ANATOMIJA JEDNE HAJKE (10): Imaju li ti ljudi dušu

Piše: Šeki Radončić

Uporedo sa prizemnim pokušajima javnog izopštenja Jasenke Perović i Šekija Radončića, nezavisni propagandisti su, uprkos optužujućim iskazima svjedoka Tužilaštva, zasukali rukave da dignu monumentalan spomenik heroju Slobu, ne prezajući, čak, ni od falsifikovanja njegove ratne biografije: bivšeg policijskog inspektora i lovca na Bošnjake trebalo je prikazati kao zakletog borca za ljudska prava i istražitelja ratnih zločina, a Šekija kao režimskog agenta i zaštitnika ratnih zločinaca i zločina. Trebalo je i da biografiju već opjevanog policijskog posrednika M.P. podmetnu Šekiju.

Da im je uspjela krađa, zapravo otimačina mog identiteta, na kraju bi ispalo da je novinar Šeki Radončić lovio i hapsio nesrećne bosanske izbjeglice, a inspektor policije, Slobodan Pejović, razobličio taj zločin i zaslužio spomenik. Ispostavilo bi se, naravno, i da je Vukašin Maraš saslušavao Miška Nezavisnog u mome stanu.

Doprinos glancanju biste heroja Pejovića i pljuvanju „ljudi u službi zločinaca“ dao je i novopečeni kolumnista Vijesti Ibrahim Čikić, pripadnik SDA CG, koji je, zajedno sa čelnicima te stranke 1994. godine, bio uhapšen i izložen brutalnoj policijskoj torturi. Ne obazirući se na proteste porodica deportovanih Bošnjaka, bogobojažljivi Čikić osudio je „sramne pokušaje diskreditacije Sloba Pejovića“:

„Na sreću, Slobodan Pejović je duboko religiozni hrišćanin, svjestan Boga i Dana kada će se polagati račun i odgovarati za ovozemaljska (ne)dijela. Ono što je (u)radio 1992. godine u policijskoj stanici u Herceg Novom, kada je bacio uniformu i odbio da učestvuje u hapšenju Bošnjaka Muslimana iz Bosne i Hercegovine uradio je u Ime Boga!…  Zato se Slobo ne može diskreditovati, pa makar sva glasila širom svijeta bila u službi zločinaca. O njegovoj hrabrosti i moralnim vrijednostima govorit će i usmena predanja koja će ostati i poslije naše smrti. Buduće generacije koje će doći poslije nas, naučit će da razlikuju istinu od laži. Znat će da cijene njegovu hrabrost, a državne institucije, kako u C. Gori tako i u regionu nosit će ime Sloba Pejovića, policijska stanica u Herceg Novom sigurno.“ (Bošnjaci. net, 14. oktobar 2010.).

Pošto sam mislio da bi, možda, bilo prikladnije da policijska stanica u Herceg Novom, gdje je bio Sabirni centar za bosanske izbjeglice, nosi ime Žrtava deportacija, ili slično, a ne Slobovo, nazvao sam Čikića.

Pitao sam ga kako je Pejović mogao da uhapsi, a zatim da tobože pusti trojicu izbjeglica iz zgrade policije, ako je prije toga u „Ime Boga“ bacio uniformu i odbio da učestvuje u hapšenju Bošnjaka? Pitao sam Čikića da nije Slobodana Pejovića zamijenio sa Jozefom Šulcom. Taj pripadnik 714 njemačke divizije odbio je da strijelja zarobljenike u Smederevskoj Palanci 1941., bacio pušku, skinuo uniformu, napustio streljački stroj i prešao među partizane, koje su zajedno s njim nacisti potom strijeljali?

Takvi su vam Miškovi plaćenici

Pitao sam Čikića zna li da Pejović nije bacio uniformu, već je, uz otpremninu, otišao u zasluženu penziju nekoliko godina nakon deportacija, i da na suđenju nije učinio ama baš ništa da se nalogodavci i izvršioci tog zločina otkriju i kazne? Pitao sam Čikića koji to mediji i novinari „u službi zločinaca“ žele da diskredituju Pejovića? Nakon kraće stanke, Čikić  je odgovorio da se ništa od rečenog ne odnosi na mene, da mi je do neba zahvalan za sve što sam učinio za njega kad su ga uhapsili, zna i da mi je zbog tekstova o zlostavljanjima pripadnika SDA pucano na majku i suprugu, zato će uvijek stati u moju zaštitu, jer sam boreći se za istinu to i zaslužio. Ukratko: Čikić je pljunuti Kuta!

