Vladika Rade i crnogorska nacija

Slobodna i nezavisna Crna Gora i opstanak crnogorskog naroda, za Petra II Petrovića Njegoša bili su imperativ i aksiom njegovog državničkog i drugog djelovanja tokom čitavog njegovog političko-državničkog životopisa.

za aktuelno.me

Piše : Novak ADŽIĆ, pravnik i istoričar

Jedno je istinski, originalni i autentični Petar II Petrović Njegoš iz prve polovine XIX vijeka, a nešto sasvim drugo masovna zloupotreba i instrumentalizacija Njegoša u XX i XXI vijeku. Njegoš je bio crnogorski vladar, državnik Crne Gore, pjesnik slobode, filozof, mislilac, diplomata, reformator i poglavar autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve, koji je ostavio brojne tragove u svojim zapisima o njenoj autokefalnosti. Slobodna i nezavisna Crna Gora i opstanak crnogorskog naroda, za Petra II Petrovića Njegoša bili su imperativ i aksiom njegovog državničkog i drugog djelovanja tokom čitavog njegovog političko-državničkog životopisa.

Novak Adžić

Petar II Petrović Njegoš je bio poglavar autokefalne Crnogorske crkve. To je istorijska činjenica, koju ne mogu potrijeti oni koji su to u prošlosti negirali i oni koji to i danas osporavaju iz nacionalističkih, velikodržavnih, asimilatorskih, ideološko-političkih razloga. Tako je Njegoš izričito u pismu karlovačkom episkopu (docijem mitropolitu i patrijarhu Karlovačke crkve, koja je djelovala u okviru Austrijskog carstva) Josifu Rajačiću od 2. oktobra 1832. godine pomenuo Crnogorsku pravoslavnu crkvu, zahvaljujući se Rajačiću za pomoć koju joj je pružio. Bio je Njegoš poglavar autokefalne Crnogorke crkve i kao takav hirotonisan avgusta 1833. u Petrogradu, uz lično prisustvo ruskog cara Nikolaja I Romanova.

Zaboravljaju namjerno oni pojedinci i grupe koji zloupotrebljavaju Petra II Petrovića Njegoša, da je Njegoš osnivača raške/srpske dinastije Nemanjića STEFANA NEMANJU DOŽIVLJAVAO I KARAKTERISAO KAO OSVAJAČA i OKUPATORA CRNE GORE, odnosno, njene preteče, srednjevjekovne Duklje/Zete, prve i najstarije crnogorske države, kojom je upravljala dinastija Vojislavljevića (XI i XX vijek). Njegoš je Nemanju smatrao osvajačem i okupatorom tuđih država, naroda i prostora, kao je što je to smatrao i osmanskog sultana Murata i francuskog cara Napoleona I Bonapartu.

Naime, Petar II Petrović Njegoš je, pozivajući »na dvoboj« svog učitelja Sima Milutinovića Sarajliju, iskazao vlastito poimanje crnogorske državne i nacionalne slobode, časti i ponosa i ovim riječima:

           »A DA ČOČE, BOŽIJA TI VJERA, ZNAM JA TU VESELU SRBADIJU, NO KUD SU JOJ TI SINOVI JUNACI BILI, DOK JOJ NIJE BOG DA KARAĐORĐA? TA VI SVI TAMO FASTATE JEDNOGA NJEGA JUNAŠTVOM; A KAD VI BOG NJEGA UZE IZMEĐU VAS, A VI SVI SUNOVRAT U TURSKI JARAM OPET!

            NO KRŠNA I SIROMAŠNA CRNA GORA NE HAJE NI ZA NEMANJE NI ZA MURATE NI ZA BUNAPARTE; ONI SVI BIŠE I PREMINUŠE, I MAČ SVOJ O CRNOGORCE ĐEKOJI OPITAŠE, PA NESTAŠE, A CRNA GORA OSTADE DOVIJEKA I STRAŠNOGA SUDA, U SVOJOJ VOLJI I SLOBODI; A TO TI JE U SLAVI«.

            (Ovo je Sima Milutinović Sarajlija objavio za Njegoševa života u »Golubici« za 1843/44, 5, 18-22. Isti tekst publikovao je 1884. godine i Konstantin Nenadović u knjizi o Karađorđu, koja je u Beogradu fototipski objavljena 1971. godine. Ove Njegoševe riječi, kojima je srpskog velikog župana Nemanju, turskog sultana Murata i francuskog imperatora Napoleona Bonapartu označio kao osvajače i okupatore koji su pohodili na Crnu Goru, objavljene su i u časopisu »Zapisi«, Cetinje, 10, 1937, XVIII, 4, 250-251.)

Njegoša svojataju oni kojima on nije nikada pripadao i koji ne umiju ili neće da ispravno čitaju njegovo djelo i istorijski kontekst u kojemu je ono nastalo. Naravno, Njegoš je pripadao i pripada svim njegovim čitaocima, bez obzira na državu, vjeru i naciju, ali on se ne može smjestiti u državni i nacionalni ram, onamo i onako kako su to htjeli i kako hoće velikosrpski ideolozi, političari, klero-nacionalisti i propagandisti. Njegoš je bio i ostao u državno-političkoj, etičkoj, kulturno-istorijskoj i idejnoj ravni simbol Crne Gore i crnogorske nacije. Bio je, pored toga, Njegoš pristalica južnoslovenskoga zajedništva i panslovenskog integralizma, ali Njegoš nikada i ničim nije pokazao, htio da Crna Gora nestane u nekoj široj zajednici i da Crnogorci budu asimilirani i depersonalizovani kao etnos i zasebna nacija. Njegoš se zalagao za oslobođenje i ujedinjenje južnoslovenskih naroda i zemalja ispod osmanske i austro-ugarske vlasti; njegovo jugoslovenstvo nije bilo hegemonističko i negatorsko prema drugim “bratskim narodima” i ostalim narodima, te nije bilo destruktivno prema Crnoj Gori i crnogorskom identitetu.

Treba reći da je Njegoš smatrao i Stefana Nemanju osvajačem i okupatorom Duklje, kao što je smatrao i osmasnkog sultana Murata i francuskog cara Napoleona, koji su vojštili na Crnu Goru, pa veli da Crna Gora “ne haje za njih“, „oni biše i preminuše“ a da Crna Gora osta „dovijeka i strašnoga suda u svojoj volji i slobodi“. Njegoš je smatrao i Srbe, Hrvate, Bošnjake, svojom braćom, inače, najviše se družio sa Hrvatima, nikad nije kročio nogom na teritoriju Srbije, bio je suprotan politici koju je vodio Miloš Obrenović, koji je prijetio da će sa turskom vojskom napasti Crnu Goru. Oni koji iz ideološko-političkih i doktrinarnih nacionalističkih razloga nastoje srbizirati i prisvojiti Njegoša kao “srpskog vladara i pjesnika” često, namjerno, zaboravljaju brojna Njegoševa službena pisma i prepiske, u kojima je isticao da su Crnogorci , Hrvati, Bošnjaci i Srbi bratski slovenski narodi, ali istorijski oformljeni posebni narodi, iako su oni, po Njegoševim saznanjima i tumačenju, zajedničkog slovenskog, plemenskog, porijekla, odnosno, srodni narodi, zajedničkog južnoslovenskog korijena.

Njegoš je bio kosmopolita i pobornik kulturne emancipacije Crnogoraca, u Italiji se divio veličanstvenom Rimu i njegovoj povijesti i najvjerovatnije bio je primljen početkom 1851 u audijenciju u Vatikanu kod Svetog oca Pape Pije IX. Govorio je Njegoš 1849. godine Matiji Banu da bi kao slobodan vladar slobodne zemlje želio posjetiti Sjedinjene američke države kao zemlju slobode. Pisao je 1847 da da su se „stari đavoli bojali krsta, a ovi današnji se boje slobode“, Crnogorce je u „Šćepanu Malom“ čiji je vladar bio smatrao „šakom malena naroda, Bogu fala opita slobodom“. Njegoša ne možemo istrgnuti iz konteksta svog vremena; on ne smije biti parola ili bilbord za razne idelogije i politike, a na žalost bio je bez ikakve vlastite krivice. Mrtvi Njegoš ne može biti odgovoran za zločine živih.

Nije Njegoš kriv, niti je njegovo kniževno djelo inspirator, velikih zločina prema manjinskim narodima, nasilnog pokrštavanja Muslimana, počinjenog u Plavu i Gusinju i šire 1912/1913.; te masovnog zločina u Šahovićima (Vraneškoj dolini) 1924., niti Njegoševo djelo ima ikakve veze sa masovnim zločinom nad Muslimanima/Bošnjacima koje su počinjeli četnici 1941-1945; niti je Njegoševo djelo odgovorno kao podstrekač za ratne zločine i zločine genocida u Bosni u ratu 1992-1995. nad Bošnjacima. I nadasve, nije Njegoš ono što su od njega htjeli da naprave agresori na Hrvatsku i palioci i rušitelji Konavla i Dubrovnika 1991. itd.

Crnogorski etnonin i nacionim (označen sintagmom “rodom Crnogorac”) primarno dokazuju crnogorski pasoši izdavani brojnim Crnogorcima u vrijeme Njegoševe Crne Gore (1830-1851). U osnovi riječi narod i nacija-natio, (nasci u latinskom jeziku, znači izvorno, etimoloski, roditi se) je riječ rod, a u pasošima (Crnogorsko provodno pismo, Crnogorski pasaport), dakle, putnim ispravama, Njegoševog doba i s Njegoševim potpisom i pečatom Crnogorskog senata, njihovim imaocima, nosiocima pisalo je uz vlastito ime i prezime odrednica „rodom Crnogorac“, iza čega se navodi mjesto odakle je njihov nosilac, odnosno, vlasnik. Mnoštvo je sačuvanih takvih pasoša, mnoge je objavio, u naučnim istraživanjima u formi faksimila, akademik i istoričar dr Jevto Milović, dok je značajan broj njih sačuvan u Njegoševoj arhivi u Biljardi na Cetinju, u okviru Narodnog muzeja Crne Gore, a jedan dio takvih pasoša nalazi se u privatnim, ličnim i porodičnim, arhivima i još uvijek nijesu javno publikovani. Tako je, recimo, vladika crnogorski Petar Petrović Njegoš svojeručno potpisao CRNOGORSKO PROVODNO PISMO (No 24), izdato na Cetinju sa pečatom Crnogorskoga Praviteljstvujušćeg Senata,  20. februara 1838. godine, čiji je imaoc, odnosno, kako se u njemu kaže “pokazatel”, “Mihailo Vuković rodom iz Cucah Crnogorac”. Inače, odrednica “rodom Crnogorac” označava etničko i nacionalno porijeklo i pripadnost narodu, naciji i državi.

U Njegoševo vrijeme Crnogorci su objektivno i subjektivno, prema službenim, zvaničnim dokumentima, Crnogorci- javnim iskazom bili su etnički i nacionalni Crnogorci. I Njegoš je bio etnički i nacionalno Crnogorac. Takav je bio i kao vladika, državnik, mitropolit i književnik, odnosno, pjesnik.

O tome prof. dr Slobodan Tomović piše: „Da su Crnogorci u Njegoševim razmišljanjima etnonim, pokazuju i pasoši koje je izdavao svojim sunarodnicima, u kojima je precizirao crnogorsko porijeklo njihovih korisnika(Prof. Dr Slobodan Tomović, “„Komentar Gorskog vijenca“, Nikšić, 1986, str. 395.). Slično, gotovo isto kao i dr S. Tomović, pisao je i akademik prof. dr., istoričar Branko Pavićević, koji o tome veli:“Pasoši u doba vladike Petra II u početku su nosili naziv Crnogorsko provodno pismo, da bi ubrzo naziv bio zamijenjen Crnogorski pasport. U svim sačuvanim crnogorskim pasportima, a postoji ih ne mali broj, nalazi se rubrika za nacionalnost, a u svakoj je ruka zvaničnog sekretara (uglavnom Praviteljstvujušćeg senata) ispisivala „Crnogorac“. Kao sto je i poznato, svaki crnogorski pasport bio je ovjeren državnim pečatom, „mohurom“, koji je imao ugravirani naslov „Crnogorskog Praviteljstvujušćeg Senata i vsjej Cernoj Gori-mohur“. (Akademik dr Branko Pavićević, “Sazdanje crnogorske nacionalne države 1796-1878″, CID, Podgorica, 2007, str. 213.).

Poput  S. Tomovića i B. Pavićevića, takođe naučno utemeljeno, konstatuje i akademik prof dr Mijat Šuković, kada piše: „Konstatujem da su u istorijskoj literaturi objavljene fotokopije nekoliko crnogorskih pasoša, od većeg broja sačuvanih u nekoliko arhiva. Od objavljenih fotokopija, dostupnih svakome, kao ilustraciju identifikujem fotokopiju pasoša izdatog 1840. godine, pod N0 132, Marku Vrbici iz Njeguša. Na pasošu pise: Crnogorski pasport, a u odgovarajućoj rubrici, poslije mjesta rođenja, napisano je „Crnogorac“. Ta dva podatka identična su i u pasošu izdatom popu Stevanu Ivanoviću. Ko hoće da „zaviri“ u arhivsku građu vidjeće više crnogorakih pasoša sa odednicom „Crnogorac“.

(Akademik dr Mijat Šuković, „Crnogorska nacija izrasla prirodnim tokovima“ u knjizi „Crna Gora od federacije ka nezavisnosti“, CANU, Podgorica, 2001, str. 294-295.).

Dakle, jasno je da je u državnim ispravama Crne Gore, pasosima izdavanim u Njegosevo doba, u rubrici nacionalnost, nacionalna, etnička pripadnost, upisivano konkretnim licima, korisnicima istih- odrednica Crnogorac („rodom Crnogorac“-a rod je tada bio u Crnoj Gori sinonim za etničku i nacionalnu pripadnost. Rod je značio jednako  na(rod). A latinski termin nasci znači, iskonski, roditi se, rod).

Recimo i to da Njegos nikad nije nidje spomenuo svetog Savu Nemanjića, ali jeste izričito navodio da je Crnogorska crkva autokefalna

Velikosrpski imperijalisti, kartografi i asimilatori zloupotrebljavali su Njegoša i danas to čine svi oni koji ne misle dobro Crnoj Gori i njenoj nezavisnosti i koji bi nasrećniji bili kad bi Crna Gora bila bez Crnogoraca i kad ne bi bilo Crne Gore.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje obajavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta.

 

Komentari

avatar