ANATOMIJA JEDNE HAJKE (1): Nezavisni, a privatni

Piše: Šeki Radončić

Dok je na centralnoj pozornici lokalni kamerni trio izvodio djela Rahmanjinova, Šostakoviča i Pjacole, četvorica ortaka iz prvog reda zadovoljno su trljali ruke: ovaj koncert upriličili su povodom petnaestogodišnjice osnivanja svoje dnevne novine.

„List Vijesti nije samo prvi nezavisni dnevni hroničar u istoriji Crne Gore već važni generator koji gura vlast i cjelokupnu političku elitu da se mijenja“, skromno se uoči koncerta pohvalio vizionar Miodrag Perović, najstariji osnivač Vijesti i profesor matematike koji je prije dvadesetak godina tiho ušao u crnogorsko novinarstvo. I u legendu. No, pripadnik nove klase, Miško Nezavisni, mudro je ćutao o tome kako su on i njegovi ortaci, baveći se uzvišenom novinarskom misijom, i boreći se protiv totalitarnog režima, za samo petnaest godina od podstanarskih domova dogurali do vila, dvorova i enormnog bogatstva. Ćutao je i o tome kako su njih četvorica usred siromašne Crne Gore ostvarili američki san na hajdučki način.

Ćutao je utemeljitelj Miško i o drugim suosnivačima i suvlasnicima lista – novinarima kojim su četvorica slavljenika brutalno opljačkali osnivačke akcije, a onda ih pred crnogorskom javnošću bezočno optužili da se lažno predstavljaju kao osnivači Vijesti. Na proslavu velikog  jubileja opljačkani novinari nijesu pozvani. Odbačeni su kao loša savjest.  Slušajući kamernu muziku, Miško Nezavisni se  blago dosađivao i često namještao svoju demode kravatu i zapuštenu kosu. Drugi suosnivač, Šćeka Nezavisni, popuštao je kaiš na pantalonama, jer ga je pritiskao veliki stomak. Treći ortak, Željko Nezavisni, autor najboljeg panegirika umivenom fašisti Borisu Tadiću i najgoreg teksta o operi u istoriji crnogorskog novinarstva, okretao se iza sebe ne vjerujući da je velika sala Narodnog pozorišta prazna, da je u njoj svega tridesetak zvanica, uglavnom novinara Vijesti. Očekivao je Željko da će na tu svetkovinu nezavisnosti sala biti dupke puna, da će tu biti sva crnogorska svita i elita, a sve je ličilo na komemoraciju.

Koliko novca je potrebno da neko postane bogataš?

Četvrti ortak, Ljubiša Nezavisni, vrpoljio se kao da je u tuđoj koži, ponašao se kao da ne pripada tom društvu, kao da je tu doveden pod nekom teškom prijetnjom. Zamišljeni Miško Nezavisni je, siguran sam, a znam ga više od 20 godina, u tim trenucima računao koliko se novca, za tih petnaest godina, nakotilo  na njegovom nekad bijednom računu, a možda je, opet, računao koliko mu je novca još potrebno da postane pravi bogataš.

Tim proračunom misionar Miško je bio, prosto, opsjednut. Sabirao je profesor računa cijene velelepnih kuća, vikendica, automobila, jahti, aviona, posluge, obezbjeđenja i Bog zna čega sve još što treba da ima jedan bogatun. Sjećam se, tokom jednog druženja u redakciji Monitora, Miško se zaustavio na cifri od nekih 150 miliona dolara. Toliko mu je bilo dovoljno. Tajkun Miško, koji umjesto zjenica, kao Baja Patak,  ima znak dolara $, računao je i koliko generacija treba da prođe da bi njegovi nasljednici postali prava aristokratija.

„Tek će naša treća generacija znati da se ponaša i da živi kao aristokratija“,  procjenjivao je misionar Miško.

No Miškova frizura, kravata iz doba Brežnjeva i njegovo držanje govorilo je nešto drugo: pored svih silnih para, uvaženom profesoru ni osmo koljeno, ako iole na njega bude ličilo, neće uhvatiti korak sa evropskom aristokratijom. Krv im neće poplaviti, sve da im se u vene ubrizga mastilo.

