Ko nije zadovoljan svojim, krade tuđe identitete

Piše: Milenko Perović

Kada je prije devedesetih godina prošloga vijeka plima nacionalizma počela da se širi iz Beograda tadašnjom Jugoslavijom, spopade me jedan drski fakultetski “kolega”. Očigledno mu je smetalo što nikako ne otkrivam Srbina u sebi primjereno opštim političkim i “identitetskim” kretanjima u društvu i “novom duhu” vremena nego se nedvosmisleno i na svoju štetu nacionalno izjašnjavam kao Crnogorac. Tražio je od mene da mu obrazložim kako sam ja to Crnogorac?! Odgovorio sam mu da sam Crnogorac bez daljnjih obrazloženja.

Smatrao sam da je naopako, besmisleno i uvredljivo bilo kome dokazivati vlastiti nacionalni identitet i sve ono što taj identitet sadrži i podrazumijeva. Ne zato što su pitanja nacionalnog identiteta dakle, onoga po čemu se jedna nacija razlikuje od drugih nacija aksiomatskog karaktera te ne podliježu dokazivanju, nego zato što je najbesmisleniji posao na svijetu zadrtim nacionalistima pokušavati dokazivati ili obrazlagati bilo šta. Nacionalizam i jeste patološka zadrtost koja “ne popušta pred bilo kojim razlogom” (Aristotel).

Da su nacionalisti sposobni za racionalnost argumentiranja i dokazivanja, nikada ne bi ni postali nacionalisti. Da se istinski dobro osećaju u vlastitoj koži, ne bi stalno prežali da drugome oderu kožu! Da su sa sobom u dobrim odnosima, ne bi nikad imali problema u odnosima s drugima. Da su odista uvjereni u vrijednost onoga što čini njihov nacionalni identitet, ne bi posezali za ovim ili onim elementom tuđega nacionalnog identiteta. Da imaju nešto autentično svoje, ne bi svojatali tuđe. Da umiju ljudski živjeti na svojoj istorijskoj teritoriji, ne bi posezali za tuđim teritorijama. Da umiju organizovati svoj život po uzusima današnjeg valjanog svijeta, ne bi posezali za pljačkanjem tuđih života. Da nijesu nesnosno opaki za komšiluk, zavrjeđivali bi golemo sažaljenje.

Iz “duha” takvoga nacionalizma potiče najnoviji komšijski “identitetski” prepad na gusle i crnogorsku narodnu nošnju. Pokušali su “iz očiju” ukrasti crnogorske gusle i nošnju. Pokušaj su izveli stari majstori kojima nikada nije bilo teško da ukradu i ono što je “obješeno za nebesa”. Pojedini Crnogorci traumirani bezočnošću toga lupeškog pokušaja pregnuli su da dokazuju šta je tu po srijedi. Po sebi, to je pregnuće vrijedno, jer je odista sve crnogorsko dugo i predugo bilo građevni materijal koga su bez pitanja i pardona razvlačili kad su šćeli i kako su šćeli. No, danas Crnogorcima nije potrebno da bilo kome dokazuju da crnogorska narodna nošnja jeste crnogorska narodna nošnja. Ne treba da dokazuju da crnogorske gusle jesu crnogorski tradicionalni nacionalni instrument.

Oni kojima bi takvi dokazi trebalo da budu namijenjeni, da ih dovedu “poznaniju prava” i navedu da s izvinjenjem vrate ukradeno bolje od ikoga znaju čija je crnogorska narodna nošnja i čije su crnogorske gusle. Znaju oni jednako dobro i da je Njegoš crnogorski pjesnik, ali im to ne smeta da ga već sto pedeset godina pokušavaju prisvojiti. Znaju oni i da je crnogorska povijest samo i jedino crnogorska povijest, ali i nju već petnaest decenija pokušavaju učiniti svojom. Znaju oni takođe da Crnogorci jesu Crnogorci, ali ih uporno pokušavaju učiniti Srbima. Znaju oni isto tako sve o crnogorskom pravoslavlju i njegovoj povijesnoj organizaciji. Znaju sve i o crnogorskom jeziku. Za sada negiraju njegovo postojanje, ali kad se steknu uslovi ne samo da će priznati da on postoji, nego će ga i prisvojiti kao “stari srpski jezik”. Zar nijesu taman tako učinili sa svetim Vladimirom!

Njima, dakle, ne treba ništa dokazivati! S njima se treba sprdati! I paziti na ono svoje!

izvor: Dnevne novine

Komentari

avatar