Čikić je svoj tekst objavio na portalu Bošnjaci.net, koji djeluje iz Njujorka, bavi se islamsko-bošnjačkim temama, a neki ga zovu vehabijskim glasilom. Inače, taj portal će biti jedno od glavnih eksternih uporišta hajkačima „100% četnika Miodraga Perovića“, gdje će bez milosti pljuvati po meni.

Proporcionalno s otkrivanjem istine o Pejoviću, „nezavisni“ mediji pojačavali su hajku na Jasenku Perović i neimenovane agente režima, a porodice pobijenih ljudi bezočno optuživali su da, u dosluhu sa crnogorskom tajnom policijom, štite odgovorne za zločine nad njihovom djecom  i braćom! Tu nije kraj suludim izmišljotinama: zbog najave tužbe protiv Pejovića, Jasenku su pokušali prikazati i kao naručenog lovca na tog „krunskog svjedoka“.

Nastavljajući bezdušnu kampanju, u hajku se uključio Perovićev fabrički kolumnista, sa zvanjem profesora sociologije, Milan Popović. Na TV Vijesti, u rubrici Altervizija, Popović konstatuje da u Crnoj Gori i dalje „caruje nekažnjivost zločina i progon onih koji se za kažnjavanje zločina zalažu“, ali se ovo, nažalost, ne odnosi na progonjenu Jasenku: „Ovo posljednje je čak i najteže. Posebno kada se sakrije iza fasade tobožnjih privatnih tužbi i akcija. Kao u slučaju Slobodana Pejovića“. Popović, dakle, tvrdi da se on i Pejović bore za kažnjavanje nalogodavaca i izvršilaca ratnog zločina u kojem je ubijen Jasenkin brat Alenko, a da je ona protiv toga. Takvi su vam Miškovi plaćenici!

Perović dobro zna kakve spodobe uključuje u svoje hajke: Popoviću ovo nije bilo prvi put da nesreću deportovanih i potom pobijenih ljudi koristi za sopstvenu političku promociju. Na skupu „Otpor zaboravu-šesnaest godina od deportacije bosanskih izbjeglica“ Popović je, govoreći iz publike, napravio skandal: umjesto o deportacijama, govorio je o moldavskim prostitutkama i švercu cigaretama (koji je lično, u Monitoru, predstavljao kao biznis!), a antiratnu SDP CG nazvao fašističkom. Od Popovićevog govora ogradilo se Udruženje porodica deportovanih i advokatska kancelarija Prelević koja ih je zastupala u parničnom postupku protiv MUP-a CG, precizirajući da „ovi Popovićevi stavovi nijesu iznijeti u naše ime“. (Dan, 2. jun 2008.).

Popovićev idiotski komentar sa TV Vijesti prenijele su Vijesti, Portal Vijesti, Radio Vijesti i Monitor (17. decembar 2010.), čime se krenulo u ono što se stručno zove medijska haranga. Tako Miško & Ortaci, u svojim medijima, pomoću plaćenika kreiraju javno mnjenje.

U dobro orkestriranoj hajkačkoj akciji, uporedo sa Popovićevim komentarom, u istom broju Monitora objavljen je i tekst Veseljka Koprivice Lovci na svjedoka. Na meti su opet Jasenka i porodice, svjedoci tužilaštva i neimenovani posrednici. U namjeri da Lovca na Bošnjake prikaže kao benignog inspektora za suzbijanje imovinskog kriminaliteta, tj. za sitne krađe, Monitor objavljuje faksimil Pejovićevog rješenja o penzionisanju sa legendom: Zvanično penzija, ustvari otkaz: Rješenje o ekspresnom penzionisanju Slobodana Pejovića. No, jedino osoba koja neće, u tom dokumentu ne vidi da je mučenik Pejović, 28. decembra 1994. godine, dvije godine i sedam mjeseci nakon što je čojski i sojski „bacio uniformu i odbio da učestvuje u hapšenju Bošnjaka“, „ekspresno penzionisan“ i to uz petomjesečnu otpremninu, koja je Koprivici poslužila kao neoboriv dokaz da mu je uručen „ekspresni otkaz“.

“Dostavljeno”

Čitaoci su ostali uskraćeni za informaciju ko je Monitoru dostavio Pejovićev personalni dosije, koji posjeduje samo MUP: Milova tajna policija, ili policijski posrednik između glavnog urednika Monitora i Udbe!? Pejović nije, u to se smijem kladiti, iako se iz objavljenog dokumenta vidi pod „Dostavljeno“ da se radi o zaokruženom primjerku rješenja dostavljenom „1x službeniku“, tj. Slobodanu Pejoviću, lično. Jer, kada sam mu 2005. godine tražio rješenje o njegovom „ćeranju iz službe“, s namjerom da ga objavim u Karnevalu i dokumentujem njegovu tvrdnju da je „odmah nakon puštanja trojice Bošnjaka ekspresno penzionisan“, rekao mi je da ga je „razbucao i bačio“. „Neću od tih gadova da imam ništa u kući, pa ni to rješenje o ćeranju iz službe“. Svjedoci: reditelj Karnevala Alen Drljević i snimatelj Mustafa Mustafić.

Veseljkov apologetski tekst iz Monitora i faksimil Pejovićevog rješenja o penzionisanju prenijeli su i Miškovi satelitski portali iz Crne Gore,  ali i poneki iz regiona. Ljudi neupućeni u finese deportacija računali su da Monitor, kao nekad, piše istinu.

Uslijedilo je Jasenkino reagovanje:

„Monitor nastavlja nehumanu kampanju protiv mene i porodica deportovanih. Mi smo doista očekivali da ćete nam, držeći se uzusa profesionalnog novinarstva, pružiti priliku da odgovorimo na monstruozne optužbe Slobodana Pejovića – da radim za crnogorsku tajnu policiju, koja je u smrt poslala meni najdraže biće na svijetu, mojeg brata Alenka, i da naše udruženje finansira ta tajna policija. No, umjesto elementarnog pravila da se čuje i druga strana, vi nastavljate da ciljanim i jednostranim tekstovima blatite i diskreditujete žrtve deportacija…“

Na kraju reagovanja, revoltirana Jasenka i porodice su izričito zabranile Monitoru „da ubuduće organizuje bilo kakva sjećanja na ovaj ratni zločin“(Monitor, 24. decembar 2010. str. 60.).

Identično reagovanje Jasenka je objavila i na Bošnjaci. net, i to kao reakciju na Veseljkov odgovor iz Monitora, objavljen na tom portalu. Zanimljivo, u elektronskom izdanju Monitora  taj Veseljkov odgovor nije objavljen, ali ga je neko iz redakcije dostavio Bošnjacima.net, a on servilno i neprofesionalno objavio, bez ikakvog uvoda i objašnjenja, kako bi se istina o heroju Pejoviću, ali i zlim porodicama i podlim agentima režima, proširila i preko Atlantika. Nije teško pogoditi i ko ga je dostavio – autor – bivši novinar Komunista za Crnu Goru, Miloševićev rezervista i oslobodilac Mostara, Trebinja i Dubrovnika, Veseljko. Sa ovom praksom, Bošnjaci.net i Rezervista će nastaviti.

Psotiđeli se, pa pustili Veseljkov odgovor

Pošto su se zbog odluke porodica da Monitoru zabrane bilo kakvo učešće u obilježavanju deportacija pobijenih ljudi, gazda Miško i njegov najamnik Kuta teško postiđeli, u sljedećem – novogodišnjem i svečarskom broju Monitora objavili su još uvredljiviji Veseljkov odgovor Jasenki. U kojem on zapjenušano brani Pejovića i tvrdi da su „porodice deportovanih i ubijenih ljudi žrtve dezinformacija koje preko svojih agenata na sve strane raspršuju oni koji su najodgovorniji za njihovu tragediju“. (Monitor, 31. decembra 2010.)

Pošto su „preparirana“ podgorička čaršija i diplomatski kor već znali o kome je riječ, nije teško protumačiti Veseljkove aluzije na to ko su najodgovorniji za zločin deportacija i ko su njihovi agenti. (Sada nije u pitanju samo jedan posrednik tajne policije, već agenti: u pitanju je, dakle, Ivica Perović, Jesenkin muž, forenzičar policije, plus još jedan „agent“.)

U istom broju među Ličnosti koje su obilježile 2010. godinu,  Monitor uvrštava i Slobodana Pejovića. Sastav stručnog žirija nije saopšten, ali ga nije teško pogoditi: Gazda Miško, direktorica Milka, mitingaš Esad i Rezervista Veseljko. Sljedećeg dana Kuta me nazvao da mi čestita Novu godinu. Nakon što smo izmijenili dobre želje, Kočan veli:

– Šekice, mislim da je vrijeme da javno staneš iza Sloba. Ovo što mu radi tajna policija i porodice nema smisla. Plašim se, moj Šekice, ako sada ne staneš iza Sloba da ćeš uništiti svoju karijeru, svoje ime, sve što si uradio u životu, a mnogo si toga učinio. Molim te, Šekice, govorim kao tvoj zahvalni prijatelj, ovo je posljednji trenutak da ostaneš s nama. U suprotnom ćeš se obrukati za sva vremena.

– Izvini, Kuto, mislim da je posljednji trenutak da Miško i ti zaustavite ovu brutalnu hajku na Jasenku i ove nesrećne ljude. Ja se, ni po koju cijenu, neću okrenuti protiv žrtava. I neću dozvoliti da zločin deportacija ostane upamćen po lažnom herojstvu Slobodana Pejovića, a ne po ubistvu 85 Bosanaca i Hercegovaca. Sve da će mi glava pasti. Pozdravi porodicu i Miška.

Tako sam odbacio posljednje „dobronamjerno“ upozorenje da prestanem s rušenjem mita o tome da „nezavisni“ pišu istinu i samo istinu, i da Don Mikeliju poljubim ruku. Nikad se nijesam bojao siledžija.

U sljedećem broju Monitora Kočan je objavio Jasenkino reagovanje na Veseljkov odgovor. Jasenka se i ovog puta sačuvala od patetike i bijesa na koji je tjeralo crnogorsko zlo:

„Gospodo iz Monitora, imputirajući nam da su nas, kako kažete, obmanuli razni agenti nastavili ste hajku i opet stali iza monstruozne optužbe Slobodana Pejovića da radimo za crnogorsku tajnu policiju. Napominjemo da je ista ta crnogorska tajna policija, uz ASISTENCIJU komandanta Pejovića, slala u smrt naše najmilije, među kojima je bio i moj brat Alenko. Takve uvrede na račun žrtava neka idu na vaš obraz!… Nisu nas dezinformisali agenti nego je Monitor proglasio komandanta Pejovića za jednu od ličnosti koje su obilježile 2010., uz neljudsko i podlo obrazloženje:

‘Pejoviću ni ove godine nije bilo lako. Sudsku tužbu protiv njega, uz optužbu da je imao značajnu ulogu u hapšenju izbjeglica, najavilo je i Udruženje porodica žrtava deportovanih građana BiH. Cilj nove hajke je očigledan: Pejovića i sve eventualne svjedoke tog zločina treba za sva vremena ućutkati i spasiti Momira Bulatovića i Mila Đukanovića od izvođenja pred licem pravde’.“

Gospodo iz Monitora, jeste li vi normalni? Kako cilj ljudi kojima su pobijeni najbliži može biti da ućutkaju svjedoke zločina nad svojim sinovima, braćom i očevima? Bezobzirno nipodaštavate pamet vaših čitalaca, i opet podmećete…“

M.P. i njegovi kerberi

Kako bi umanjili štetu, izopačeni um M.P. i njegovi medijski kerberi će u istom broju Monitora pokušati da serviranjem starih laži, novim govorom mržnje i još beskrupuloznijim podvalama jasnije nacrtaju svoju metu – prljavog posrednika između potkupljenih porodica i crnogorske tajne policije.  I to iz pera Kutine intimese Kosare Begović. Koja u Monitoru radi pod umjetničkim, a na državnoj Televiziji pod pravim imenom.

Asistiraće joj i dvojica Miškovih kolumnista iz Vijesti, Ibrahim Čikić i Medo Zemunac. Takav je Kuta: dok ujeda krije se iza raše svoje intimese, pobožnog Ibrahima Čikića i guzova Meda Zemunca. Dakle, u tekstu povodom oslobađajuće presude za zločine počinjene u Bukovici, Sjeme novog zločina, Kočanova konkubina iskače iz teme, pa u svojoj moralnoj ekskurziji konstatuje kako se „udbaške snage surovo obračunavaju sa Slobodanom Pejovićem, svjedokom koji vlastima nije po volji“. Dok drži javni čas iz morala, časna sestra Kosara, citira i Meda Zemunca „koji je oštro prekorio pljevaljske muslimane zato što su, kako je rekao, pristali da, za šaku narko eura, prihvate laž kao istinu i sopstvene dželate prihvate kao spasitelje. On je posebno rekao da su ’blagoslov za takvo ponašanje svojim sunarodnicima dali reis ul. ulema Islamske zajednice u BiH Mustafa Cerić i vlasnik Dnevnog avaza, Fahrudin Radončić’.“

Od takve dvije lake dame kakve su Kosara i Medo Zemunac i njihovog makroa koji je od Monitora davno napravio javnu kuću, bilo bi naivno očekivati manju laž od ove. Novo je samo to da su nezavisni Miško i njegov šegrt, kršeći osnovne postulate profesije i sve novinarske kodekse, započeli pljuvanje članova moje porodice.  S jasnim ciljem: pošto ni najmanjom sitnicom ne mogu Šekiju dokazati vezu sa režimom i tajnom policijom, „dokazaće“ da je njegov brat prijatelj sa Milom Đukanovićem, i napraviti konstrukciju da je Fahro nagovorio Šekija da radi za Mila i njegov režim. Na takvim iskonstruisanim dokazima i manipulaciji činjenicama (Fahro jeste moj brat), policijski posrednik M.P. i njegovi najamnici će bazirati gotovo trogodišnju hajku na mene.

Kočanova konkubina će mikrofon pružiti i Ibrahimu Čikiću. Ne osvrćući se na Pejovićevo „bačanje  uniforme“, taj smjerni rob Allahov dići će ruku na žrtve rata:

„Istina je doživjela genocid. Mučninu izaziva bolna istina da zločinac nema mjere u činjenju zla, a da žrtva pristaje da pere ruke sopstvenog dželata. O mentalnom sklopu Bošnjaka koji odrađuje prljave poslove u vidu nagovaranja i posredovanja između dželata i žrtve nemam komentara. Neka im Gospodar Univerzuma sudi“, poručuje vjernik Čikić.

ŽRTVA PRISTAJE DA PERE RUKE SOPSTVENOG DŽELATA!? Ni jedna buduća istorija ljudskog bešćašća ne bi smjela izostaviti ovu Čikićevu gadost od koje zastaje dah. Neka mu Gospodar Univerzuma sudi! Nešto kasnije će Ibrahim Čikić, kao i Milan Popović, postati viđeni član Političkog savjeta Demokratskog fronta (DF-a). Predsjedničku funkciju u tom frontu obavlja Miodrag Lekić, nekadašnji Miloševićev šegrt i ambasador u Rimu, koji je negirao genocid u Srebrenici, srčano branio Dželatove zločine na Kosovu, a Markale smatrao muslimanskim zločinom.

Četnički vojvoda Andrija Mandić, inače, vatreni pobornik rehabilitacije Draže Mihailovića, prvi je potpredsjednik i nesporni lider te političke skupine koju smo u Pobjedi Marko i ja nazvali Dražin Front (DF). Vojvoda Mandić je zvanično tražio da Crna Gora podigne spomenik koljaču Pavlu Đurišiću, koji je tokom Drugog svjetskog rata rukovodio klanjem skoro 12.000. Bošnjaka u Crnoj Gori, Sandžaku i Bosni. Vojvoda Mandić je više od deset dana štrajkovao glađu zbog crnogorskog priznanja Kosova, iako neki tvrde da su mu za to vrijeme prijatelji tajno donosili bureke. Žestoko se usprotivio i hapšenju zločinca Ratka Mladića. Na sreću, nije imao atomsku bombu, pa nije mogao da je zbog đenerala fikne na Hag.

Takvoj se političkoj skupini, dakle, priključio bogobojažljivi Čikić! Kao agitator Kasapinovog ambasadora Lekića i vojvode Mandića, Čikić je uoči izbora kazao: „Svaki pošteni musliman će glasati za Demokratski front“.