Misionar Miško je, ipak, ostvario cilj: medijska moć u Crnoj Gori, bez sumnje, više ne pripada ni režimu, ni opoziciji, već njemu i njegovim probranim ortacima. Oni su zaokružili sistem apsolutnog medijskog monopola u Crnoj Gori: imaju veoma tiražne nezavisne dnevne novine, moćnu nezavisnu televiziju, najčitaniji nezavisni portal, nezavisni radio, nezavisni nedeljnik, štampariju, izdavačku djelatnost. Imaju čak i svoje medijsko samoregulaciono tijelo – Savjet za štampu, koji čine samo novinari Vijesti i Monitora. Drugim riječima, imaju svoj a nezavisni monopol. Koji u sređenim državama nije dozvoljen.

Crnogorski Bonaparta

Napoleonu su novine vrijedile, kako je zabilježio Klemens von Metternich, više od 300.000 vojnika. Dolaskom na vlast, Napoleon je zatekao  1.500 novina. Kako bi umanjio njihovu moć, Bonaparta je donio odluku da je za izlazak novina potrebna državna dozvola, pa je tu brojku ubrzo sveo na 13. U trenutku Napoleonovog pada, 1815., u Francuskoj su izlazile samo četiri novine, među njima i Le Moniteur, koji je lično osnovao.

Uviđajući golemu moć medija, crnogorski medijski Bonaparta, ne samo da je osnovao novinu sa istim imenom, Monitor, već je i svoju medijsku imperiju, takođe, utemeljio na četiri medija: Nezavisni crnogorski nedeljnik Monitor, Nezavisni dnevnik Vijesti, Nezavisni portal Vijesti i Nezavisni radio Vijesti.

Svi mediji Miška & Co, kao što vidimo, imaju prefiks „nezavisni“. Proračunati profesor matematike i najveći prodavac laži to je s razlogom učinio: tako privatne medije pozicionira kao nezavisne, neutralne i profesionalne, što otvara put ka stranim donacijama, a u domaćoj javnosti podiže rejting i uticaj, što tim medijima donosi više novca od reklame.

Pogledajmo šemu Perovićeve medijske sile i moći u Crnoj Gori:

Dakle, Miodrag Perović vlasnički je stavio šapu na Vijesti, Portal Vijesti, TV Vijesti, Radio Vijesti, Monitor, Štampariju. U radio Anteni M, Perović posjeduje 18 odsto vlasništva, ali ne kontroliše uređivačku politiku i ne zloupotrebljava taj medij za lične interese i obračune, jer mu to ne dozvoljava većinski vlasnik Darko Šuković.

Profesor računa koji je upao u crnogorsko novinarstvo da bi se na račun novinara i novinarstva obogatio, privatne medije koristi, između ostalog, i za sljedeće nezavisne ciljeve:

1. a) da se prikaže kao visokoetična osoba, golem intelektualac i briljantan um kojem nije stalo do ovozemaljskih materijalnih, već duhovnih vrijednosti
2. b) da se predstavi kao siromašni politički disident i protivnik režima, koji se bori protiv korupcije, lične vlasti i diktature
3. c) da glumi Velikog Učitelja, čovjeka misije, koji podučava javnost demokratiji, humanizmu, etici, poštovanju zakona
4. d) da izgirava filantropa i mudrog oca nacije
5. e) da, s vremena na vrijeme, resetuje svoju kontroveznu biografiju
6. f) da pred sobom prostre sag koji će ga dovesti do trona predsjednika Crne Gore
7. g) da diskredituje, ocrni, zaplaši i moralno likvidira svoje oponente

Kada bih nastavio da nabrajam, došao bih do kraja abecede, stoga ću se držati suštine: u svojim medijima Miodrag Perović može sebe da veliča koliko hoće, to i jeste u duhu vremena reklama, to jest vremena u kojem je, kako je rekla Hana Arent, „samopohvala najbolja preporuka“, ali to je i pitanje odgoja i dobrog ukusa koji bi trebalo da ga spriječe da u svoj medijski žrvanj ubacuje ljude zato što ne misle kao on, ili što su ugrozili i najmanji njegov interes, ili što su postali nezgodni svjedoci i njegova loša savjest. Ali da Miško Nezavisni zna šta je odgoj i bolji ukus, ne bi opljačkao svoje kolege i prijatelje.

A medijski žrvanj Miodraga Perovića i njegovih ortaka izgleda ovako: naručeni tekst prvo objavi, recimo, njihova a nezavisna TV Vijesti, pa ga prenese njihov „nezavisni“ Monitor, pa njihov „nezavisni“ dnevnik Vijesti, pa isto tako „nezavisni“ portal Vijesti i Radio Vijesti, pa taj tekst, ili iste podvale i laži, preuzmu njihovi privatni a nezavisni novinari i kolumnisti – saradnici drugih medija. Redosljed medija, naravno, može biti i drugačiji, i mijenja se od slučaja do slučaja. Na koncu, fijuk Perovićevog medijskog biča čuje se širom zemaljske kugle.

Taj bič sam i te kako osjetio na svojoj koži. Ali, sudeći po žestini njihove hajke, Perovićevi progonitelji meni nijesu namijenili samo moralnu likvidaciju već i sudbinu Mladena Brajovića sa kojim sam rastao u Staroj Varoši u Podgorici, na Brijegu od Morače. Kuća mu je, kao moja, bila uz samo korito rijeke. Poznavao je svaki buk, svaki kamen, svaku moračku pećinu. Mladen je sa svojom braćom Žarkom i Lilijem, pravo ime Liliju nikada nijesam znao, osvojio brojne domaće i svjetske nagrade u ribolovu. Kako smo odrastali, sve smo manje imali vremena za Moraču i druženje. Posljednji put sam ga vidio na biračkom mjestu u Staroj Varoši, kad sam došao da glasam na referendumu za crnogorsku nezavisnost. Mladen je obavljao dužnost predsjednika biračke komisije.

Samo što sam prišao stolu da preuzmem glasački listić, preda me i moju suprugu iskočio je naš komšija Mijat, član komisije. Iako smo zajedno rasli, a od mene je kraći za glavu,  junački mi je stao na put: „Ti sad živiš u Sarajevu i nemaš pravo glasa“, zagalamio je mašući kraćušnim rukama omaleni Mijat, pogledom tražeći saveznike među komšijama koji su čekali u redu za glasanje. Gledao sam preko njega u Izbornu komisiju, ćuteći. „Bože, što nacionalizam čini od ovih ljudi“. Onda je ustao korpulentni Mladen: uhvatio je Mijata za ramena i sklonio ga u stranu, rekavši da svi čuju: „Šeki je naš komšija, zajedno smo rasli, na biračkom je spisku i ima pravo da glasa. Mijate, ne ometaj glasanje, ili ću pozvati nadležne“.

Medijsko smaknuće Mladena Brajovića

Nekoliko godina kasnije, Mladen se našao na udaru podgoričkog  tabloida: Vijesti su ga, kao direktora podgoričkog Vodovoda i uglednog funkcionera vladajućeg DPS-a, danima prozivale da ima lažnu fakultetsku diplomu. Sve su garnirali njegovim slikama na naslovnici novine. Mladen je to demantovao. Vijestima je dostavio i kopiju svoje diplome, ali ništa nije pomoglo. Ubitačna medijska hajka rezultirala je tragičnim ishodom:

Mladen Brajović završio je život u kanjonu Morače, gdje je, 20. septembra 2010., sletio s automobilom u ambis dubok 95 metara. Na asfaltu nijesu pronađeni tragovi kočenja. Iza Mladena je ostalo pet kćeri i supruga.

Crnogorska javnost bila je zgranuta Mladenovom pogibijom. Sve oči su, s razlogom, bile uprte u Vijesti. No niko iz tog tabloida nije se ni zacrvenio zbog ovog medijskog zločina. Umjesto bilo kakve priče o Mladenovom stradanju, uzrocima i posljedicama tog tragičnog čina, ili izvinjenja, spin doktori Miodraga Perovića su pažnju javnosti sa tog medijskog smaknuća ekspresno i bezdušno  skrenuli na tobožnju sopstvenu ugroženost: redakcije Vijesti i TV Vijesti obavijestili su javnost da su dobili anonimna prijeteća pisma, s porukom „Gotov si“ i „Ti si sljedeći“, upućena vlasnicima i urednicima Vijesti Željku Ivanoviću, Slavoljubu Šćekiću, Ljubiši Mitroviću, Balši Brkoviću, te saradniku Milanu Popoviću. Razlozi prijetnji nijesu navedeni, što dodatno jača sumnju da je u pitanju bila manipulacija i dezinformacija koja je imala za cilj da odvrati pažnju javnosti sa medijske hajke koja je rezultirala pogibijom Mladena Brajovića.

No, u odbranu vlasnika, urednika i saradnika  Vijesti ekspresno se uključio Perovićev vrtirep i opozicionar Nebojša Medojević i servilni potpredsjednik crnogorske Vlade Igor Lukšić, „najoštrije osuđujući ovaj čin“.  U takvoj atmosferi medijsko-političkog pritiska niko iz crnogorskog Tužilaštva nije se usudio da pokrene istragu zbog medijskog smaknuća Mladena Brajovića. Što ne čudi: zbog medijskih zločina i leševa u Crnoj Gori ne vode se istrage. Nezavisni gospodari istine, njihovi mediji, novinari, kolumnisti i intelektualci svete su krave: ta božanstva niko „ne sme da dira“. Oni mogu bez straha od posljedica da lažu, kradu, linčuju, sahranjuju, reketiraju… Oni mogu da se bave proizvodnjom događaja (izmišljenim atentatima, lažnim prijavama policiji, pisanjem otvorenih pisama i apela…) kako bi pažnju javnosti sa svojih gadosti preusmjerili na tobožnju ugroženost „nezavisnih“ novinara i novinarstva.

Nezavisno novinarstvo je, kao što pokazuje i crnogorsko iskustvo, velika obmana. Ono ne postoji, ono nikad nije ni postojalo, postoji samo profesionalno i neprofesionalno novinarstvo. Govoreći na skupu o slobodi govora održanom u Njujorku, John Swinton, legenda američkog novinarstva, dugogodišnji urednik The New York Timesa i New York Suna pod stare dane je rekao, a četvorica ortaka, četiri simbola crnogorskog nezavisnog novinarstva zavaljeni u prvom redu Narodnog pozorišta, svojim djelovanjem potvrdili:

„Ne postoji takva stvar u ovoj fazi svjetske istorije, koja bi se mogla nazvati nezavisno novinarstvo. Vi to znate, i ja to znam! Niti jedan od vas se ne usuđuje napisati svoje vlastito iskreno mišljenje, a i da ima hrabrosti, unaprijed zna da se to nikada ne bi pojavilo u štampi. Mene svake sedmice plaćaju da svoje iskreno mišljenje ne objavljujem u novinama sa kojima sam povezan. I vama drugima isplaćuju slične plate za slične stvari, i bilo koji od vas koji bi bio tako glup napisati svoje iskreno mišljenje, u nekom od izdanja svojih novina, u roku od 24 sata našao bi se na ulici u potrazi za drugim poslom. Posao novinara je da uništi istinu, da izravno laže, da izopačuje, da omalovažava, da se na koljenima ulizuje bogatašima, i da proda svoju zemlju u svojoj trci za dnevnom porcijom kruha. I vi to znate, i ja to znam koliko je apsurdno ovo nazivati nezavisnom štampom. Mi smo alati i vazali bogatih ljudi koji su sakriveni iza pozornice. Mi smo lutke koje plešu onako kako oni vuku konce. Naši talenti, naše mogućnosti i naši životi su u vlasništvu drugih ljudi. Mi smo intelektualne prostitutke”.

U sjutrašnjem nastavku čitajte MISIJA LIČNOG BOGAĆENJA

*Anatomiju jedne hajke na engleskom jeziku možete preuzeti na OVOM linku.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta