Zašto?

za aktuelno.me

piše Slobodan Jovanović

Predśednik Srbije, Alerksandar Vučić, postavio je ambasadoru ruske federacije u Beogradu, Aleksandru Bocan-Harčenku, povodom aktuelne špijunske afere, pitanje – zašto? Ne znam što je ruski ambasador odgovorio, po svemu sudeći to je potpuno nebitno, jer je reakcija zvanične politike pokazala da ne postoji granica čiji bi prelazak naćerao Srbiju da podigne pantalone kad je u pitanju Rusija. Slično je i kad je u pitanju javno mnjenje. Snimak na kome pripadnik ruske vojno-obaveštajne službe (GRU),  Georgi Kleban, daje mito “srpskom agentu – visoko pozicioniranom službeniku”, poslužio je samo da se u srpskom javnom prostoru otvori priča o agenturnoj mreži zapadnih zemalja u Srbiji? Ne čuh nikoga da ga je zabrinulo što agenti GRU vršljaju naveliko po Beogradu, organizuju mrežu plaćenika, usput organizujući i oružane prevrate po suśednim zemljama?

Da u javnosti Srbije i među Srbima nikad ništa nije onako kako jeste najbolje govori da je glavna vijest postala – ko je autor snimka? A odgovor? Pa makar to nije teško zaključiti ko je glavni krivac za sve u srpskoj vizuri. Razlog, uvijek se nađe, samo je pitanje mašte, namjera da se pokvare odnosi Srbije sa Rusijom u „tako važnom trenutku“, koji nikada nije prestajao da bude važan. To što je lik „visoko pozicioniranog službenika“ zamagljen do neprepoznatljivosti nikoga nije zavelo. Glavni argument da je sve namještaljka je broj Srba koji bi „bez pare i dinara“ Rusima okrio sve što zna! I još bi se hvalili familiji i društvu u kom se kreću, preponosni na svoje izdajstvo zemlje. Otprilike kao što se, manje-više, svi istaknutiji članovi srpske zajednice u Crnoj Gori ponose onim što rade.

Teško je zaključiti ko sve od špijunskih organizacija vršlja Beogradom, većina javnih iskaza je u domenu politikantskih špekulacija, ali, bez sumnje, Putin i Rusija Beograd doživljavaju kao svoj zabran i tačku odakle mogu djelovati po okolišu, u skladu sa svojim obnovljenim ambicijama. Predśednik Srbije je, iz svoje nezahvalne pozicije kad je u pitanju Rusija, nakon sastanka sa ruskim ambasadorom, dao izjavu, koja je u prvi mah izgledala nezgrapno, da Srbija neće ponoviti 1948? Slično onom našem za 1918-u u Crnoj Gori – nikad više 1948!

Očito bez namjere, Vučić je uporedio današnju Rusiju sa Informbiroom. Iako Rusija nema strateške pozicije nekadašnje organizacije u kojoj je vodila glavnu riječ, nema sumnje da su ambicije Rusije da povrati makar dio uticaja koji je imala u Evropi i svijetu prije 70-tak godina, a, bogami, i teritorija, porasle dolaskom Putina na vlast. Ratovi sa suśednim zemljama i zloupotreba ruske populacije u njima, razgranata mreža agentura po Evropi, politička ubistva po njenim zemljama, otvorena agresija na Ukrajinu sa okupacijom dijela njene teritorije, finansiranje svih desničarskih pokreta po Evropi, poznatih po otporu većoj integrisanosti evropskih država, pokušaj nasilnog obaranja vlasti u Podgorici, … sve su to pokazatelji neprikrivenih ambicija Kremlja. Fraze kojima se Kremlj brani od optužbi za očigledna (ne)djela su još jedna sličnost sa vremenom Informbiroa.

Činjenica da je prvi put nakon Drugog svjetskog rata  u Evropi jedna zemlja napala drugu suverenu zemlju i otela joj dio veoma važne teritorije, mora da podigne sve na uzbunu. Uostalom, Drugi svjetski rat je i počeo osvajanjem i aneksijom dijela teritorije Čehoslovačke 1938, sa sličnim  opravdanjem. Prepoznatljivom prodajom bijelih bubrega pokušava se prodati pučanstvu kako je Krim bio oduvjek dio teritorije Rusije, iako sam pogled na geografsku kartu govori više od svih riječi. Ta tvrdnja je na nivou nečije tvrdnje kako Pelješac pripada Crnoj Gori. Rusija je morala da sagradi most, dugačak 19 km, da poveže teritoriju Rusije i Krima, jer nije imala nikakvu kopnenu vezu. I kad je u pitanju broj Rusa na Krimu, koji se kreće oko 54%, nije nevažno reći da su bar polovina njih pripadnici ruske mornarice i njeni penzioneri, koji su dobili kuće nakon aktivne službe. Na Krimu se nalazi najveća ruska pomorska baza u Sevastopolju, koja je, nakon raspada SSSR-a, ostala na Krimu, uz potpisane ugovore između Ukrajine i Rusije da će Rusija, za uzvrat, garantovati teritorijalnu cjelovitost Ukrajine i njene granice. Kako su ih garantovali, vidimo sa Krimom i Donjeckom! Licjemjerno, kao što to može bivša KGB-ovska pamet, zarobljavaju brodove Ukrajine, pod obrazloženjem da bez dozvole izlaze iz Azovskog mora, iako su pomenutoim mostom potpuno zatvorili prolaz Ukrajincima iz njega.

Najnovija izjava Putina da će još neke istočnoevropske zemlje poći putem  Velike Britanije i napustiti EU, govori da Rusija vrlo predano radi na potkopavanju EU. Na ruku joj ide nadobudnost i nesaradnja sa profesionalnim stručnim službama američkog predśednika, koji , izgleda, ima problem sa geopolitičkim razumjevanjem svijeta i koji, očito, pretpostavlja američkim interesima svoje privatne, uključujući i ambicije na tržištu Rusije. Uostalom, Tramp je svojim izjavama i nakanama podržao Bregzit. Takođe, na isti način podržava desničarske partije u Evropi i podstiče partikularne interese država u njoj.

Postavlja se pitanje, što je činiti našoj „slamci među vihorove“ u postojećim okolnostima. Sigurno je da je Crnoj Gori potrebna odgovornija politika međunarodne zajednice, posebno USA, veća podrška i, čak, mnogo jače njihovo involviranje u untrašnje i spoljno podrivanje Crne Gore. Crna Gora se opredjelila da bude dio zapanog političkog i bezbjednosnog svijeta i , shodno tome, nema ni razloga, ni potrebu, da se igra nekakvog crnogorskog kočoperstva kako smo mi sposobni sami da rješavamo stvari.

Za početak, crnogorske vlasti bi morale da u praksi pokažu da su svjesni činjenice da su crnogorski Srbi većinom čvrsta baza interesa Rusije i Srbije u Crnoj Gori. To se ne odnosi samo na građanstvo, već i na dobar dio administracije. SPC ne treba ni pominjati. Postavlja se pitanje što crnogorska vlast radi na onemogućavanju djelovanja onih koji, slično opisanom na početku teksta, smatraju da je raditi za srpske i ruske interese za ponos i da li postoji strategija da se njihov uticaj umanji? Sudeći po činjenicama, još uvijek ne postoji jasno opredjeljenje, već se konstantno uzmiče i otvara sve veći prostor kako bi se izbjeglo otvoreno konfrontiranje. Ne samo da vrijeme nije saveznik u tom izbjegavanju otvorene suprostavljenosti, već, naprotiv, pokazalo se da je vrijeme najbolji saveznik onih koji bi da nam „otpane živo meso sa kostiju“ i razjasne kako je „zemlja ovo Srbinova“!

Istina je da nad prosutim mlijekom ne vredi kukati, ali nije naodmet reći da je od momenta kada je nekažnjivo pocijepan Ustav Crne Gore u Parlamentu otvoreno slobodno ispoljavanje mržnje prema Crnoj Gori, njenoj nezavisnosti, njenim simbolima, nacionalnim Crnogorcima, da je pritivustavno i kolaboracionističko ponašanje pravosuđa otvorilo prostor devastaciji kulturnog naslijeđa i anticrnogorskog djelovanja, govoru mržnje i otvorenih aktivnosti protiv suvereniteta Crne Gore i njenog istorijskog karaktera. Dijagnoza je putokaz za liječenje.

Jednako tako zapadne zemlje moraju imati svijest da u sadašnjoj opoziciji ne postoji nijedna snaga koja je dosljedna u zastupanju spoljnopolitičkih opredjeljenja Crne Gore i da je čitava opozicija spremna žrtvovati sve interese Crne Gore zarad borbe za vlast. Da nevladin sektor, uglavnom, nikada nije stao na stranu odbrane Crne Gore od miješanja Rusije u unutrašnje stvari Crne Gore, niti je osudio pokušaj  nasilne promjene vlasti 2016.godine i pored toga što čitava zapadna javnost i njene službe vrlo jasno očituju zavjeru protiv Crne Gore, dirigovanu iz Moskve. Niti se javno odredio prema ulozi domaćih učesnika u zavjeri, kao ni da nikada nijesu slova prozborili o ulozi SPC u destabilizaciji Crne Gore na njenom nezavisnom i evroatlanskom putu!

Dok Crna Gora i spoljnopolitički saveznici ne uvaže ove činjenice nema učinkovite strategije u odbrani Crne Gore od spoljnih i unutaršnjih destabilizujućih aktivnosti, posebno što zapadnoevropski saveznici preko svojih ambasada i raznih fondova upravo finansiraju medije i nevladine organizacije koji su tiha logistika proruske i velikosrpske politike prema Crnoj Gori. Ne ide zajedno kolaboracija sa putinosvkim entitetima u Crnoj Gori i borba za evropske vrijednosti i evroatlanske integracije!

P.S. Najmanje što očekujemo od države jeste da nas zaštiti od napada i uvreda, bilo sa koje strane da dolaze. Ministarstvo vanjskih poslova ostaje nijemo na ponižavajući odnos prema Crnoj Gori i Crnogorcima koji dolazi izvana. Pravosuđe, opet, ne reaguje na najgore moguće uvrede prema Crnogorcima i Crnoj Gori. Trojica ambasadora Crne Gore su, potpuno razumljivo, revoltirani takvim ponašanjem, posebno što se vrlo brzo reaguju u suprotnim slučajevima, kao u slučaju Mirne Nikčević. Znajući da se radi o dokazanim patriotama i, možda, najboljem dijelu ministarstva čiji su dio, vrlo je neukusno suštinu izmještati na njihovo reagovanje, a ne na uzroke. Kakva poruka se time šalje? Ćuti, gledaj svoja posla, svoju karijeru, što te briga što se dešava sa tvojom državom? Tužno je ako je to tako! Svako sebe upisuje u katalog vremena, nečije potomstvo će se stiđeti svojih predaka. Siguran sam da to neće biti potomstvo ta tri časna ambasadora!