onaj čuveni vaterpolista Predrag Jokić – rekao je Redžo.

Pošto je Predrag sa reprezentacijom CG bio na nekoj turneji, otišao sam u arhivu Pobjede i tamo pronašao umrlicu sa Milanovom slikom. Odnio sam je Sijerčićima:

– On je. Sto posto. To je čovjek koji nas je pustio i rekao da za 24 sata napustimo Crnu Goru, a da žene i djeca mogu ostati, rekao je Nedžib, a potvrdio Nermin.

Konsultovao sam se sa Rankom Martinovićem. Imao je lijepo mišljenje o Jokiću ali je smatrao da je takvu odluku teško mogao donijeti sam:

„Moralo je to odobriti lice sa većim činom, moguće da je bio pokojni Damjan Turković, ili neko drugi, njemu nadređen“.

U međuvremenu sam se sreo i sa Elvirom Rikalo iz Sarajeva. Pred kamerom je posvjedočila da je Slobodan Pejović „odveo u smrt trojicu njene braće Huseina, Midhata i Zaima“, čije kosti još nisu pronađene, i da „te krvave oči nikad neće zaboraviti“.

Zaokružio sam priču. Ostalo mi je još da zamolim Slobodana Pejovića da prokomentariše izjave svjedoka iz kuće preko puta Samačkog hotela, kao i tešku optužbu Elvire Rikalo.

Onda je Monitor objavio da je Slobodanu Pejoviću dodijeljena međunarodna nagrada za hrabrost, koja nosi ime Kurt Haris (navodno, Njemac koji je tokom Drugog svjetskog rata pružao utočište Jevrejima) i da će mu priznanje biti uručeno u Podgorici.

Tražeći po internetu nijesam uspio da nađem bilo što o toj „tradicionalnoj“ nagradi. Svijet je, ipak, mali: u Sarajevu sam saznao da se i ova nagrada Pejoviću dodjeljuje u režiji „nemoralne humanitarke“, Svetlane Broz, i njenih moralnih jarana iz Monitora.

Svejedno, jako sam se obradovao. Eto mi dramskog zapleta i raspleta u filmu: snimiću dodjelu nagrade „heroju Slobu“ koji je „rizikovao život  spašavajući trojicu Bošnjaka“, onda ću ispričati priču da je, u stvari, bio brutalni hapsitelj koji se kitio tuđim herojstvom, a na kraju filma ću se vratiti dodjeli nagrade tom neprevaziđenom humanisti. Kud ćeš bolji materijal za film?

Na maloj svečanosti, u organizaciji Monitora, u Hotelu Crna Gora, okupila se mala skupina ali odabrana: Miško, Željko, Šćeka, Milka, Esad, Veseljko, Milan, Svetlana Broz, dvadesetak urednika i novinara Monitora i Vijesti i još desetak zvanica. Nepozvan se tu našao samo Šeki sa svojim snimateljem, koga nijesu poznavali.

“Izdaja”

Stao sam kraj ulaznih vrata. Pogledom sam pokazivao snimatelju Almiru Džikoliju koga da snimi: on nije poznavao nikog od Perovićevih „mega zvijezda“. Nije kriv, radi se o anonimusima poznatim samo u svom ulazu. Pored mene su, podignute glave kao kasapski magarci, prolazile dojučerašnje kolege i prijatelji. Takvi su Miškovi talibani: ako jednom od njih posiječeš prst, svi krvare. A onda se pojavio Don Mikeli, glavom i bradom.

– Šeki, ko te izda jednom, izdaće te i drugi put. Ti si nas dva puta izdao!

– Stvarno, Miško?

– Prvi put oko one prespiske u Pobjedi, sada oko Sloba.

– Za tebe je, Peroviću, izdaja kada otkrijem da je Pejović prevarant i lažni heroj!? Izdali ste vi mene kad ste zavukli ruke u moj džep, a sad me ponovo izdajete, jer stajete iza laži i zločina. Možete, koliko god hoćete, veličati Pejovića, kao što u Srbiji veličaju Mladića ili u Republici Srpskoj, Karadžića, ali ako misliš da ne vidim kakvu si podmuklu hajku pokrenuo protiv mene, grdno se varaš!

– Tvoje ime se nigdje ne spominje.

– Ne, ali crtate me, Peroviću!

Onda sam Don Mikeliju stavio ruku preko ramena i prijateljski ga zamolio da učini jedan mali korak kako ne bi upoznao moju drugu stranu:

– Ovu hajku na mene, dragi prijatelju, pokrećeš na sopstvenu odgovornost. U tvom najvećem interesu je, vjeruj mi, da svežeš svoje pse. Posebno Kutu sa dugim ušima. Šeki nikom ne ostaje dužan, pa neće ni vama. Ti znaš da ubijam istinom. Ako ne svežeš svoje pse, dragi Mikeli, od njihovog cviljenja nećeš moći noćima da spavaš. I kad i malo prispeš, sanjaćeš me i u znoju ćeš se buditi.

Miško je poblijedio, ali ništa nije odgovorio. Okrenuo sam se prema Stevu Vučiniću i s njim nastavio razgovor.

– Šeki, jesi zajeban. Mišku ovo još niko nije rekao. I, začudo, govorio si vrlo mirno, bez podizanja tona – šapnu mi Stevo.

– Mafijaši najbolje razumiju takav jezik. Pa i tebe je ovaj prevarant zavrnuo kada ste pokrenuli zajednički radio, i brzo si se sa tom lopurdom posvađao i rastao.

Svečanost je počela. Kuti je pripala uloga spikera.

– Pozdravljam g. Uve Kicingera, osnivača fondacije „Naše drvo“, koja dodjeljuje nagradu Kurt Haris našem Slobodanu Pejoviću. Ljudi kao Kurt Haris i Slobodan Pejović su znak u vremenu, baklja koja osvetljava put i inspiriše one najbolje. Inspirisani Kočan, potom, daje riječ „uvaženom profesoru Milanu Popoviću“, koji je upozorio na pokušaj blaćenja narodnog heroja.

– Slobodan Pejović je najhrabriji čovek kojeg sam upoznao. U jedan od najmračnijih recidiva (fašizma p.a) spada i ono što Slobodan Pejović i danas doživljava u Crnoj Gori“, a to je „pokušaj moralne likvidacije, odnosno blaćenja u kojima učešće uzimaju čak i neki ljudi za koje to nikada ni u snu nijesmo mogli pomisliti da će raditi“, upozorio je profesor pogledujući prekorno u mom pravcu.

Popović je ustupio mikrofon čovjeku sa kožnim povezom preko jednog oka „Uve Kicingeru, uvaženom članu Harvardovog Instituta za evropske studije“:

– Ja sam siguran da u ovoj regiji postoje stotine ljudi kao što je Slobodan Pejović. Međutim, mnogi od njih su poginuli pokušavajući da urade ono  šta je uradio Slobodan Pejović, ustvrdio je Kicinger. Srce mi je zaigralo što besplatno dobijam izvrstan materijal za moj scenosljed i film. Da sam ovo ja režirao, ne bih sve ovako dobro napravio. Tačna je, bogami, ona Šekspirova da je „teatar svijet, a svijet teatar“. A šta tek reći o Kicingerovoj poenti:

Smatram da vaša zemlja duguje zahvalnost Slobodanu Pejoviću zato što je svijetu pokazao i to drugo lice Crne Gore. I smatram da vi nikada nećete biti srećna i prosperitetna država ukoliko ne iznjedrite na stotine Slobodana Pejovića.

Her Uve, do neba ti hvala za ovu divnu poruku, s kojom ću završiti film. I ne brini: ako je Slobo kriterij i mjera sreće i prosperiteta jedne države, Miškova Čojska i Sojska će biti najsrećnija i najprosperitetnija država na svijetu.

Kad je Kicinger uručio plaketu Pejoviću, požrtvovani Kuta je po kratkom postupku završio skup. Vjerovatno se uplašio da ne izbije skandal. Da, recimo, radoznali Šeki Radončić, ne daj Bože, javno ne upita Her Kicingera:

a) zašto ovom svečanom skupu ne prisustvuje ni jedan član porodica deportovanih, a elementarni red nalaže da baš one prisustvuju svečanom činu?

b) zašto na svečanost Pejović nije doveo nekog od spašenih Bošnjaka ili zašto ne navede ime makar jednog od trojice ljudi koje je navodno spasio?

c) zašto Monitor, u nedostatku spašenih, nije doveo bar jednog svjedoka Pejovićevog herojskog čina, ako ga ima, zbog kojeg mu se dodjeljuje medalja za hrabrost? Samo što se skup završio, prišao mi je novinar TV Crne Gore, mislim da se zove Vanja Kovačević. Poslije šireg uvoda o Pejovićevom „herojskom činu“, i citiranja francuskih filozofa, pitao me kako ja, kao čovjek koji dvadeset godina istražujem taj zločin, komentarišem ovaj značajan događaj? Procijenio sam da je najmudrije da se ne suprotstavljam inerciji većine, već da Pejoviću i ja čestitam:

– Ukoliko se ova nagrada Slobodanu Pejoviću dodjeljuje za lovačke priče, onda stiže u prave ruke i ja mu je od srca čestitam. Ako se ova nagrada dodjeljuje za hrabrost i dobra djela, onda se kosti deportovanih Bosanaca i Hercegovaca danas prevrću bespućima Republike Srpske, gdje su likvidirani.

U sjutrašnjem nastavku čitajte SAČEKUŠA ZA LOVCA

*Anatomiju jedne hajke na engleskom jeziku možete preuzeti na OVOM linku.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta