Zločin nad istinom

Za aktuelno.me

Slobodan L. Jovanović

Musić M. Begija, rođena 1943, Šljivo M. Hajrija, rođena 1943, Šljuka Š. Ema, rođena 1943, Močević J. Simbula, rođena 1943, Močević M. Ðuzida, rođena 1943, Čorbo L. Latifa, rođena 1943, Musić S. Hajro, rođen 1943, Mašović A. Elmasa, rođena 1943, Kelemiš J. Rašid, rođen 1943, Sijamić R. Zumra, rođena 1943, Mašović DŽ. Hazbija, rođen 1943, Šatara M. Nura, rođena 1943, Hekalo M. Muradif, rođen 1943, Kubur M. Hamdo, rođen 1942, Šljuka M. Zada, rođena 1942, Plakalo R. Nura, rođena 1942, Sijamić A. Zizo, rođen 1942, Gec P. Rabija, rođena 1942, Prljača R. Adila, rođena 1942, Močević A. Zlatija, rođena 1942, Drkenda DŽ. Rasim, rođen 1942, Korora R. Safija, rođena 1942, Klapuh S. Fatima, rođena 1942, Puška M. Naza, rođena 1942, Kadrić DŽ. Mevla, rođena 1942, Kiselica M. Hašim, rođen 1942, Kiselica M. Sabit, rođen 1942, Pucar DŽ. Hadžira, rođena 1942, Hasović A. Jusuf, rođen 1942, … dalje slijedi godina rođenja 1941, 1940, … sve do 1370 ubijenih samo u opštini Pljevlja 1943.godine. Kud ćete bolji spomenik Pavlu Đurišiću, gospodo iz DF-a, od ploče sa imenima svih mučki pobijenih, od kojih su mnogi, tek progledali, zaklani u kolijevci! Ako je to antifažizam – računajte me među fašiste!

Osim tog jadnog pokušaja da se Pavle Đurišić predstavi kao antifašista, pomenu se od iste bratije kako su pripadnici nacionalnih manjina privilegovani u Crnoj Gori. Zato je tu Pavle Đurišić kao pravi primjer kako se ta pitanja rješavaju? Po projektu „Homogene Srbije“, ideološkom programu Ravnogorskog pokreta čiji je tvorac Stevan Moljević, potrebno je bilo raseliti i pobiti oko dva miliona stanovnika. Razočarani Moljević rezultatima sopstvenog projekta, napisao je na kraju rata: „Što smo mi u ovom ratu pokazali srpskom narodu? Svoje kame, brade i pijane komandante koji štipaju snaše, krv, seks i gibanica. To je bio naš program, naša zastava rulje koje zaudaraju na rakiju, to smo bili i ostali!“

Gledajući neku noć na RTCG političku debatu u kojoj jedan od učesnika po ko zna koji put vrti temu  koja je, izgleda, u Crnoj Gori postala racionalizovana. Sa pozicija „mudrosti“ podastire se teza kako je u Crnoj Gori najveći problem podjela između nasljednika partizanskog i nasljednika četničkog pokreta? Pomenu se i zelenaši – bjelaši, ali da se usredsredimo na ovaj pogled. Mada je slično. Dešavalo se u istoriji da se mnogi narodi priviknu na svakave situacije, pa čak i na okupaciju, pa ne čudi što se u Crnoj Gori relativizuje i čini legitimnom svaka ideologija, uključujući i ideologiju zločinačkog pokreta Draže Mihailovića.

Po sistemu i među partizanima, i među četnicima je bilo dobrih ljudi? Ne sumnjam, moguće je da je bilo raznoraznih na obije strane, ali za mene suština nije u svođenju na pojedince, već na ono što su oni predstavljali i ono što predstavljaju u ideološkom smislu. Elem, možda je i u Hitlerovoj Njemačkoj bilo među njegovim pristalicama „dobrih ljudi“, možda je bilo i protivnika njegovog režima, ali to nije defitivno razlog da neko danas govori kako ne treba dijeliti Njemce po pristalicama Hitlera i njegovim protivnicima. Hitlerov fašizam je ideologija zla koja ne smije gledati svjetlost dana, koju treba baciti u jamu, prekriti krečom i zatrpati je za sva vremena.

Slično je i sa četničkom ideologijom. Baš me briga kome je otac, đed, stričevi, … bili u četničkom pokretu. Oni su imali pravo na zabludu, pod uslovom da nijesu znali za masovne zločine četnika. Ali danas zastupati ideje zločinačkog pokreta Draže Mihailovića nije ništa drugo nego isto zločin. Sa ideologijom četništva ne može biti kompromisa. Davno je Viktor Igo rekao da je kompromis sa zlom uvijek na štetu dobra. Četnički pokret u Crnoj Gori je bio izdajnički, kolaboracionistički sa fašističkim okupatorom, zločinački. I tu nema ali. Imam dovoljno godina da sam čuo većinu istina o tim vremenima, ko je sa Talijanima držao crnogorske gradove, pośedovao uredne papire kojima se slobodno kretao po Crnoj Gori, … Pardon, samo tamo đe nije bilo partizana. Na kraju krajeva, ko je pogubio mog rođaka po ženskoj liniji, LJuba Ćupića, koji je za mene simbol slobodne Crne Gore.

Radikalna stranka je objedinila četnička udruženja 1925. godine formirajući “Udruženje srpskih četnika Petar Mrkonjić – za kralja i otadžbinu”. Na čelu udruženja do 1928. godine bio je, što takođe mnogo govori, Puniša Račić, poznat po ubistvima u skupštini Jugoslavije Stjepana Radića, predśednika Hrvatske seljačke stranke, Pavla Radića, dr Đura Basaričeka i ranjavanja dr Ivana Pernara i Ivana Granđe, 20. juna 1928. godine. Simboli Udruženja bili su isti oni koje će kasnije nositi i isticati četnici Draže Mihailovića: crna zastava sa mrtvačkom glavom ili plavo-bijelo-crvena trobojka, sa natpisom “S vjerom u Boga” i “Za Kralja i otadžbinu“. U vremenu od 1929. do 1932. godine predsednik Udruženja bio je Ilija Trifunovic Birčanin, predśednik Narodne odbrane. Od 1932. na čelu četničkog udruženja bio je zloglasni Kosta Milovanović Pećanac, koga Crna Gora posebno pamti po zlu nakon okupacije 1918. Poslije sporazuma Cvetković – Maček, 1939-te, ideja “velike Srbije” postaje dominantna ideološka matrica četničkog pokreta. Aktiviraju se razna druga nacionalistička i ultradesničarska udruženja, kao što su Srpski kulturni klub, Narodna odbrana, itd. U aprilu 1940. osnovana je Četnička komanda, kao paravojne formacije po nacističkom uzoru, kojoj je bilo potčinjeno šest kompletnih i jedan nepotpun bataljon.

O situaciji u Srbiji, u kojoj je od kraja 1941. dominantna snaga bio Draža Mihailović, Herman Nojbaher, specijalni njemački izaslanik za Balkan u drugom svjetskom ratu, piše: “Ništa bolje ne može da opiše stanje u Srbiji od činjenice da je krajem avgusta 1944. u njoj bila stacionirana samo jedna njemačka borbena jedinica i to jedan policijski bataljon, koji i nije bio kompletan u odnosu na brojno stanje.” On 30. avgusta 1944, u izvještaju nadređenima kaže  da Draža Mihajlović, poput Milana Nedića, vjerno služi njemačkim interesima, i da se „do danas trudio da ne zauzme neprijateljsko držanje“.

Petar II Karađorđević 12. septembra 1944, preko radio Londona, poziva „sve Srbe, Hrvate i Slovence” da se ujedine i da pristupe Narodno oslobodilačkoj vojsci pod maršalom Titom“. Četnički pokret se sam odredio kao izdajnički i sebi stavio žig izdajnika većinom ne poslušavši njegove riječi: „Svi oni koji se oslanjaju na neprijatelje protiv interesa svog vlastitog naroda i njegove budućnosti, i koji se ne bi odazvali ovom pozivu, neće uspeti da se oslobode izdajničkog žiga ni pred narodom ni pred istorijom“.

Draža Mihailović širi svoju aktivnost na Crnu Goru postavljenjem majora Ðorda (Ðordija) Lašica za komandanta svih četničkih jedinica i već pomenutog kapetana Pavla Ðurišica za “komandanta svih snaga Četnickih odreda Jugoslovenske vojske“. Praktično, 15. oktobra 1941. godine se može smatrati početkom formiranja organizacija četnika u Crnoj Gori. Dokument br. 370 od 20.decembra1941, kojim Draža Mihailović daje instrukcije Lašiću i Đurišiću, strogo pov, glasi: „Ciljevi našeg odreda jesu stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju etnički čistu, u granicama Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srema, Banata i Bačke. Uključenje u naše državne granice teritorije Trsta i Gorice, Istre, Koruške, kao i Bugarske, severne Albanije, i Skadra. Čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i nenacionalnih elemenata, čišćenje Sandžaka od muslimanskog življa i Bosne od muslimanskog i hrvatskog življa. Delom snaga delovati iz doline Lima, Bijelo Polje – Sjenica, očistiti Pešter od muslimanskog i albanskog življa. S komunistima – partizanima ne može biti nikakve saradnje. Crkva i nacija su nerazdvojni. Dobar hrišćanin mora biti i dobar nacionalista“.

I tako se vratismo početku teksta!

Danas mora biti prezren od svakog mislećeg bića onaj koji izgovara ove riječi: „Mnogi i danas prigovaraju kako je to smio vladika Danilo. Jeste da je strašno pobiti ljude, međutim, još je strašnija duhovna smrt koju siju oko sebe ti lažni ljudi, sa lažnom vjerom. Zato je, blagodareći toj žrtvi, vladika Danilo spasio Crnu Goru. Da se to nije dogodilo, danas ne bi bilo pravoslavnog uva u Crnoj Gori, i to treba imati u vidu“. Takva Crna Gora nije spašena, nego poražena. I to nije moja Crna Gora!

Najmanje je važno kome je što bio roditelj, đed, prađed, … i đe je pripadao. Ono što je važno jeste da li neko danas slijedi monstruozne ideje iz prošlosti u kojima se nijesu brojale žrtve za ostvarenje bolesnih ideja. Pisaće se i o ovim današnjim vremenima jednog dana. Neće nikoga stići kletve najvećeg evropskog antihrista, ali hoće stigma koju će mnogi nasljednici izdajnika Crne Gore nositi za sva vremena. Nikada nije pobijedila mržnja prema domovini, niti je moguće pobijediti odanost i ljubav prema njoj. Da je tako pokazuje da je Crna Gora opstala čitav jedan milenijum, iako su njeni otpadnici često priželjkivali njen kraj i bili uporište napada sa strane i zločina prema svojim sunarodnicima.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta