Četvrtak, 28 Marta, 2024
Rubrika:

Što mu Momir zla mislio

(za aktuelno.me)

piše: Andrej Nikolaidis

Biće da ste primijetili kako se razvija svježe uvedeni podzaplet u sapunici „crnogorsko-srpski odnosi“.

Kraj stare i početak nove godine donijeli su i novi/stari pristup Milu Đukanoviću, koga Beograd vidi kao ključ onoga što, opet, vidi kao nedaće sa Crnom Gorom.

Nakon što je propao ruski način poznat pod parolom (čiji je autor Staljin): „Smrt rješava sve probleme. Nema čovjeka – nema problema“, Beograd je, čini se, pribjegao strategiji koju bismo mogli nazvati „Koga ne možeš pobijediti, toga potkupi“.

Kako to ide kanalima skrivenim od očiju javnosti ne znam i, nećete zamjeriti, ne zanima me. Ali jasno uočavamo da su se, u domenu javnog, na istom zadatku našli Matija Bećković, Amfilohije Radović i Momir Bulatović.

Amfilohije je, po ko zna koji put, Đukanovića pozvao da se krsti, što će reći da mu se simbolički potčini – jer on bi krstio Đukanovića, ne obratno.  I, najvažnije, to učini u srpskoj crkvi.

Za razliku od Amfilohijevog krstioničarskog, Matija i Momir su zauzeli psihoanalitičarski pristup. Matija je zavirio u Đukanovićevu dušu i tamo vidio da on nosi teret kojega bi se rado „ratosiljao“, zapravo bi, veli pesnik, dao grdne pare da mu taj teret neko skine s pleća.

Doktor Momir Bulatović potvrdio je nalaz kolege Bećkovića. „Ja na neki način razumijem teret koji ima Milo Đukanović… To je, inače, potpuna podvojenost jedne ličnosti, to ne može dugo da traje“. Bulatović se ne zadržava na dijagnozi, nego nudi i lijek: „Kada bi Milo Đukanović imao neku realnu alternativu, a mislim da mu se ona može ponuditi, on bi preokrenuo taj svoj ćurak i vratio Crnu Goru kući. Mislim da bi to bilo spas i za njega, i za cijelu Crnu Goru”.

Na Beogradu je, dakle, da Đukanoviću ponudi “realnu alternativu”, kako je naziva dr Bulatović, i Milo će im izručiti Crnu Goru. Jedino nije jasno da li bi Beograd Crnu Goru preuzeo džabe, ili bi za to, kako je nagovijestio dr Bećković, Đukanović trebao da im da i “grdne pare”.

No ništa nije skupo za ono čime bi, kaže dr Bulatović, Đukanović spasio i Crnu Goru i sebe.

Takva, spašena Crna Gora ne bi bila zemlja sa boljim standardom od Srbije, boljom spoljno političkom pozicijom od Srbije, generalno boljom perspektivom od Srbije, što su sve odlike sadašnje, nesretne Crne Gore. Napokon spašena Crna Gora ne bi ušla u EU, napustila bi NATO, kratko vrijeme bila bi srpska kolonija a potom, pod sloganom “Nikad više 2006” bila prisajedinjena Srbiji.

Takav, spašen Đukanović, za razliku od današnjeg nesretnika koji bi dao grdne pare da nije 7563 puta pobijedio na izborima i,što u penziju, što pod lipu u Požarevcu ispratio svaku beogradsku vlast od Miloševića do Tadića, ne bi bio obnovitelj crnogorske državnosti, čovjek koji je Crnu Goru uveo u NATO i, sutra (prekosutra, zaksutra…) u EU, ne bi se sa predsjedničkom svitom zlopatio po svijetu, nego bi,umjesto sve te muke, mogao da sa Momirom Bulatovićem prodaje rakiju po Srbiji. I da ga tamo, kao onomad Momira, hapsi saobraćajna policija kada pretjera u demonstraciji proizvoda koji nudi.

Ne znam kako razmišlja Đukanović i to me, nećete zamjeriti, ne zanima. No: koji bi pametan čovjek mogao odbiti takvu velikodušnu ponudu?

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregedaj sve