za aktuelno.me
piše Marko Vešović
Ne znam koliko pred smrt, pjesnik Admiral Mahić me zvao telefonom, ali me nije bilo kod kuće. Gordana je rekla: „Zvao Mahić. Umire od raka. Zvao je da se s nama oprosti“ Ja nisam imao priliku da se oprostim od Gordane koja ko da mi je pobjegla niz stepenice, kako je rekla njena tetka Anka kad je njen muž Josip umro od infarkta.
Kada se sjetim da je Mahić nedavno umro, ubrzo iza njega i Gordana, a nedavno i Vojka Smiljanić, pa Vetko Šalaka, bića koja sam volio, svako na svoj način, jasno mi je da će mi se ostatak života, koliko god bio dug, sastojati isključivo od rastanaka.
Mahiću je Gordana bila jako draga, ne na posljednjem mjestu zato što je prema njemu bila mekša od mene koji sam govorio: “Nema rakije! Vi pjanci ste mi se odavno popeli na neku stvar.“ A kod eksteritorijalne Gordane, u kuhinji, uvijek dobije koju čašicu. Pošto smo ga znali sto godina, Gordana je davno razumjela jedino što je bilo važno: Mahić je nesrećnik.
2. Oduvijek su na nas dvoje letjeli nesrećnici i nesrećnice. Tu nam nije bilo spasa. I kako da nam bude spasa od nas samih? I nikad nisam mogao reći ko je prema njima bio mekši: Gordana ili ja. Možda treba reći: i ona od mene i ja od nje, kako kad.
Najveći od tih nesrećnika bio je Božo, zaboravili smo mu prezime, ali sam nedavno sreo čovjeka koji je Boža dobro znao iz kafane i rekao mi je da se prezivao Tomić. Dolazio je dok smo stanovali u ulici Hasana Kikića, a ostao nam je najnezaboravniji možda i zato što smo znali da njega niko nema ni da žali, ni da ga se sjeća.
I Ivana ga dobro pamti. Uvijek se uz osmijeh sjeti njega i njegovog kariranog kačketa koji mu je pokrivao ćelu. I njegovih plavih očiju.To su bile najbespomoćnije ljudske oči koje sam vidio. Oči koje su govorile: ovaj svijet je divan da se u njemu plače, i šta drugo, brate slatki, da ti rečem. U Božu sam nekad znao žaliti bespomoćnost svekolikog ljudskog roda, njegovu vječitu izloženost svemu i svačemu, bez nade u ikakav štit. Čak bez prava na nadu, dodao bi Andrić. Mislim da sam o tom govorio Gordani i Ivani.Potonja je, rekao bih, to i upamtila.
Jednom sam joj na ulici pokazao facu Tunjinog sina Nenada Filipovića, koji je u Slobodnoj Bosni priznao da nije slušao Ivanino sviranje na fagotu nego ju je „kritikovao“ na osnovu onog što mu je „jaranica opričala“: Potom sam dodao:“Ovaj veli da ti je muzika raštimana.“
„Jadnik. Kad ga pogledaš, sažališ se na sav ljudski rod“, rekla je Ivana. Moja šćer, pomislio sam. Danas prozirem da u Ivani mene ima više nego što sam ikad vjerovao. A u trenucima kad Gordanin nestanak iz mene ispije svu snagu, sve razloge da postojim, sve razloge da gledam oko sebe, znam pomisliti: evo sam pljunuti Božo.
Koji je umro u sedamdesetoj. Dvadeset šesto godište. Propušio u sedmoj. Počeo piti u desetoj. Ženio se. Odslužio vojsku, pa se upoznao sa jednom, imao sina s njom, ali vazda je bila kriva rakija: niti je sin dolazio da vidi njega, ni Božo išao da vidi sina.
U Zagrebu nevjenčano s jednom živio „dvjesto godina“. Nije hjela u Sarajevo. Božo digne sidro i ode. Morao je: majka mu se razboljela. I ovdje ostane do smrti. Pripovijedao je da je, kad je bio mali, išao babi u Nikšić, bilo mu divno, ali se ne sjećam ničeg od onog što je kazao, osim riječi: “Bože, kakvu sam babu ja imao”.
Uvijek iz džepa nešto izvadi: perec, kiflu, mandarinu, našem psu Lindi konzervu, a bombonu ili žvaku Ivani. Insistirao je da, prije nego što nam Gordana skuha kafu i zapalimo po cigaru, pojedem nešto od donesenog.
Sjedne za sto i kaže: „Ako ima, jednu, ako nema, nikom ništa“. Za Boža je vazda morala imati, ne samo jedna. Povremeno bi mi donio (ime donosioca u ovoj bilješci rukom ostalo mi je nečitljivo) flašu izvrsne rakije i Božo bi, jednu po jednu, svu popio. „Eto, odoh“, rekao bi Gordani. „Sjutra ti nećeš rano“. To jest na posao. Što je značilo da bi mogao i sutra popiti koju. „Reci Marki“ – uvijek bi govorio Marki – „da su mu novine u prozoru“. Naš stan u Kikićevoj imao je u malom ganjku prozor koji nije gledao nikud i to će mi zauvijek ostati nezaboravno.
A kad meni kaže, što je često ponavljao: „Ja tebi novine donosio i po snijegu i po kiši“, ja bih se tužno nasmiješio, a Gordana mi je jednom rekla: „Od tih riječi srce u tebi hoće da svisne.“
Takva je bila Gordana. Napola lud zbog njene smrti, ko zna koliko puta sam zaželio da prolaznicima na ulici kažem:„ E da vi samo znate, ljudi, kakvu sam ženu ja imao“. Ovo bi trebalo da je citat.Čitao sam sličnu priču. Možda u Čehova?
Kad Božo dođe, mokar i smrznut, ako nema cigara, Gordana stavi pred njega Drinu, a on kad ustane da ide, veli: „Ja ću ti ovo uzet, ne ljuti se“.„De, Božo, ne zezaj“, kaže Gordana.
Stanovao je u „Koreji“. U ratu, prvi mu komšija bio Juka Prazina. Ljutio se kad mu obiju stan i ponesu što nađu. „Ali najgore mi je zbog katanca. Jer on više vrijedi no sve što pokradu“. Kad mu je obijanje dojadilo, više nije zaključavao.Pričao nam je da je bio s Alijom Izetbegovićem u fočanskom zatvoru. “Fin, uštivan, vaspitan“.
Božo je znao da radim noću, zato je bio zblanut kad god mu ujutro otvorim, što je značilo da mu nema sjedenja, jer je Gordana na poslu, ili je negdje otišla. Jednom, pošto sam radio svunoć, legao sam da spavam, a naš mađarski puli zvani Linda ljutito je zalajala. Božo je ućutkava: „Linda! Mišu! Probudićeš Marka.“
Drugi put, Božo kuca na vrata. A nezaključana. Donio nam neki pasulj da nam se bar malo oduži za način kako smo da prihvatili. Uđe. Nikoga. Ostavio pasulj. Onda stražario pred vratima. Čekao Gordanu. Mislio da je negdje u susjedstvu. Ako sudim po načinu kako je moja žena živjela, bosanska priča o komšiluku nije bila šuplja.
Božo opet kuca. „Ja izišla iz sobe. Spavala.'Pa đe si ti?’ – pita uspaničen. ‘Mogo je neko uć i sve pokrast!’ ‘Šta, Božo? Šta je mogao pokrast?’ – pitam ga. Prema njegovom stavu naš stan je bio raj“ . Ali u našoj kući, za poštena lopova, nije bilo ničeg izuzev televizora i videorikordera.Koji i nije bio naš već fakultetski.
Kad je devedeset i druge otišao u London, Predrag Finci nam je dao ključ od stana u Kikićevoj i ostavio na stolu dvadest maraka,koje nikad neću zaboraviti, presavijenih na četvoro, kako bi valjda poklon izgledao manji.
Ne znam koliko prije rata, Predrag je, zbog nečeg, sa Filozofskog fakulteta, na revers pozajmio televizor i video rikorder, i u ratnoj fertutmi zaboravio da ih vrati. Više se ne sjećam kad, ni je li to bilo za opsade ili docnije, sa Fakulteta su došli po njih.
3. Najveća od nesrećnica, ali i najveća ljubav, i Gordanina i moja, bila je Azra Kovačević, a teret je, dakako, mnogo više padao na Gordanu. Admiral Mahić nam je bio neka vrst muške Azre, a teret je, razumije se, najviše padao na mene.
Gordana bi ponekad istinski pošizila od toga što džabe radim za toliki svijet, što nemam snage da kažem: neću. Govorila je: “Sreća je tvoja što nisi žensko. Ti nikom ne bi umio reći: ne dam.”Ali nikad joj nije palo na pamet da mi prigovori što radim za Mahića. Predobro je razumjela da se to, naprosto, mora.
Pričao sam joj kako sam Mahiću napravio konačnu verziju više znam koje knjige, ali nije objavljena ni ona, ni njena neispravljena verzija, što bi bila mila majka, nego je ludog Mahića ponijela „inspiracija“ i ponovo napisao sve pjesme, što je značilo da je uništio mnogo šta od onoga što je bilo izvrsno u neispravljenom rukopisu. Rekao sam: „Ako se ovo još jednom desi, Mahiću, više ni ne izlazi pred oči“. Gordana se smijala.Kad bih mogao još jednom vidjeti njene suze od smijeha, pristao bih, nakon toga, da smjesta umrem. Sretan.
Gordana je rekla da se meni to sa Mahićem desilo jednom, a da se njoj desetinama puta ponovila slična stvar s Azrom. Dođe očajna da ovo ili ono analizira sa vazda sabranom Gordanom: ugajgule sve kako treba, čak Azra kaže: „Sad znam kako ću“. Zatim Azra uradi nešto mnogo gore nego da se nije savjetovala sa Gordanom.
Ali Gordana njoj nije mogla priprijetiti kao ja Mahiću: ako se to još jednom desi, ne izlazi mi na oči. Jer ono sa Mahićem bila je književnost, a ono sa Azrom bio je život. Pa mi pokašto dođe da sam ja cio vijek ganjao priviđenja u svom zatvoru, jer pisanje je zatvor, kaže Luj Aragon, koji mumificira put i ko zna koliko ću godina nadživjeti svoju dragu. Dok je Gordana istinski živjela, zato se trošila mnogo brže od mene.
4. Prije rođenja Ivaninog, koje me zauvijek učinilo monogamnim, pomišljao sam da bih mogao divno živjeti i sa Gordanom i sa Azrom: nisu me u ratu Rešid Hafizović i Enes Karić tek onako ubjeđivali da sam musliman, a da i ne znam.To nisam smio reći Gordani, jer bi rekla: jesi li ti normalan? Odgovorio bih joj: znam da nisam, ali niko kao vas dvije nije toliko vjerovao u moju vrijednost.
Možda sam uz Gordanu bio svaki dan bolji i zato da je ne bih razočarao u njenoj vjeri. I morao bih biti obična stoka da se, za četrdeset osam godina života s njom, nisam pomalo mijenjao svaki dan. Ako ću pravo, Gordana je mene branila ponajprije od mene, a tek potom i od ostatka svijeta. I života u njemu.
Ponekad na groblje Svetog Josipa Gordani odem kroz tunel, i prođem rubom Velešića, gdje je živjela Azra. Nije se jednom u meni javila bezumna nada da ću je sresti i kazati joj da me Gordanina smrt zgromila. I nisam joj jednom rekao: da si živa, oženio bih se tobom. Ali nema više ni jedne.
To da si bio i da te više nema i da te više neće će ti biti nikad, po sebi je razumljivo, ali je umu posve nesvatljivo. Ne umu nego bolu. Kao da i dalje postojim kako bi imalo moga bola. Kao da se taj bol hrani svim što je moje. I to onim najboljim. Kao da sam još na svijetu kako bi me boljelo sve, čega se sjetim. Meni, sablasti koja je gotovo cio svoj život zaboravila, taj bol je neprevarljiva potvrda da je živjela i da je još ima.
A da je Gordana meni prepustila da nadjenem ime našoj Ivani, nazvao bih je Azra. I ne vjerujem da bi u tome moja draga vidjela išta neobično. Jer nije bilo na planeti ljudskog bića koje je više od Azre voljelo moj Ivanu, moju Grodanu i moga mene. Azra Vešović divno bi zvučalo . I svak bi znao znao da je to moja šći.