Drugi potpredsjednik DF-a, ješni Nebojša Medojević, demonstrirao je protiv priznanja Kosova ispred Skupštine Crne Gore, sa burekom u ruci. Agitovao je i protiv raspisivanja referenduma o crnogorskoj nezavisnosti. Medo je bio kolumnista Identiteta, glasnika zloglasnog zemunskog mafijaškog klana. Medov zamjenik u stranci je Koča Pavlović, nesuđeni hapsitelj novinara i pisaca, najpoznatiji je po pokretanju hajke i traženju hapšenja Andreja Nikolaidisa, zbog njegove  izjave da je Republika

Srpska genocidna tvorevina. Tokom parlamentarnih i predsjedničkih izbora u Crnoj Gori, rame uz rame s vojvodom Andrijom, staće vlasnici, direktori i urednici „nezavisnih“ medija. „Nezavisni“ su, držeći se posve nezavisno i neutralno, postali propagandno oruđe jednog retrogradnog političkog bloka.

U istom broju Monitora u kojem Kosara citira Medojevića, pošteni musliman Esad Kočan, u rubrici Ljudi, prenosi i sljedeću izjavu Meda Zemunca iz Vijesti:

„Uz glasanje na izborima, za veću apanažu, potrebno je neke od istinskih heroja slobodne Crne Gore, kao što je Slobodan Pejović, javno obrukati i optužiti da je on, a ne režim, činio zločine. E, to su pravi Bošnjaci-Muslimani. Za glasanje dželata sto narko eura, plus put i ručak u Milet bašti, a za javno pljuvanje i monstruozne optužbe dobrotvora i heroja, cifra može da se podigne i na par desetina hiljada, pa čak i sto hiljada narko eura“, konstatuje šovinista Medo Zemunac.

Koji je, izgleda, dobro upoznao cjenovnik pružanja usluga narko mafiji i režimu, pa svoje iskustvo s narko eurima podmeće drugima, čak čitavom  jednom narodu. Što je klasični jezik mržnje koji nije dozvoljen u profesionalnim medijima. Zbog toga sam Medu poslao SMS poruku. Pitao sam ga šta mu ono u Vijestima i Monitoru znači? Veli: „Tebi svaka čast, a za Cerića mi je izvor pouzdan. Inostrani je i nema veze sa CG. Ja i ti nemamo sporova. Političko djelovanje Bošnjaka šteti državi Crnoj Gori.“

Što je iz Medovog ugla tačno: Bošnjaci su na referendumu 100% glasali za Suverenu. No požrtvovanom Kuti malo su bila tri napada u jednom broju novine na porodice deportovanih i neimenovane agente režima, pa je odlučio da iskasapi i Jasenkino reagovanje. Zbog toga je Jasenka bila primorana da Nemanji Kočanu, kako su ga na portalima zvali pojedini čitaoci Monitora, uputi otvoreno pismo i proslijedi ga drugim redakcijama:

„Zašto ste skratili moje reagovanje i, što je još manje dozvoljeno, dopisivali ga i uredničkim intervencijama mijenjali njegov smisao? Zašto ste, gospodine Kočan, iz teksta izbacili naše sasvim ljudsko pitanje upućeno direktorici nezavisnog Monitora, Milki Tadić: da li bi ušla u sudnicu sa čovjekom koji je učestvovao u zločinu u kojem je, ne daj Bože, ubijen njen brat, kao što je ona, ruku pod ruku, ušla u sudnicu sa zlikovcem Slobodanom Pejovićem?   Zašto ste, gospodine Kočan, u mom reagiranju na više mjesta uklonili jasno napisano „Komandant Pejović“, sa veliko K, i stavili „komandant Pejović“, sa malo k, čime ste vrlo neprofesionalno, i podlo, izmijenili smisao ovih riječi? Pitam se, gospodine Kočan, da li je to Vaše profesionalno, nepristrasno i pošteno novinarstvo, o kojem držite tirade taman kao i Pejović o svojem lažnom čojstvu i junaštvu? (21. januar 2011.)

Ne odgovarajući na Jasenkina pitanja, neselektivno je uzvratio vareni i pečeni ratnik sa Srđa Veseljko Pršutar, u pamfletu Nove laži udbinih agenata, u kojem vrijeđa žrtve rata. Evo malog izbora iz njegovog velikog repertoara laži:

„Opet su predsjednicu Udruženja porodica deportovanih bosanskohercegovačkih izbjeglica Jasenku Perović dezinformisali režimski agenti iz Podgorice i Sarajeva. (Meta se ovdje još preciznije crta i locira: Šeki je iz Podgorice a Ivica iz Sarajeva, p.a)… Agentura se toliko upregla da falsifikuje istinu i ućutka svjedoke.“

Reaktor laži  i mržnje

Forenzičkom analizom ovog teksta nije teško ustanoviti da ga je glancao najamnik Kuta, koji je od Monitora napravio reaktor laži i mržnje. Iz svake Kočanove rečenice izbija licemjerstvo, podvala, zavist, pakost, mržnja, seoska lukavost i provincijska malicioznost, mada vjeruje da je sve to vrcavi cinizam. Kočanov čemer truje sve oko sebe. Kočanova laž je grandiozna kao Lovćen. Kočanov stil, rečenica, vokabular nijesu se promijenili desetljećima. Zakržljali su. Skamenili se. Što ne čudi: sterilni i prevaziđeni urednik nema vremena da radi na sebi, prezauzet je radom na Kosari.

Mitingaš i Rezervista dobili su otmjen odgovor od Jasenke: „Ne znam da li će vam to biti olakšavajuća okolnost, ali ćete gospodine Koprivica i gospodine Kočan, na sudu dokazati, baš kao i Pejović, kako to ja sarađujem sa crnogorskim agentima koji me informišu i dezinformišu, i kako se ti agenti zovu. Prije toga učtivo molim da u sljedećem broju to javno učinite. Možda ću pritisnuta vašim dokazima odustati od tužbe za klevetu i tako vas poštedjeti blamaže da vas zbog monstruoznih laži i optužbi tuže porodice pobijenih ljudi.“

Jasenki su izuzetno teško padale podvale i pisanje Monitora. Računala je da vlasnici, urednici i novinari nezavisnih medija pripadaju drugačijoj Crnoj Gori od one koja je u smrt odvela njenog brata Alenka. Svaku novu Monitorovu  uvredu i podvalu Jasenka je dobro otplakala.

– Valjda će se jednog dana saznati istina o tome šta se desilo s mojim bratom, kako je završio, ko ga je uhapsio i isporučio, ko je učestvovao u njegovoj likvidaciji, ko je za to odgovoran, gdje se nalaze njegovi ostaci, kako bismo mu bar omogućili sahranu dostojnu čovjeka.   I Jasenkina majka Fikreta, ogorčena pisanjem „nezavisnih  medija“, mnogo je suza prolila. Nije mogla da vjeruje šta i dalje rade „ti Crnogorci“:

– Imaju li ti ljudi dušu? Imaju li ti ljudi djece? Jesu li išta bolji od Karadžića? Znaju li da ja i danas čekam kada će se moj Alenko odnekud pojaviti na vrata, da nikako ne mogu da prihvatim da ga je neko zaklao.

S tim se ne mogu pomiriti. Samo mislim na to kako je proveo zadnjih nekoliko minuta svoga života, na njegov posljednji strah i posljednji bol… I da moja Jasenka i ja štitimo one koji su nam odveli Alenka! Iz kakve je bolesne glave to izišlo?

Shvatajući da Pejović, što ga više pere, kao gavran postaje sve crnji, lukavi Kočan prekida polemiku sa Jasenkom i javno se izvinjava: „Glavni urednik Esad Kočan i uredništvo Monitora osjećaju obavezu da se izvine Slobodanu Pejoviću zbog toga što smo, zbog specifične situacije, u reagovanjima Jasenke Perović objavili teške i ničim zaslužene uvrede na njegov račun. (Monitor, 4. februar 2011.)

I ova rečenica bi morala ući u istoriju novinarskog beščašća. Ovako nešto nije zabilježeno u novinarstvu. Pošto nemam riječi za ovo, citiraću

Danila Kiša: „Biti lukavim (‘lukavstvo je inteligencija glupaka’) ne isplati se ni na malo ni na veliko, jer se ljudsko biće svodi tako na jednu jedinu rudimentarno zoološku osobinu, pa ako mu ne nikne vidljivo lisičji rep, ipak se polako pretvara u olinjalog lisca za kojeg je blagodet ljudskog (inteligentnog) govora zauvjek izgubljena. I jaoj njemu!“.

U sjutrašnjem nastavku čitajte KUĆA PREKO PUTA SAMAČKOG HOTELA 

*Anatomiju jedne hajke na engleskom jeziku možete preuzeti na OVOM linku.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta