Amfilohijev šegrt

Za aktuelno.me

Piše: Milenko A. Perović

Joanikije Mićović, novi mitropolit Crkve Srbije na zadatku u Crnoj Gori, prosuo je otrov mržnje na “komunističku crvenu adždaju.” Odmah je dao do znanja da je kao šegrt usavršavao zli zanat mržnje kod zloga majstora.

Obojica su u Crkvi Srbije primili i interiorizovali obavezu mržnje prema komunizmu i crnogorstvu. Mržnja je obojici prevlastila intelekt i karakter, zapovijedajući im da se drže najgoreg načina u “širenju vjere” i zlog ribarenja ljudskih duša po Crnoj Gori.

Uz sve druge zle tapije, Amfilohije Radović je svome gojencu Mićoviću ostavio u nasljeđe i tapiju samoovlašćenog “prava” na antikomunistički “egzorcizam.” Mržnja je zli pokretač ljudskih djela. Ona navodi na zlo, glupost i neuspjeh svakoga ko dozvoli da mu ona bude vodič. Prezir ili teško sažaljenje nadnica je koju – vođen najprimitivnijim razmahom mržnje – zaradi svako ko uobrazi da treba iz Crnogoraca trajno išćerati komunizam.

Čemeran je svako ko ozbiljno drži do antikomunističke propagande. Njome se odavno duhovno hrani zapadna filisterija. Ta hrana oslobađa od obaveze  upotrebe vlastitog mozga i navodi da se strasno brani ustrojstvo svijeta kojim dominiraju imperativi rasta profitnih stopa “svoje” plutokratije.

S još manje mozga svjetovna i duhovna inteligencija zemalja Trećeg svijeta dopušta da bude bornirani konzument te propagande. Ozbiljnim ljudima u svijetu, pa i u Crnoj Gori,  propagandno ocrnjivanje komunizma – čak i kad sadrži fragmente istine o onome lošem u pokušajima stvaranja socijalističkih društvenih sistema – ne može ukloniti znanje o onome što je bilo očevidno.

Joanikije Mićović o crnogorskoj “crvenoj aždaji” progovara iz samog središta duboke frustracije koju svještenstvu Crkve Srbije izaziva crnogorska i svaka druga verzija komunizma.  Koga vodi ta frustracija, uistinu nije u stanju shvatiti ni prihvatiti da su s komunistima Crnogorci bili izgradili jednu od najbolji epoha u svojoj hiljadugodišnjoj povijesti. S komunistima su 1941. godine poništili užas Interbellum-a koji im je priredio velikosrpski hegemonizam, podržan i od Crkve Srbije.

S komunistima su Crnogorci uspjeli u Drugom svjetskom ratu poraziti ono najgore što se ispililo u cjelokupnoj povijesti Crne Gore. Porazili su četnički fašizam! Po svjetskim mjerilima, crnogorsko četništvo bilo je unikatno! Crnogorski četnici bili su trostruki kvislinzi! Kolaborirajući s italijanskim fašizmom, jurišali su protiv Crne Gore! U saradnji s njemačkim nacizmom, jurišali su protiv Crne Gore! Zajedno sa srbijanskim četničkim fašizmom, jurišali su protiv Crne Gore! Da su se odakle pojavile marsovske fašističke formacije, i s njima bi crnogorski četnici jurišali protiv Crne Gore!

S komunistima su Crnogorci i drugi narodi Crne Gore obezbijedili periklovskih pedeset godina mirnog razvoja, modernizacije i napretka u svim oblastima života. S komunistima su Crnogorci gradili sekularno društvo i onemogućili “duhovnike” Crkva Srbije da narod truju klerikalističkom i fašističkom ideologijom.

Joanikije Mićović misli da je Crna Gora sve to zaboravila. Misli da joj sada po skupim cijenama može prodavati stupidni antikomunizam. Njegova “antikomunizacija” Crne Gore počiva na kratkoj pameti prodavca bizarnih “ideja” i mentalne sirotinje koja ih kupuje i konzumira! Njegova “roba” je samo za buvlju pijacu “ideja” na kojoj pazari odgovarajuća klijentela.

Osim kratke pameti, ima kod njega i slabog teološkog obrazovanja. Da nije tako, bio bi vrlo oprezan pri svakom pominjanju komunizma! Na oprez bi ga nagonila činjenica da su ozbiljni teolozi Isusa Hristosa uvijek smatrali prvim komunistom, a prvo najhumanije i najautentičnije razdoblje povijesti njegove nove religije hriščanskim komunizmom!

Prvi hrišćani su uistinu vjerovali u jevanđeoske poruke Isusa Hristosa kao velikog moralnog učitelja čovječanstva i nastojali živjeti po njima. Dokaze o tome pruža novozavjetna knjiga Djela svetih apostola (grč. Πράξεις Αποστόλων, lat. Acta Apostolorum), kao povijesna hronika koja se nadovezuje na svjedočanstva jevanđelja.

Svjedoči ova knjiga da među prvim hrišćanima niko nije imao imovinu, nego »svi koji vjerovahu bijahu zajedno i imahu sve zajedno« (2.44). Preuzimajući nasljeđe helenskih i helenističkih prirodno-pravnih učenja, prvi hrišćani su vlasništvo, rad i raspodjelu dobara uredili prema principu jednakosti. On je podrazumijevao opštu obavezu rada i nagrađivanja prema radu. Bio je dodatno poduprt principom pravednosti  kao uzvraćanjem jednakog jednakim.

Prve hrišćanske opštine nijesu još imale svještenstvo, kultove ni obrede, nego samo zajedničke trpeze. Putujući propovjednici (apostoli) u njima nijesu imali nikakavih privilegija. Opština ih je hranila nekoliko dana. Ako nijesu kretali dalje, imali su obavezu da rade zajedno s drugima.

Ergo, u svakom antikomunizmu do dana današnjega – posebno, kad ga šire popovi kao što je Mićović – ima nečega duboko antihrišćanskoga, antijevanđeoskog i antihumanog!

Prozaični su osnovi takvoga antihrišćanskog »hrišćanstva« koje se do te mjere ukorijenilo u njegovim vodećim denominacijama da je postalo njihovom »drugom prirodom« i glavnim razlogom njihovog postojanja.

Proza tih razloga – koja je sebe uvijek loše prikrivala višim »duhovnim razlozima« – u Crkvi Srbije ukorijenila je uvjerenje da joj je sekularizacijska „crvena adžaja“ nanijela nesagledive štete,  jer joj je bila oduzela sve što su njeni „duhovnici“ mislili da im s pravom pripada.

Šta su uistinu komunisti bili oduzeli Crkvi Srbije? Oduzeli su joj je sve što nije imanentni posao i sredstvo vjeroispovijedanja! Oduzeli su joj sve što su i zapadni demokratski sistemi neopozivo oduzeli svojim religijskim zajednicama! Dakle, oduzeli su Crkvi Srbije nelegitimnu političku i društvenu moć. Oduzeli su joj feudalno pravo pośedovanja materijalnih bogatstava, oguljenih s narodnih leđa, kojima su je vlastodršci raznih vremena nagrađivali za saradnju i podršku! Oduzeli su joj i pravo da sistemom javne prosvjete indoktrinira mladež!

Kao glas „vapijućeg u pustinji“ odjeknulo je svojedobno mišljenje Lazara Milina, profesora apologetike na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu, da je sekularizacija omogućila da se Crkva Srbije – oslobođena svega u sebi što nije hrišćansko – opet okrene njegovoj jevanđeoskoj biti! Drugim riječima, omogućila joj je da se od službe Molohu vrati službi hrišćanskom Bogu!

Komunisti nijesu svještenstvu Crkve Srbije uskratili pravo na pravoslavno ispovijedanje vjere. Uskratili su mu Molohove darove! Kad je nestalo tih darova, od Crkve je otpalo sve što u nju nije došlo zbog čiste vjere! Otpali su i mnogi kojima mantija više nije mogla obezbijediti društvenu moć i ugled, lagodan život i namirenje svješteničke taštine nad taštinama.

U tome je sva tajna netrpeljivosti i mržnje prema komunizmu kod većine današnjih pravoslavnih i katoličkih svještenika. Zakonomjerno je što oni, s malo izuzetaka, podržavaju najreakcionarnije političke sisteme u svijetu. „Duhovnici“ nijesu gadljivi na saradnju s zločinačkim tiranijama, nacifašističkim strahovladama, vojnim huntama, diktaturama i režimima lične vlasti. Nijesu gadljivi, jer od njih dobivaju sve što bi pod vlašću komunista mogli samo da sanjaju!

Je li jasno – liše časnih svještenika koji su se odmetnuli u partizane – što je Crkva Srbije u Drugom svjetskom ratu podržavala četnički, ljotićevski i nedićevski fašizam, taman kao što je Rimokatolička crkva podržavala ustaštvo? Je li jasno što Crkva Srbije danas podržava profašistički projekt „Velike Srbije“ i „Srpskog sveta?“ Je li jasno što se ona nikada nije „ogradila“ od teških zločina koji su činjeni u ime pravoslavlja?

Posvećivanje Draže, Mace i drugih četničkih ubica nije eksces, nego zakonito čedo „logike“ koja dominira Crkvom Srbije!

Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta