Petak, 29 Marta, 2024
Rubrika:

Zakon o životnom partnerstvu ispit za društvo

za aktuelno.me

piše Vlatko Sekulović

Moj odličan prijatelj, veliki crnogorski umetnik, ispričao mi je da u rodnom selu njegovog oca, Cucama kod Cetinja, do 1945. godine nije bilo ženskih grobova. Jednostavno, postojanje žena nije bilo priznato ni posle smrti, kako nije bilo ni za života. Nisam imao prilike da se uverim u verodostojnost ove priče, međutim brojna pravila, običajna i pravna, iz perioda pre II Svetskog rata, a posebno iz XIX veka ukazuju da je žena u tradiciji i normativnom poretku Crne Gorebila de facto i de iure biće drugog reda.

Žena tako nije bila odgovorna za kršenje pravila, poput prekršaja ili krivičnih dela, npr. ubistva, već je odgovornost za njeno ponašanje snosio otac, odnosno muž. Biser crnogorske pravne nauke, Opšti imovinski zakonik, koji je uveo značajne novine u cilju poboljšanja pravnog položaja žene, sadržao jediskriminatorske odredbepoput toga da imovinom udovice upravlja staratelj, otac je taj koji upravlja imovinom dece, žena je bila ograničena u poslovnoj sposobnosti, itd.

U Crnoj Gori, kao uostalom u celoj Jugoslaviji, sve do izbora 1945. godine žene nisu imale pravo glasa, ni pasivno, ni aktivno. Položaj žene i deteta i njihovih prava značajno je unapređen u celoj Jugoslaviji nakon II Svetskog rata. Uvedeno je opšte biračko pravo, unapređene su brojne odredbe imovinskog i porodičnog prava,a posebno: izjednačavanje bračne i vanbračne zajednice, bračne i vanbračne dece, imovinska prava žene, izjednačavanje muškarca i žene u vršenju roditeljskog prava, zaštita deteta i materinstva, opšti principi zaključenja i razvoda braka, pravo na prekid neželjene trudnoće, itd. U oblasti porodičnog prava i položaja žene, Jugoslavija jedugo godina bila naprednija i u odnosu na zapadnoevropske zemlje, tako je npr. pravo  glasa ženama u Švajcarskoj priznato 1971. godine, a pravo na prekid neželjene trudnoće u Italiji tek 1978. godine.

Legitimitet za takve promene u odnosu na tradiciju i do tada važeći pravni poredak, zasnovan je bio i na činjenici da su se žene na prostoru Jugoslavije, a posebno Crne Gore, izborile za svoja prava i nesebičnim zalaganjem i ravnopravnim učešćem sa muškarcima u Narodnooslobodilačkoj borbi. Brojni su primeri žena koje su učestvovale u Narodnooslobodilačkom pokretu, vođenih verovatno i predanjem o liku Ljube Radunove iz Njegoševog „Gorskog vijenca“.

U tom smislu paradigmatičan je primer mlade šesnaestogodišnje partizanke Joke Baletić koja je pokazala neustrašivu hrabrost 1942. godine, 9. maja, kada je obešena od strane fašista, istog dana kada su četnici streljali Ljubu Čupića, narodnog heroja.

Uloga žene u Narodnooslobodilačkoj borbi bila je osnov za emancipaciju žene, njenu ravnopravnost i priznanje njene vrednosti kao ljudskog bića što je sjajno iskazano u izreci : „Bolja Joka Baletić, no sva divizija Stanišić“. S druge strane, veoma su retki, ako ih uopšte i ima, primeri učešća žena u četničkom pokretu u Crnoj Gori, kao i na širem jugoslovenskom području, čija je ideologija i danas zastupljena u Demokratskom frontu. Ovo pre svega iz razloga što je nacionalističkom narativu, koji je ideološka potka ovom pokretu, potpuno strana ideja o ženi kao ravnopravnom biću sa muškarcem.

Tradicionalna podela uloga na kojima insistiraju nacionalisti jeste da je „muškarac ratnik za naciju, a žena je tu da je obnavlja“, ili kako to definiše slogan srpskih nacionalista: „On da ratuje, ona da rađa“. Navedeno je, u suštini, parafraza Hitlerovog „Mein kampfa“ koji nalaže kao dužnost i obavezu svake nemačke devojke da postane nemačka majka, a na toj dužnosti žene često insistira i Risto Radović, alijas Amfilohije.

Međutim, nacisti nisu samo određivali ulogu nemačke žene u „narodnoj zajednici“, već su određivali i prirodu te zajednice kao etnički, odnosno rasno „arijevski“ superiorne u odnosu na niže rase, poput Slovena ili Jevreja, kao i na „degenerisane mešavine naroda“ poput Sjedinjenih američkih država. Stvaranje nacističke „narodne zajednice“ kao prethodnice obračuna sa drugim inferiornim narodima, zahtevalo je „pročišćenje“ te i takve arijevske zajednice od svih devijantnih elemenata poput: levičara, homoseksualaca, osoba sa invaliditetom,  arijevaca u odnosima sa nearijevcima. Ovo pročišćenje je na kraju dovelo do sukoba između samih nacista i do eliminacije Rehma 1934. godine, vođe „smeđih košulja“, jednog od nacističkih prvoboraca i do tada Hitlerovog čoveka od najvećeg poverenja, zaduženog za sve „prljave poslove“ poput fizičke eliminacije političkih protivnika i Jevreja, a uz sve to i homoseksualca.

Savremena nauka, kako to navodi čuveni srpski psihijatar prof. Jovan Marić, priznaje homoseksualnost kao jedan od varijeteta ljudske prirode, a ne kao poremećaj. Međutim, prava homoseksualaca, te celokupne LGBT populacije, i danas nakon 74 godine od sloma nacionalsocijalizma i Trojnog pakta, izazivaju različite reakcije, kako na globalnom planu, tako i unutar pojedinih društava. Nedavno je na Bruneju, apsolutistički vladar ove azijske države Hasanal Bolkiah, u cilju jačanja „tradicionalnih vrednosti“ i „zaštite pojedinaca i porodice“ uveo kruta pravila šerijatskog prava, kriminalizirajući dodatno muškarce homoseksualce određivanjem smrtne kazne, umesto dosadašnje desetogodišnje kazne zatvorom za njihov odnos.

Na drugoj strani sveta, u Crnoj Gori je započeta pa odložena rasprava o Zakonu o životnom partnerstvu osoba istog pola. Raspravu je obeležio stav nadležnoga ministra, koji je uvođenje ovog zakona branio sa stanovišta potrebe evropskih integracija, odnosno čisto utilitaristički, a bez stvarnog vrednosnog stava prema ovom zakonu. S druge strane, srpski nacionalisti, poput poslanika Demokratskog fronta, ovaj zakon označili su kao obračun sa „tradicionalnim crnogorskim moralom, tradicijom i tradicionalnom porodicom“. U ovom vapaju za očuvanjem tradicionalnih vrednosti, srpski nacionalisti ispoljavaju svu svoju šizofrenost jer se ne pozivaju na srpske, već na crnogorske vrednosti.

Dakle, implicitno priznaju postojanje drugačijeg crnogorskog etničkog identiteta u odnosu na srpski, iako je njihov lider Mandić samo pre neki dan osudio i pozvao na segregaciju onih, kako kaže „koji su odlučili da ne budu Srbi“. Dalje, nejasno je na koje se to tradicionalne vrednosti pozivaju srpski nacionalisti? Pošto se radi o naslednicima ravnogorskog pokreta, logično je zaključiti da se pozivaju na tradicionalne vrednosti od pre 1945. godine: žena nema pravo glasa i ima ograničenu poslovnu sposobnost, vanbračna deca nemaju nikakva prava, deca ženskog pola ne nasleđuju roditelje, majka nema istu pravnopriznatu ulogu kao otac, krvna osveta zamenjuje zakon, žene nemaju grobove, itd.

Da li pripadnici manjinskih partija u Crnoj Gori, koji su skloni da ne podrže ovaj zakon, misle da će na ovaj način zaštititi svoju etničku zajednicu? Neće, već će samo učvrstiti navodni „tradicionalni model“ koji je samo izgovor srpskih nacionalista, in primis muškaraca, da obezbede svoj povlašćeni, superiorni položaj u odnosu na sve manjine bilo etničke, konfesionalne ili seksualne.

Ako je veliki civilizacijski iskorak crnogorsko društvo, kao i čitavo jugoslovensko, učinilo izjednačavanjam prava ljudskih bića bez obzira na pol, versku ili nacionalnu pripadnost, te zaštitom deteta, što su neke od osnovnih tekovina borbe protiv nacizma i fašizma, onda se danas taj ispit polaže pružanjem zakonske zaštite onim manjinama čija prava, a samim tim i postojanje, u ovom trenutku društvo ne priznaje, kao što pre više od sedamdeset godina nije priznavalo prava žene ili deteta. Alternativa tome je pravac koji određuju verski fundamentalisti i nacionalisti, poput Bolkiaha i Mandića.

P.S.

Prema ovoj temi, koja dotiče svakog roditelja, moram, radi intelektualnog poštenja, izneti i svoj odnos kao oca. Moja poznanica, koja je inače antifašistkinja i iz partizanske porodice, pitala me je povodom ovog zakona da li imam dece, rekoh joj:„Da“. Usledilo je drugo pitanje:„Da li bi ti bio srećan ako bi tvoja deca bila homoseksualci?“.Odgovorih: „Mislim da moja sreća kao roditelja zavisi od njihove sreće. Ako su moja deca srećna i ja mogu biti srećan, ako su ona nesrećna, kako bih mogao biti srećan? A ona, deca, imaju pravo na svoj život, pravo da traže svoju sreću i da vole koga god žele.“.

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregedaj sve