Četvrtak, 28 Marta, 2024
Rubrika:

Velika i mračna tajna

Šesnaestak godina otkako je Srbija stekla nezavisnost, Crna Gora ostaje nedosanjani san velikosrbijanskih geometara.

Piše: Slaviša Lekić

Engleska politička publicistkinja I književnica Rebeka Vest u Jugoslaviji je boravila tri puta uoči Drugog svetskog rata, a onda objavila monumentalnu hroniku Crno jagnje i sivi soko, koja se smatra klasičnim delom o toj pokojnoj zemlji i narodu gotovo na izdisaju.

,,Odnos Rebeke Vest prema Jugoslaviji“, pisao je New York Herald Tribune, ,,postao je ljubavna afera, poput one Hemingvejeve sa Španijom“.

Sve što je gospođa Sisili Izabel Endrus (Rebeka Vest je njen pseudonim) uoči dolaska na jugoistočnoevropsko poluostrvo znala o Balkancima, moglo se sažeti u jednu reč – nasilje!

Balkan, Balkan

Svoje ,,sveznanje“ pravdala je, između ostalog, i predrasudama Francuza, koji su rečju ,,Balkan“ označavali hohštaplera ili varvarina. Jednom su je u nekom pariskom hotelu probudili bučni susedi, čula se svađa, zatim su odjeknula tri šamara i onda se čula žena koja jeca: ,,Balkan, Balkan“.

Drugi put pak u Nici, dok je jela rakove u nekom malom restoranu, pred njenim je očima pijani mornar ispraznio svoj revolver u ogledalo iza šanka, dok je vlasnica, obema rukama držeći glavu, na njega vrištala: ,,Balkan, Balkan“.

U jebenoj vasioni, uključujući sve poznate galaksije, nema teritorije gde je, poput regije ,,Balkan, Balkan“, mir neprirodan i poslovično silom iniciran uglavnom kratak vremenski interval.

Uprkos svemu tome, Balkan je za Rebeku Vest večito ostao ,,velika i mračna, ali i lepa tajna“.

Za nas prikovane za ovo tlo meda i krvi ,,Balkan, Balkan“ je i dalje dragstor ratova, pogibelji, patnje i nepatvorene mržnje koja rastače poluostrvo: ne baš na način da tlo nestane već da ono malo pameti što još uvek opstaje na ovim prostorima odleprša i bolju budućnost potraži van balkanskih koordinata.

Vazda je u poslednje tri decenije ova regija, kao večiti trn u oku pristojnom svetu, bila u centru pažnje ,,prijatelja Balkana“ i ,,kontrolora“ koji su nas kontrolisali u nakani da se nekako dozovemo pameti: Eli Vizel, Alojz Mok, Đani de Mikelis, Sajrus Vens, Dejvid Oven, Konstantin Micotakis, Ričard Holbruk, samo su neki od likova koji su kontrolisali mir i stabilnost u regionu.

A onda je preko noći faktor mira i stabilnosti postao Slobodan Milošević, čiji se ,,nadzor“ okončao bombardovanjem ostatka Jugoslavije.

I sopstvenim krahom.

Nikad Zoranu Đinđiću, Vojislavu Koštunici i Borisu Tadiću, pa čak ni nesrećnom Tomislavu Nikoliću nije palo na pamet da se igraju ,,faktora“ koji će dominirati u regionu, možda, evo nagađam, i zbog svesti o ulozi Srbije u svim tim dešavanjima.

Odgovornosti u Srbiji, međutim, za sve ono što se tokom devedesetih dešavalo diljem većine jugoslovenskih koordinata, u nekim oblicima represije čak i na sopstvenom tlu, nije bilo ni na nivou metafizičke.

Prosto: odgovornost, lustracija, krivica, denacifikacija… imenice su koje su posle 5. oktobra nestale iz srpskog jezika.

I, ne, nisu za to krivi Vojislav Šešelj, Tomislav Nikolić, Aleksandar Vučić ili Ivica Dačić: krivica je, paradoksalno, na plećima političkih neistomišljenika i meta ovih jahača apokalipse; odgovornost je na Zoranu Đinđiću, Vojislavu Koštunici (posebno) i Borisu Tadiću zbog toga što nisu učinili makar simbolički korak ka katarzi.

Osjećaji

Da je te vrste ozbiljnosti u prethodnoj političkoj eliti bilo, ne bismo danas imali ovu ,,naprednu“ mirnodopsku pošast u regionu.

,,Mi ćemo, da bismo bilo šta mogli da uradimo, morati sve da promenimo. I to prvo sebe“, rekao je Aleksandar Vučić kad je, zbog hemijskog čišćenja, ispostaviće se kasnije, sa sebe skinuo šinjel dr Vojislava Šešelja, natakario naočare, sklopio prste obe ruke u piramidu i autovao se kao evropejac.

Eksplozija katarzičnih osećanja preplavila je region kad je najbolji Šešeljev đak agendovao, kao svoju, Inicijativu o Danu sećanja za sve žrtve rata u bivšoj Jugoslaviji, koje se danas sećamo, da ne kažem da smo je zaboravili, baš kao i njegove reči: ,,Mi ćemo Kosovo i Metohiju, kao i Republiku Srpsku Krajinu i Republiku Srpsku, bar onaj deo koji je izgubljen u poslednjoj hrvatsko-muslimanskoj ofanzivi, vratiti.“ (23. januar 2000).

Razapet između Velike Srbije i Srbije bez Kosova, žonglirajući između laži i istine, Vučić je danas u raskoraku sa samim sobom, posrće između Evropske unije i Rusije, čini korak napred, dva koraka nazad…

Kosovo, Kosovo

Kad je bivša južna pokrajina u pitanju upravo je politika malih koraka, koju Srbija praktikuje posle bombardovanja 1999, poraza na Kosovu i verifikovanja Kumanovskog sporazuma, rezultirala nestajanjem srpskih institucija, a uz pomoć međunarodne zajednice i gubljenjem suvereniteta.

Vučićeva poslednja poseta bivšoj srbijanskoj pokrajini, nedeljama planirana s namerom da zaseni Miloševićev Gazimestan (odakle po zlu pamtimo onu: “… Danas, opet smo u bitkama i pred bitkama: one nisu oružane, mada ni takve još nisu isključene”) bila je jedno lepo upakovano – ništa, začinjeno govorom s citatima Bore Pekića, ,,mudrostima“ Nikolaja Velimirovića i pohvalama na račun Miloševića!

,,Odavde nema nazad“, poentirao je kasnije Vučić, citirajući u svom govoru jedan kosovskomitrovački grafit, seo sa svitom u auto i vratio se u rikverc – u Beograd.

Nedugo potom ispostaviće se da su Hašim Tači i Aleksandar Vučić godinama javno zagovarali suživot u multietničkom, a u tajnosti razmenjivali SMS-ove dogovarajući se o monoetničkom životnom okruženju.

Njihova sinhrona razmišljanja o ,,kompromisu” verovatno bi ostala u domenu neobaveznog ćaskanja, sve do svršenog čina, da se u priču nije umešao Džon Bolton, bivši Trampov savetnik za nacionalnu bezbednost, koji nije isključio ,,teritorijalna prilagođavanja“ ukoliko se dve strane o njima dogovore.

Ima neke božanske pravde da tamo gde je jedan autokrata, Milošević, započeo svoj krvavi pohod, drugi, Vučić, koji je večito manipulisao memorijom i igrajući na kartu najdubljih emocija izgradio ime na targetiranju izdajnika i plaćenika, bude arhiviran kao izdajnik i tako pokrene zamajac okončavanja svoje političke karijere.

Radikalština je, međutim, kao plastična flaša, neuništiva, pa se kompenzacija traži na drugoj strani, rušenjem celovitosti neke druge države, tačnije, insistiranjem na nezavisnosti Republike Srpske kao nekoj vrsti utešne nagrade posle kosovskog sunovrata.

San o Srpskoj

Mladen Ivanić, nekadašnji član Predsedništva BiH, imao je tezu ,,da se Srbija povezivanjem ta dva pitanja jednog odriče: ako je Kosovo Srbija, onda to ne može biti i Republika Srpska”, ali je to teško nacrtati Mili Dodiku iz Laktaša, koji prodajući muda za bubrege, kako se na izvornom srpskom kaže ojačavanje sopstvenog, ali i Vučićevog položaja u biračkom telu, svako malo, kao enti put pre nekoliko dana, pripreti kako će RS dići svoj rep i otperjati iz BiH.

Istina je da su sve te Vučić-Dodikove maštarije plašenje mečke rešetom, ali nikom u bližoj i daljoj okolini nije prijatno kad Dodik, u ime naroda, afirmiše (veliko)srpske prioritete: ,,Republika Srpska, Srbija, četiri opštine Kosova, reintegracija srpske politike i nacionalnih interesa u Crnoj Gori“, pravi rang-listu Vučićev laktaški megafon i ijekavički konvertor.

Problem Crne Gore

Šesnaestak godina otkako je Srbija stekla nezavisnost, Crna Gora ostaje nedosanjani san velikosrbijanskih geometara.

Brojni su primeri koji svedoče o ignorisanju integriteta, nezavisnosti i ustavnog poretka Crne Gore. ,,Odbrana svetinja“, koju predvodi crnogorski depandans Srpske pravoslavne crkve, koja ne priznaje nezavisnu i suverenu Crnu Goru, a crnogorski identitet vidi isključivo kao geografsko-teritorijalnu odrednicu, decidirano je na tragu političkog identiteta i uverenja opozicionara okupljenih oko prosrpskog Demokratskog fronta, čija politička agenda kao da je pravljena u vili ,,Bokeljka“, ne negde na crnogorskim plažama već u Beogradu, u štabu Aleksandra Vučića.

Gde se, inače, strateški osmišljava njegovo političko delovanje koje počiva na jedinstvu suprotnosti i pravljenju ili makar izmišljanju konflikta, a onda gašenju vatre, gde se on pojavljuje kao ključni vatrogasac!

Srbija, Srbija

Kapacitet, međutim, Aleksandra Vučića da bude faktor mira u regionu ravan je njegovoj popularnosti u Srebrenici.

Fasciniran Putinom, rado u društvu Viktora Orbana, na ti sa Redžepom Erdoganom – takav, dakle, kakav je, Vučić je ipak neophodan Evropi, kojoj je, što se Balkana tiče, na prvom mestu rešenje kosovskog pitanja, obuzdavanje Dodika i stabilnost koju može da podrži jaka vlast, a u današnjoj Srbiji to može da garantuje samo Vučić.

Zauzvrat, demokrature što se tiče, date su mu odrešene ruke. I zato strategija vlasti Aleksandra Vučića nesmetano počiva na strahu građana: od Srbije je napravio državu u kojoj vlada strah i u kojoj se strahom vlada.

Srbija je kidnapovana država, društvo razvaljeno i maksimalno podeljeno, nezavisne institucije okupirane, opozicija naružena i gurnuta u odbrambeni gard, tabloidi i televizije pretvorene u megafon vlasti, a kritička svest u defanzivi.

Takva je danas “Srbija, Srbija”, velika i mračna tajna, tajna koja je odavno prestala da bude lepa.“Srbija, Srbija”, čiji su građani, koliko god to paradoksalno zvučalo posmatračima sa strane, najveća kolateralna šteta odnosa u regionu.

Jbg, niko nas 2012. ispred biračkih kutija nije tukao po ušima.

 

 

 

IzvorPobjeda

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregedaj sve