Petak, 29 Marta, 2024
Rubrika:

Stvaranje mitova je svojstveno svakom nacionalizmu, ali srpski postavlja nove standarde

Pošto ne postoje nikakvi materijalni dokazi o ovom delu, srpski nacionalisti su pribegli „učvršćivanju“ ove priče, tako što je upravo za katalizatora izabrano svešteno lice, i to još vladika, kako bi se dobilo na uverljivosti makar kod vernika, jer su skloniji da prihvate svaku izgovorenu reč od strane sveštenika kao „istinu“, bez obzira da li je činjenično potkrepljena ili ne

Za aktuelno.me

Piše: Vlatko Sekulović

Slučaj izvesnog Blagoja Jovovića koji od anonimusa postaje „heroj“, te dobija ulicu u Beogradu, je tipičan primer stvaranja mitova od strane nacionalista. Naime, kao što je već više puta u javnosti ukazano, ne postoje istorijski relevantni dokazi da je ova osoba izvršila atentat na Pavelića, poglavnika NDH, 1957. godine. Čitava interpretacija ovog navodnog „događaja“ je zasnovana na kazivanju samog Jovovića koje je ovaj izneo Ristu Radoviću, alijas Amfilohiju, 1998. godine, u osvit odsudnog sukoba oko Kosova. Dakle, Jovović, koji je prema sopstvenom kazivanju navodno prvo bio partizan, a potom četnik u jedinicama Baje Stanišića, navodno je pucao na Pavelića, te je ovaj, prema razradi ovog iskaza, posle dve godine umro od posledica atentata.

Pošto ne postoje nikakvi materijalni dokazi o ovom delu, srpski nacionalisti su pribegli „učvršćivanju“ ove priče, tako što je upravo za katalizatora izabrano svešteno lice, i to još vladika, kako bi se dobilo na uverljivosti makar kod vernika, jer su skloniji da prihvate svaku izgovorenu reč od strane sveštenika kao „istinu“, bez obzira da li je činjenično potkrepljena ili ne. Ipak ni to nije bilo dovoljno da bi priču učinilo ubedljivom, te se onda pojavljuje još jedan svedok, izvesna Milena Gaćeša, opet navodno nekadašnja članica JVuO, koja tvrdi da je upravo ona organizovala atentat čak i pribavila pištolj, uzevši muževljev, iako Jovović opet u svom iskazu kaže da je pištolj njegov.

Međutim, ni to nije dovoljno, jer nema dokaza ni za jednu tvrdnju koju je ova žena u poodmaklim godinama iznela u intervjuu jednom beogradskom nedeljniku, pročetničke orijentacije. Svesni da je celokupna priča oko Jovovića na veoma klimavim nogama čak i u široj javnosti, a da u naučnoj nema nikakavu podršku, osim kod ideoloških poklonika četničkog narativa, srpski nacionalisti objavljuju „krunski dokaz“. Ni manje ni više nego Vasilije Krestić, jedan od glavnih ideologa novog nacionalnog programa i stvaranja Velike Srbije umesto Jugoslavije, jedini živi autor pamfleta poznatog pod nazivom „Memorandum SANU“, izvlači kec iz rukava. Dokument iz Arhiva SANU, obznanjuje Krestić, koji dokazuje da je Jovović navodno izvršio atentat na Pavelića. Taman kad smo pomislili da se radi o nekom dokumentu iz nadležne policijske jedinice u Argentini ili medicinskom aktu u kom se potvrđuje ko je primljen u bolnicu, zbog kakvih rana, kako su nanete predmetne rane, kako su sanirane rane, koja je dijagnoza pa samim tim i terapija, pojavljuje se opet iskaz jednog lica, tzv. „autentično tumačenje“.

Blagoje Jovović

Prema Krestiću izvesni Borisavljević mu je ispričao svoja saznanja o tom navodnom atentatu, a Krestić ga ubedio da to i napiše, pa taj papir pohranio u Arhivi SANU, čime ovaj papir dobija status „dokumenta istorijskog značaja“. Krestić, pošto i dalje mora da „učvrsti“ neuverljivu priču, proglašava Borisavljevića za glavnog čoveka jugoslovenskih tajnih službi koji je imao pouzdane podatke o navodnom atentatu. Kada se razmaknu svi krestićevski „učvršćujući“ argumenti može se zaključiti sledeće: iskaz Krestića sadrži samo njegove tvrdnje o interpretaciji navodnog događaja na osnovu onoga što je rekao i napisao Borisavljević, a koji je navodno zapisao ono što mu je opet Jovović rekao, a to je da je navodno tražio pištolj od osoblja jugoslovenske ambasade.

Ovakve tvrdnje akademika Krestića se na sudu odbacuju čak i kao svedočenja jer se smatraju kao rekla-kazala, odnosno u anglosaksonskom pravu „hearsay“, tj. glasina, jer nema bilo kakvog materijalnog dokaza koji bi potkrepio takav iskaz, a čak se i ne radi o neposrednom svedočenju. Dokument ne dobija na značaju kao dokaz time što je pohranjen u Arhivi SANU, Kongresnoj bibilioteci ili u Vatikanskim muzejima, već ako postoje drugi materijalni dokazi koji potvrđuju njegovu sadržinu. Krestić koji zloupotrebljava svoje zvanje istoričara, primenio je istu ideološku matricu kao kada je pisao sva dela posvećena srpsko-hrvatskim odnosima, a to je da, bez obzira na nauku, iznosi tvrdnje koje izražavaju njegovu četničku ideologiju. Krestić je ekspert za stvaranje mitova i indukciju mržnje koristeći „fake news“, a sve u cilju opravdanja projekta razbijanja Jugoslavije i stvaranja Moljevićevog projekta Velike Srbije. Mitovi su nacionalistima neophodni, kako je to još objasnio Mosse na primeru nemačkog nacionalsocijalizma, radi stvaranja nove „nacionalističke religije“, čemu su i Krestić i Radović dali svoj nemerljiv doprinos u periodu od početka osamdesetih godina prošlog veka.

Primer  Jovovića je istovremeno klasičan primer stvaranja nacionalističkog mita od strane vlasti. U konkretnom slučaju beogradske vlasti institucionalizuju i ozvaničavaju jednu izmišljenu priču kao mit putem dodeljivanja ulice i spomenika, a sve u cilju „učvršćenja“ narativa koji nema nikakvo objektivno ili naučno utemeljenje. Cilj ovog novokomponovanog mita je da srpski nacionalni identitet i dalje održava u nacionalističkom narativu prema kome su Srbi žrtve ustaša kako 1941. godine, tako i od strane „ustašoidne“ vlasti u današnjoj Hrvatskoj, da su četnici jedini zaštitnici Srba, da su antifašisti izdajnici jer nisu ubili Pavelića, itd.

Paradoks bezobzirnosti srpskih nacionalista ogleda se i u sledećem veleobrtu. Brnabićka, republička premijerka,  tokom posete Argentini 2019. godine veliča i odaje poštu Milanu Stojadinoviću, bivšem predsedniku vlade, koji je šurovao sa Pavelićem u Buenos Airesu te potpisao sporazum 1954. godine o srpsko-hrvatskom razgraničenju, a posle par godina na gradskom nivou nazovu ulicu po Jovoviću koji je navodno izvršio atentat na Pavelića 1957. godine. Verovatno je ovo drugo u cilju „spinovanja“ kako bi se skrenula pažnja sa kolaboracionizma srpskih i hrvatskih nacionalista, poput Dodika i Čovića u današnjoj Bosni i Hercegovini, ili njihovih prethodnika u II svetskom ratu i posleratnom periodu. Stvaranje mitova ni iz čega je svojstveno svakom nacionalizmu, ali srpski postavlja nove standarde protivrečnosti, neosnovanosti i političke manipulacije.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

2 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
Pregedaj sve
Pero
07.08.2020-22:22 22:22

Pa ako je Pavelić umro dvije godine posle atentata, onda ga nije ubio dvije godine ranije. Logično. A logično je da se ne može umrijeti od posledica ranjavanja dvije godine posle atentata, nego nakon mjesec-dva. Mora da je u medjuvremenu bilo jos na njega atentata, ali se nije nasao izvrsilac. Nemojte se sprdati sa zdravim razumom.

Regija
19.09.2020-15:55 15:55

Behind every serbian story, is hidden a lucid lie.