Za aktuelno.me
Piše: Vlatko Sekulović
Novoizabrani predsednik Hrvatske, Milanović, uzdržano se pojavljuje u javnosti u vezi sa borbom protiv COVID-19, retko daje izjave i mahom podržava mere Vlade koju vodi HDZ. Ipak, zauzeo je za sebe drugu poziciju, političara koji želi bitno da utiče na identitet hrvatskog naroda i celokupnog hrvatskog društva. Njegovom inicijativom, prvi put posle šest godina, nosioci najviših državnih funkcija, Milanović, Plenković i Jadroković, sa predstavnicima jevrejske zajednice, srpske zajednice i udruženja boraca i antifašista, zajedno su položili vence i obeležili stradanje Srba, Jevreja, Roma i Hrvata antifašista u ustaškom logoru Jasenovac, na Međunarodni dan obeležavanja Holokausta.
Međutim, Milanović se na ovome nije zaustavio već je pozvao Hrvatski sabor da zakonom zabrani veličanje ustaštva. Verovatno je i film „Dnevnik Diane Budisavljević“, o ženi poštovanoj od strane Tita, a zaboravljenoj u vreme raspada Jugoslavije, koja je spasila hiljade srpske dece od ustaša, imao uticaja na društvenu svest u Hrvatskoj kako bi se opet napravio otklon od desnice i nacionalizma. Josipović i Mesić, dva bivša predsednika Hrvatske su takođe insistirali na antifašističkim vrednostima Narodnooslobodilačke borbe kao temelju savremene hrvatske države i identiteta hrvatskog naroda nasuprot NDH. Ipak, otpori ovakvoj ideji su stalno prisutni u hrvatskom društvu.
U svakom narodu postoje oni „intelektualci“ i političke snage koje svoje postojanje zasnivaju na strahu od drugog, na sukobu sa onima koje osećaju kao drugačije, na mržnji bilo po nacionalnoj, verskoj ili drugoj osnovi. Usled toga je još značajniji iskorak Milanovića koji, nakon perioda Kolinde Grabar Kitarović, koja je u najmanju ruku davala kontroverzne izjave o ustaštvu, opet ukazuje na ono prema čemu građani i građanke Hrvatske moraju osećati stid, prema NDH kao „najstrašnjijem moralnom i političkom posrnuću u hrvatskoj modernoj istoriji“ kako je to rekao Milanović. Uriel Abulof smatra da su za opstanak jednog naroda od posebnog značaja osećanja stida i krivice prema određenim mračnim događajima u njegovoj istoriji. Drugim rečima za opstanak hrvatskog naroda je ključan što širi konsenzus u vezi osećanja stida i krivice prema najgorem zločinu počinjenom u njegovo ime nad nevinim žrtvama, posebno decom, samo zbog toga što su bili druge nacionalnosti.
Srpski nacionalisti s druge strane apsolutno ignorišu ovu borbu za vrednosti antifašizma u Hrvatskoj. Dela i reči Milanovića su prenete samo na N1 i u Danasu, a tabloidi i mediji u Srbiji, koji se takmiče u propagiranju ustaštva među Hrvatima, prekrivaju ćutnjom i omalovažavanjem napore političara poput Josipovića ili Mesića. Srpskim nacionalistima ne odgovara da postoje antifašisti u Hrvatskoj, a ne odgovara im ni da postoje Srbi u susednoj državi. Dok god ovi postoje, svojim postojanjem kvare i pobijaju šešeljevsku tezu o ustaškom srbomrzačkom karakteru hrvatske države i naroda. Jer ako je Hrvatska ustaška tvorevina, kako tvrdi Šešelj, kako onda Srbi postoje u toj zemlji? Kako nisu svi pobijeni? Kako to da vodeća srpska stranka stalno učestvuje u republičkoj vlasti Hrvatske? Kako to da je Srbin bio ministar policije u Milanovićevoj vladi u Hrvatskoj? Kako to da je Srbima zagarantovano mesto zamenika gradonačelnika Vukovara? Kako to da Srbi učestvuju u vlasti, na svim nivoima, u ustaškoj tvorevini? Kako to da predsednik Hrvatske najoštrije osuđuje ustaše i NDH?
Suština je u sledećem, Hrvatska nije ustaška dok god tamo ima ljudi poput Mesića, Josipovića, Milanovića, Ostojića ili Pupovca. Hrvata ili Srba svejedno, političara kojima ljudi druge vere ili nacije nisu neprijatelji, već ljudska bića sa svim pravima i slobodama. Četničkim vojvodama poput Šešelja ili Mandića, takva Hrvatska ne odgovara. Ovi preduzetnici mržnje pod plaštom ugroženosti Srba u stvari pripisuju svoju mržnju drugima, te u njoj nalaze opravdanje za politički projekat od kojeg nikad neće odustati, projekta etnički čiste Velike Srbije. Tu mržnju lako je pripisati ustašama, oni su otelotvorenje zla. U situaciji kada se strahom od zla, tj. Hrvata, tj. ustaša, manipuliše, Hrvat ili Hrvatica koji su protiv ustaša moraju biti ignorisani, kao da ne postoje, jer se njemu ili njoj ne može ubedljivo pripisati nacionalistička mržnja. Verovatno će većina političkih lidera u Srbiji ignorisati Milanovića, da li zbog toga što isto misle kao Šešelj, a ne smeju to da javno izgovore, ili zato što neće da se sukobljavaju sa nekim „dominantnim stavom“ koliko god da je neistinit, pogrešan i nemoralan.
Ovo podilaženje nacionalističkim strastima, ili kako se to sad popularno kvalifikuje „narativima“, pokazao je i Patrijarh SPC, Irinej, koji je smogao hrabrosti 2016. godine da Hrvate nazove braćom, da bi samo tri godine nakon toga, Miroslav Gavrilović, alijas Irinej, relativizovao NDH, upoređujući je sa današnjom Crnom Gorom. Milan Babić, nekadašnji lider srpskih nacionalista u Hrvatskoj, je primer nekoga ko je robovao mržnji, a pred kraj života je zamolio „braću Hrvate da oproste braći Srbima“ za sve što je učinjeno početkom 90tih godina prošlog veka, kada je 500.000 ljudi, prema podacima UNHCR, proterano sa svojih ognjišta iz tvorevine kojom je Babić predsedavao. U Srbiji se ovaj zločin ignoriše, prikriva Olujom, zločine poput Srebrenice nacionalistički lideri smatraju herojstvom, a oni koji im podilaze „strašnim zločinom“, odnosno incidentom u inače opravdanom ratu za teritorije. Film o Diani Budisavljević pobedio je prošle godine na festivalu u Puli i time doprineo jačanju svesti o zločinačkoj prirodi nacionalizma, u svom pojavnom obliku ustaštva. Čekamo da neki srpski film o genocidu u Srebrenici i zločinačkoj prirodi srpskog nacionalizma osvoji nagradu na beogradskom FEST-u.
*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta