za aktuelno.me
Piše: Novak ADŽIĆ, pravnik i istoričar
Ovdašnji i iz susjedstva velikospski klero-nacionalisti, raznih zvanja i profila, vazda su skloni da iznose neistine da se te godine (1918) dogodilo „ujedinjenje Crne Gore i Srbije“. Oni kao da bi najviše željeli da ne postoji samostalna Crna Gora i da u njoj nema ili ne bude nacionalno samosvjesnih Crnogoraca. No, činjenicu su neumoljive i demantuju ih sasvim i one govore da se 1918. zbila okupacija i nasilna aneksija Crne Gore.
Naime, poslije nelegalne i nelegitimne Podgoričke skupštine, okupacije i nasilne aneksije Crne Gore sprovedene od strane zvanične Srbije i njenih trupa (1918), uslijedio je masovni oružani otpor crnogorskog naroda, odnosno, Božićni ustanak, podignut 6. januara 1919. (po novom gegorijanskom kalendaru). Nakon prvobitnog slamanja ustanka januara 1919, ponovo je buknuo iste godine ustanički oružani otpor Crnogoraca „Za pravo, čast i slobodu Crne Gore“, koji je neprestano trajao do 1929. godine. U tom periodu, Crna Gora je bila pretvorena u zgarište i groblja. Stradali su mnogobrojni Crnogorci i njihove familije usljed vojno-policijske i druge represije režima KSHS pod krunom dinastije Karađorđević, kralja Petra Karađorđevića (1919-1921) i kralja Aleksandra Karađorđevića (1921-1934).
O masovnom otporu, oružanom ustanku crnogorskog naroda protiv nasilne aneksije Crne Gore, odnosno, uništenja prostim osvajanjem Crne Gore, svjedoči i Predstavka crnogorskih ustaničkih vođa od 24. septembra 1919. godine, podnjeta iz šume crnogorskom generalnom konzulu u Rimu Veljku Ramadanoviću, u kojoj se govori o stanju u Crnoj Gori, borbama sa okupacionim snagama, njihovom teroru nad narodom, te u kojoj se ističu zahtjevi za evakuaciju srpskih trupa iz Crne Gore i protestuje protiv držanja saveznika prema Crnoj Gori.
U toj Predstavci, uz ostalo, navodi se ovo:
“Crnogorski narod preko svojih predstavnika i preko izaslanika saveznika, još od početka okupacije Crne Gore od strane Srbije, koju je izvršila pod zaštitom Francuske, nekoliko puta je činio predstavke i protest našim moćnim saveznicima o nasilnoj okupaciji koja je izvršena protivu volje naroda, i o najnesrećnijim događajima koje zvanična Srbija- preko njenih vlasti sa vojskom pokupljenom iz sviju jugoslovenskih pokrajina, činila u Crnoj Gori.
Svi ti protesti kao i neprestane borbe i pokolj koji se vrši na cijeloj teritoriji Crne Gore od 24. decembra pr. g. nijesu našli nimalo odziva kod saveznika, koji nijesu htjeli ni da čuju za vapaj Crnogorskog naroda, da se oslobodi od krvave vladavine Srbijanske da ga ne ubija, ne pljačka, ne zatvara pod mračne voltove; ne pali mu kuću; da ga nasilno ne nagoni ba regrutaciju i na polaganje zakletve Srbijanskom Kralju i da mu mrazi sve ono što je najsvetije Crnogorcu…
Mi smo nejaki ni izdaleka ne možemo opisati sva zvjestva što čine Srbijanske vlasti od jadnog naroda. Trebalo bi oštro pero pa da sve to opiše, a ovo je samo jedna blijeda slika.
Na isti način istovremeno borbe su se vodile i po Rovcima, Piperima, Uskocima, Martinićima i okolini Kolašina- te se i po tim krajevima vrši zločin protiv naroda kao i ovamo. Puni su kazamati: Cetinjski, Podgorički, Nikšićki, Kolašinski, itd. naših ljudi, žena i djece. Na isti način ima mnogo zatvorenih regruta po kasarnama, jer ovi neće da se bore protivu nas, a da oni dragovoljno ne bi nikada protivu nas ustali i boja bili.
Dakle, svakome je jasno kao bijeli dan, da je zvanična Srbija pod zaštitom zvanične Francuske, preduzela najgroznije mjere da se potpuno uništiti Crnogorski narod, a ono što preteče da silom naćera da prikloni glavu i da se predade Srbiji. Kao god i ranije tako i sad – po deseti put – iznuđuju potpise od naroda da su za Kralja Petra i ne pitajući potpisuju imena ljudi iz pojedinih plemena, da izjave i napišu nekakvu zakletvu za koju narod ne zna. To čine kako biše saopštili Konferenciji mira i javnosti da je Crnogorski narod dragovoljno uz njih. Mi im svečano i otvoreno pred čitavim svijetom dovikujemo, da je to njihovo sve laž i grozna podvala – svojstvena samo njima – kao i to: da je sav Crnogorski narod, izuzimajući nekoliko izroda i izdajnika plaćenih iz Dispozicionog fonda Pašićevog, za slobodu i nezavisnost Crne Gore i za svoga ljubljenog Kralja Gospodara Nikolu I. Da je tako to se najbolje vidi iz krvavih događaja koji se odigravaju u Crnoj Gori evo skoro godinu dana. Mi smo svjesni da narod sa ustašima Crnogorskim, iznureni glađu, bolešću, bez ikakavih sredstava, oružja i municije vojsku Srbijansku i onu iz sviju pokrajina jugoslovenskih, kao god i vlasti i upravu ne može pobijediti i izagnati iz Crne Gore, pošto je vojska, kao što smo ranije naveli, snabdijevena sa svim vojničkim potrebama i svakovrsnim modernim oružjem, tim prije, što su upotrijebili sve sile da sa vojskom potpuno pokore Crnu Goru. Svjesni smo i toga, da nije Srbijanske vojske i uprave u Crnoj Gori, da bi smo se mi sa našim domaćim izrodima brzo razračunali i svemu civilizovanom svijetu dokazali: što je volja Crnogorskog naroda.
Obzirom na sve gore istaknuto, kao i na to, što je svakome jasno poznato da nije bila volja Crnogorskog naroda, ona rezolucija koju su Srbijanska vlada, uz pripomoć naših izroda, skovali i preko nekakve rulje, tuđinskih plaćenih agenata, objavili u polovini mjeseca novembra prošle godine u Podgorici, a pogledom na činjenicu što su do sada faktički naši saveznici potpuno zatvorili oči pred svim događajima koji se ovamo odigravaju i da nehoće da čuju vapaj Crnogorskog naroda- premda o tome je svima saveznicima dobro poznato o svemu nešto od naših predstavaka, nešto iz izvještaja njihovih izaslanika a nešto iz poštene i iskrene svjetske javnosti. Ovijem najkarakterističnije protestujemo i gnušamo se na postupak naših “moćnih i velikih saveznika” i sa najvišim negodovanjem gledamo na njihovu pomoć i intervenciju.
Crnogorski narod zajedno sa svojom slavnom Dinastijom Petrović Njegoš – kroz čitava stoljeća znao je sačuvati svoju slobodu, čast i dostojanstvo i od spoljnjeg i unutrašnjeg neprijatelja, pa će to i sada sa svojim požrtvovanjem umjeti i htjeti sačuvati.
Kao što rekosmo ne tražimo ničije pomoći, a tražimo da se niko sa strane, na ovako iznuireni i izmučeni narod, koji je sve svoje, boreći se slavno rame uz rame sa svojim saveznicima protivu zajedničkog neprijatelja, za pravdu i slobodu, žrtvovao i ostao bez ičega, ne miješa u našu kuću – milu domovinu Crnu Goru – jer je to zagarantovano i božijim i ljudskim zakonima svakome narodu na svijetu, pa valjda i mi spadamo, na moru zemaljskome kao i drugi narodi. S toga razloga, a pošto su Srbijanska uprava i vojska prevarom i sa zadnjom namjerom, ušili u Crnu Goru, najodlučnije protestujemo i zahtijevamo da se Srbijanska vojska sa upravom odmah makne iz Crne Gore i da saveznici ne dozvole da dalje ijedne minute ostanu Crnu Goru, nego neka ostave Crnogorski narod da se sam među sobom razračuna što želi, pa će onda čitavome svijetu biti jasno što je i koja je volja Crnogorskog naroda.
Ovo je opravdani zahtjev, te se nadamo da će se narodu Crnogorskome bar to udovoljiti da on po svojoj volji riješi o svojoj sudbini a damu zvanična Srbija, ni iko drugi, ne određuju budućnost svog daljeg opstanka.
I ovom prilikom, čast nam je umoliti g. Konsula da ovu vašu pretstavku izvoli hitno, po naročitom kuriru uputiti našoj kraljevskoj Vladi u Parizu, koju umoljavamo da ovaj naš zahtjev primi k znanju, te da preduzme – kod koga zna, da se ovim opravdanim zahtjevima rnogorskog naroda udovolji. Istovremeno molimo da bi se o svemu ovome obavijestila i javnost civilizovanog svijeta.
Uzgred nam je napomenuti da borbu jednako produžujemo i produžićemo je do potonjega protivu našeg najgroznijeg neprijatelja zvanične Srbije. Crna Gora s kraja na kraj vri, gori u plamenu i ako ovako stanje potraje, neminovno će sav narod propanuti jer osta bez kuća i bez ništa svoga”.
U tome pismu konstatuje se i da su vlasti zvanične Srbije “osim prolijevanja krvi i žrtava koje su pale i materijalne štete nanijeli Crnoj Gori, kako u državnim i privatnim ustanovama, tako i narodu Crnogorskome, nego Austro-Ugarska uprava i vojska za vrijeme okupacije od tri godine.
Ovu predstavku upućuju niže potpisati u ime naroda i crnogorskih ustanika “ – šef (Komandant) svih ustaša Crne Gore Komandir Krsto Popović, Živko M. Nikčević, sekretar Ministarstva unutrašnjih poslova, Milisav J. Nikolić, sudija i bivši potpredsjednik stare Crnogorske skupštine, komandiri: Savo Čelebić, Đuro Kapa, Marko Vučeraković, Pero Vuković, Mato Todorović, Andrija Stanković iz Bjelopavlića, Ibro Bulatović, Vujo Bulatović, Spasoje Milić Kuč; kapetani: Ilija Damjanović, Dušan Vuković, Niko Kašćelan, Milo Leković, Andrija Dragutinović, Ivan Bulatović, Dragiša Bojović, Todor Borozan, Simo Krivokapić (plemenski), Vasko Marojević, plemenski, Boško Ćetković, plemenski četovođa, Radojica Nikčević četovođa, Nikola Nikolić, poručnici: Kosta Radović, Jovan Nikolić, Vaso Marković, Krsto Vujović, Tomaš Grujović, potpor. Petar Nikolić, potpor. Miloš I. Nikčević, potpor. Marko Vujović, Pajo Popović, Savo Vuković, Marko Popović, Đorđije Mijušković, Tomica Peković, Đorđije Kustudić, kom. Spasoje Gardašević, učitelj Milisav Nikčević, sveštenik Ljubo Nikolić, kaluđer Nikodim Janjušević i mnogi drugi ljudi”.
(Izvor: Državni Arhiv Crne Gore-Cetinje, Fond izbjegličke vlade, Ministarstvo spoljnih poslova 1920-1922, fascikla broj. 107. Ovu predstavku je istražio i integralno objavio akademik prof. dr Šerbo Rastoder, „Skrivana strana istorije, Tom Drugi, Bar, 1997, str.718- 724.)
Uz ovo još jedan dokument je važno navesti, a to je
PISMO RADOJICE M. NIKČEVIĆA I NIKOLE S. NIKOLIĆA IZ BRINDIZIJA 19. JUNA 1919. GODINE JOVANU S. PLAMENCU U PARIZU
Ustaničke četovođe Radojica M. Nikčević i Nikola S. Nikolić iz italijanskog grada Brindizija 19.juna 1919.godine, poslali su, preko generalnog crnogorskog konzulata u Rimu i generalnog konzula Velimira Veljka Ramadanovića, pismo Jovanu S. Plamencu, u Parizu, u kojemu vele sljedeće:
“Gospodine Ministre,
Opunomoćeni od strane ustaša i naroda Crnogorskog, tj.naših jednomišljenika, koji se bore za slobodu i samostalnost Crne Gore, i za Uzvišenog Kralja Gospodara, a opunomoćeni od ustaškog odbora, sa potvrdom g.g. Živka M. Nikčevića sekretara Ministarstva unutrašnjih djela i Milisava Nikolića sudije i narodnog poslanika, doputovali smo u Brindizi 18.06.1919.god.
Gospodine Ministre,
1.Pod % sprovodimo vam protest kojega molimo da ga iznesete na javnost pred Konferencijom mira i dokažete Konferenciji da nam je nemoguće pod okovima Aleksandrovih i Pašićevih razbojnika ni dan živjeti.
O za Boga ima li pravde, ima li Boga, ima li ikoga na zemlji da nam pomože ili ćemo dovijek ovako ostati da u nevolji umiremo i muka se mučimo. Ni dahije u vrijeme Turske, ni Smail aga Čengić nijesu više jada dali sirotinji nego što nam rade sada srpske vlasti u Crnoj Gori.
- Pod % sporovodimo vam naše punomoćje potvrđeno od strane ustaškog odbora.
- Sprovodimo vam jedno pismo od strane gospodina Živka Nikčevića koje ide lično za gospodina predsjednika J.S.Plamenca, i g.ministra vojnog Milutina Vučinića.
Mi čekamo u Brindizi. Zato čekamo od vas odgovor, jer se mi moramo opet povratiti u Crnu Goru.“.
(DACG, OSIO-novi period Podgorica, zbirka Jovana S. Plamenca, dok.br. 94, Radojica M. Nikčević i Nikola S. Nikolić-Kraljevskom crnogorskom ministru predsjedniku gospodinu Jovanu S.Plamencu, Neji kod Pariza, Brindizi 19.VI.1919.godine).
Ustanički četovođa i oficir, poručnik crnogorske vojske Nikola S. Nikolić iz Broćanca kod Nikšića poginuo je u sukobu sa srpskim trupama 12. II 1920. godine.