Zrcalo

Za aktuelno.me

Piše: Slobodan Jovanović

U prošloj neđelji dva dokumentarna filma su u Srbiji i Crnoj Gori izazvala reakcije onih koji bi željeli da zatrpaju svoju nečist i da ih predstavljamo u najboljem maniru, kao što korejska nacionalna televizija (ne znam ima li koja druga) predstavlja  Kim Il Sunga. U Srbiji je to bila dokumentarna emisija „Vladalac“, posvećena aktuelnom predśedniku Srbije, Aleksandru Vučiću, na N1 televiziji, televiziji „koja sve događaje rasvetljava iz svih uglova“, sem događaja u Crnog Gori, koje zamračuje iz samo jednog ugla. Ugla velikosrpskog nacionalizma i medijsko – propagandnog rata protiv Crne Gore.

Taj film je izazvao žestoke reakcije samog Aleksandra Vučića, kao i kamarile koja parazitira na njegovoj popularnosti, svi se slažu, ne zbog stavova učesnika o samom Vučiću, oni su odavno svima poznati, već zbog dokumentarnog materijala koji Vučića predstavlja u prošlim životnim fazama, onako kako mu danas ne prija. Mada, mišljenje ovog autora je da se on, duboko u sebi, ne kaje nijednog svog postupka niti izgovorene riječi u prošlosti. Aktuelno ponašanje je šmira koja treba da pokrije činjenicu koju sam više puta navodio, a to je da, bilo da je riječ o desnici, nacionalistima, ljevici (ko to bješe?), vjernicima ili nevjernicima, rusofilima, … niko ko dođe na vlast u zemljama Balkana nema iluziju da je moguće sa Rusijom praviti ekonomski održivu zemlju i da bez pomoći zapada i uključivanja u njegove ekonomske tokove može biti napretka!

Drugi dokumentarni film, koji je prikazao javni servis Crne Gore, RTCG, pod nazivom „Svjedok božje ljubavi“, sastavljen je isključivo od dokumentarnih snimaka činodejstvija mitropolita MCP, Amfilohija Radovića, u potonjih nakoliko decenija, povezanih pojedinim komentarima na telopu. Zapošljenik Javnog servisa, Nevenka Bošković Ćirović, koja se inače na jednoj komercijalnoj televizija proslavila svojom „objektivnošću“ i nepoznavanjem elementarnih činjenica u mnogim stvarima, okarakterisala je pomenuti film riječima: „Film o Mitropolitu Amfilohiju koji je emitovao na RTCG, kući u kojoj radim, nema ništa sa časnim ljudima koji su u RTCG većina“. Da su većina u RTCG „časni ljudi“ po njenim mjerilima, nimalo ne sumnjam. No je i čast postala nekako rastegljiva. Na javnim servisima u drugim državama ne postavlja se pitanja patriotskog odnosa prema državi, njenim simbolima, nezavisnosti, njenoj istoriji, tradiciji… Ne dovode se u pitanje stupidnim objašnjenjima da svako ima pravo na sopstveno mišljenje.

Ako imate problem sa nezavisnošću države, sa njenim institucijama, pa i sa CPC, koja je legalna makar koliko i SPC, pa i više jer je uredno registrovana, zaposlite se kao izvještači RTS-a, ili pređite u neku komercijalnu televiziju. To bi bilo isto kao da vojsku Crne Gore primate one koji više vole drugu državu i protiv su nezavisnosti svoje zemlje. Politički se može misliti različito, ali se o nekim stvarima ne može raspravljati.

Uostalom, kao ni o djelovanju Amfilohija Radovića. U filmu su sve sami autentični snimci onoga što je Amfilohije Radović govorio, mjesta na kojima je govorio, mizanscen, njegovo ljudsko okruženje, sve sa osuđenim i neosuđenim ratnim zločincima. To što to sabrano na jednom mjestu izgleda degutantno i pokazuje sav njegov anticrnogorski, antidržavni i antiljudski habitus – nije krivo zrcalo. Odjednom je postalo bitno odakle snimci? To mu dođe kao poenta?! Valjda da se pokaže namjera? Što li? To je isto kao da se neko bavio time odakle snimci mnogih zločina, kojih smo se nagledali preko ovdašnjih regionalnih televizija, a ne samim zločinom. U čemu je poenta? Mogu se puštati dokumentarni snimci sa dubrovačkog ratišta, mogu izgovorene riječi ondašnjeg crnogorskog rukovodstva, nužničko pisanje Pobjede, ali, po g-đi Ćirović ne mogu se dirati njene svetinje. Ne damo naše svetinje, po tuđim možemo da uriniramo! Bez namjere da upoređujem Amfilohija Radovića sa vođom Trećeg rajha, da mi ne biste to kačili, govorim o pojavi,  postoji jedan dokumentarni film njemačke proizvodnje u kojem sekretarica dotičnog vođe kaže da je bila sprema da život dã za njegov nokat. Danas se sama sebi čudi kako je mogla da slijedi takvog monstruma, kakav je bio njen tadašnji vođa. Nijedno sljepilo ne govori dobro o onome ko je zaslijepljen.

Kao što nije dobro širom zatvorenih očiju baviti se temama kojima se bavi jedna pinkovska emisija na TV A1. Pa se još pozivati na nečiji profesionalizam, a baviti se ozbiljnim temama u maniru pijačnih prodavaca, sve prenemažući se kao da imamo posla sa sionskim mudracem. Profesionalni novinar(ka) ne može biti ideološki isključiv, on(a) se mora držati isključivo činjenica. Makar on(a) mora znati da je religioznost intimna stvar, a ne razlog za isključivost u javnom prostoru.  Nije profesionalno koristiti samo jednu vrstu izvora, i to izvore koji nijesu zasnovani na činjenicama, a sa druge strane bagatelisati obilje dokumenata koji opovrgavaju takve izvore. Primjera radi, notorna je glupost reći da je u pravoslavlju običaj novcem plaćati tomose, odnosno kanonska priznanja ili uzdizanja, samo zato jer je SPC tako kupovala kanonska priznanja, jer je to upravo suprotno i kanonima i suštini vjere. Navoditi gluposti koje izgovara jedan šarlatan od istoričara, kakav je A. Raković, tek govori o „svjedocima srama i stida i najnižeg pada novinarske profesije“, kako to izreče g-đa Ćirović o autorima pomenutog dokumentarnog filma. Samo ću navesti dva citata: jedan je kanonsko pismo Melentija IV i Svetog Sinoda Vaseljenske patrijaršije od 24.02.1922, broj protokola 103b,  kojim se priznaje uzdizanje SPC na stepen patrijaršije piše.  „Posavjetovavši se o tom pitanju po dužnosti sa našim Svetim Sinodom, pohvalismo želju crkve i države i priznali smo korist koju pravoslavlje može imati od takvog uzdignuća, a način postupanja našli smo da je u saglasnosti više sa crkvenom ekonomijom (čitaj finansijskom korišću) nego li sa preciznošću kanonskog reda“. Drugi je beogradsko Vreme od 03.01.1922. godine: „U zamenu za nekih 1 i po miliona francuskih franaka pristala je carigradska patrijaršija da prizna našu autokefalnu ujedinjenu crkvu sa svojim patrijarhom na čelu. Ova transakcija, i ako izgleda malo nedolična u crkvenim stvarima, bila je neophodno nužna, …“ Kad se śetim pisma koje je uputio sadašnji Vaseljenski patrijarh Amfilohiju o tome da CPC nikada nije imala autokefalnost, iako u samom tomosu koji je izdala Ujedinjenoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi to piše, odmah mi na pamet padnu pare koje su uzeli da bi je priznali 1922.godine! Ima se, može se! Money makes the world go round!

A u tomosu, navodeći mitropolije koje su bile u njihovoj jurisdikciji (Skopska, Raško – prizrenska, Veleško – debarska, Pelagonijska, Prespansko – ohridska, dio mitropolije Vodenske, Episkopija Polijanska), a koje su ušle u sastav kraljevine SHS, Vaseljenski patrijarh i Sveti Sinod VP kažu da su u granice “ujedinjenog Kraljevstva SHS ušle (su) i Avtokefalne Pravoslavne Crkve (ne autofekalne!): Karlovačka, Crnogorska, kao i dvije dalmatinske eparhije: Zadarska i Bokokotorska, a zajedničkom odlukom predśednika ovih crkava skupljenih na Saboru proglašeno je njihovo jedinstvo sa Srpskom crkvom u jednu autokefalnu crkvu pod imenom “Avtokefalna Ujedinjena Srpska Pravoslavna Crkva Kraljevstva SHS“:

Ne znam s kojeg kraja da krenem. Ali ‘ajmo od novostvorene „Avtokefalne Ujedinjene Srpske Pravoslavne Crkve Kraljevstva SHS“ (dalje AUSPC KSHS) i proglašenim „jedinstvom sa Srpskom crkvom“. Koliko bezočan ili neinteligentan, ako je o tome riječ, treba biti pa crkvu sa ovim imenom i stvorenom 1920. i dobijenim kanonskim priznanjem 1922, može neko smatrati kontinuitetom u Crnoj Gori? Koji to bivši predśednik opštine Cetinje, ili bivši ljotićevac iz Kraljeva može izšibicariti građane Crne Gore i mahati bilo čime da bi dokazali da ova, novostvorena crkva može biti vlasnik bilo čega u Crnoj Gori do 1918.godine??? Pa to vrijeđa inteligenciju predškolskog đeteta!

Drugo, kao što i piše u navedenom dokumentu, kanonski je obavezno da o statusu crkava raspravljaju sabori. Sinodi o tome ne mogu odlučivati. Posebno ne dva člana Sinoda od sedam koliko ih je imao Sveti Sinod kraljevine Crne Gore do nasilnog ukinuća Crnogorske crkve (član 10. Ustava Crnogorske crkve). Dakle, samo dva člana Sinoda Kraljevine Crne Gore, od sedam, su odlučivali o sudbini CPC??? I to nikome nije sporno kada govore o pravu na imovinu? Na kraju, možda najvažnije, Ustavom autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve nije bilo moguće donijeti jednu takvu odluku, jer ona nije njime bila ni predviđena. Osim toga, član 22. tog Ustava navodi da nijedna odluka Sinoda ne može biti izvršna bez saglasnosti najviših državnih vlasti i samog knjaza!

Nema dvojbe da se radi o kriminalnom gašenju CPC, te se takav jedan akt mora smatrati pravno neprihvatljivim i ne smije proizvesti nikakve posljedice po pitanju promjena u statusu svojine. Potpuno su suvišne rasprave o imovini, jer AUSPC KSHS ne može polagati nikakvo pravo na imovinu do koje je došla prevarom, kriminalnim putem, ne poštujući ni božje ni ljudske zakone! Kao što je moguće posebnim zakonskim aktima vratiti Jevrejima imovinu koju su imali prije Kristalne noći, bez obzira na naknadne promjene vlasnika i što se „nijesu žalili u zakonskom roku“, moguće je i vratiti status crkvene imovine na stanje prije 1918.godine u Crnoj Gori. I tu ne pomažu raznorazni marifetluci kako već postoje zakonske norme koje regulišu pitanje vlasništva. Postoje i u Njemačkoj, pa su ipak donijeli zakon kojim se Jevrejima vraća imovina. Bezobrazluk je, čak i od jednog bivšeg predśenika Ustavnog suda, podvoditi norme Zakona o slobodi vjeroispovjesti koje se bave spornom imovinom pod redovnu pravnu proceduru, jer je to izvrtanje suštine. Da je zakonodavac to htio, on bi to i naglasio u Zakonu. Pošto Zakon ima formu lex specialisa i definiše normu na poseban način, po posebnoj proceduri, onda su bespredmetni ti pokušaji legalizacije bezakonja, prevare i manipulacija. Zaboga, u Srbiji je jedan poseban zakon o autoputu suspendovao redovnu pravnu poroceduru, a mi u Crnoj Gori ne možemo ispraviti bezakonje u prošlosti?

„Jednom, kada dođu časna vremena, moraćete da objasnite ko, zašto i za čiji interes?“ – poentira na kraju Ćirovićka. Živjesmo li mi ta vaša „časna vremena“ devedesetih? Spuštasmo li se mi na vaše uže? O kakvoj časti govorite? O onoj bruci koju svakog petka priuštite, zajedno sa urednikom jednog fašističkog portala, gledaocima jedne televizije? Kažete: „Bestijalnost uvijek završi u sramoti! Znamo se bestijalci!“. Bojim se da sramota ne stanuje u vašem sistemu vrijednosti, inače  ne biste bestijalnosti koje izgovara u tom filmu Amfilohije Radović adresirali na pogrešnu adresu! Don't kill the messenger!

P.S.

I da Vas, g-đo Ćirović, kao prilično stariji i sigurno sa više znanja o toj oblasti, podučim da Vi kao radnik Javnog servisa ne smijete zvati mitropolita CPC laičkim imenom Miraš. On je za Vas mitropolit Mihailo, Vladika CPC! Svi međunarodni akti, preporuke Venecijanske komisije, OEBS-a, odluke suda u Strazburu, praksa u USA, govore o tome da je svaka uredno registrovana vjerska zajednica za državu legalna i legitimna kao bilo koja tzv. tradicionalna vjerska zajednica. Nije na državama, kažu sva ta akta, da se bave međucrkvenim odnosima i da li je neka crkva u kanonskom redu ili ne. CPC, po posljednjem istraživanju, ranije je bilo više, poštuje 17 odsto ispitanika. Možda se Vama ne sviđa ta činjenica, ali nemate pravo da ih provocirate Vašim zlonamjerama.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta.