za aktuelno.me
piše: Aleksandar Popović
Drugi put u istoriji, a prvi nakon 13 godina čekanja – Španija je postala šampion svijeta u košarci. Nakon 2006. i Japana, đe je „crvena furija“ oduvala Grčku (70:47), sad je u Kini stigla do trona u velikom stilu preko Argentine (95:75).
Daleki istok, broj 13… ma kod Španaca sve može.
Fudbalskim žargonom rečeno, od prvog minuta su kao tim znali što žele – rijetku priliku da osvoje zlato u odsustvu ležernih Amerikanaca. I to ih je vodilo do istorijske pobjede koja ni u jednom trenutku nije dolazila u pitanje, uz dirigentsku palicu MVP-a prvenstva Riki Rubija kojem je ovo, bez ikakve sumnje, vrhunac bogate karijere.
Napravio je isto što i košarkaški Mocart s kojim su ga upoređivali dok je još golobrad stasavao u Huventudu – nezaboravni Dražen Petrović. Pa i više od toga, jer je Šibenčanin 1990. zavladao svijetom sa Jugoslavijom u Buenos Ajresu, a priznanje za igrača SP-a pripala Toniju Kukoču.
Rubio je dobio i to, a Mark Gasol u nešto više od tri mjeseca osvojio istorijski prsten NBA lige sa Torontom, a sada i pokorio svijet sa reprezentacijom. Istinito, a bajkovito.
S druge strane, Argentinci su opet, kao u Indijanapolisu 2002. (poraz u finalu od Jugoslavije), ostali na korak od zlata na koje čekaju još od 1950. godine kada su kroz ligaški sistem takmičenja sa svih šest pobjeda postali šampioni u svom Buenos Ajresu.
Jedno je sigurno, bard pod obručima Luis Skola nije zaslužio poraze u ta oba finala. Nema čovjeka koji se neće složiti oko toga.
No, već od 24. jula do 9. avgusta sljedeće godine biće prilike da opet odmjere snage na Olimpijskim igrama u Tokiju, a tamo će ih čekati i neki drugi Ameri na parketu. I jedne, i druge. A možda i Skola sa 40 na leđima opet bude dijelio lekcije.
Odbojkaši procvjetali u Roterdamu
Prvo učešće, a pala je i prva pobjeda crnogorskih odbojkaša na Evropskom prvenstvu. Nakon startnog poraza od domaćina Holandije 0:3 (13:25, 17:25, 15:25), naši momci su pobijedili jaku Estoniju 3:0 (25:23, 30:28, 25:23) i pokazali da nisu slučajno tu, u Roterdamu.
Danas je na redu dvoboj sa Poljacima, a 19. septembra duel sa Češkom u borbi za prve četiri pozicije u grupi koje vode u osminu finala kontinentalnog takmičenja.
No, nevezano za igru, koja je nekad ispod, a nekad iznad očekivanog, odbojkaška selekcija je već godinama veliko osvježenje na crnogorskoj sportskoj sceni.
„Srećan sam zbog mojih igrača. Ovo je rezultat velikog rada na duže staze. Kada vidim igrače kako su ušli u utakmicu, da nijednog momenta nisu stali, kao i sreću na njihovim licima, bio sam siguran da možemo nešto da napravimo i pobijedimo. Koliko god da je Estonija jača ekipa, večeras je naše srce pobijedilo”, najbolje je opisao selektor Veljko Bašić.
Zato je svaka pobjeda u holandskom lučkom gradu zlatna, a mogući prolaz među 16 najboljih svakako bi bio jedna vrsta krune za procvat koji je naša odbojka doživjela u posljednje vrijeme.
A nakon toga je sve moguće.
Budućnost više nije nepobjediva uoči velikog derbija
Lider prve crnogorske fudbalske lige Budućnost izgubila je na gostovanju od OFK Titograda (2:1) autogolom Dušana Stoiljkovića u 46. i Ivana Novovića iz penala u 87. minutu, pa sada više nema neporaženih ekipa ove sezone.
Njen kiks iskoristila je Sutjeska i približila se velikom rivalu na dva boda (16-14). Aktuelni šampion slavio je u Nikšiću 3:0 nad Petrovcem, kojem su presudili Damira Kojaševića u 68. te Stefana Nikolića u 82. i 93. minutu.
Sutjeska u sljedećem kolu 18. septembra gostuje baš Budućnosti, koja u posljednjih osam utakmica nije pobijedila Nikšićane (po četiri remija i poraza), pa nas čeka pravi derbi i istovremeno velika bitka za prvo mjesto na stadionu pod Goricom.
Redsi, sad ili nikad, ali stvarno
Prošle sezone je šesti put u klupskoj istoriji Liverpul postao evropski šampion. I to mu ide nelogično puno lakše od osvajanja titule šampiona Engleske.
Na to čeka još od 5. maja 1990. kada su Redsi poslije šestice u Koventriju (6:1) posljednji put podigli pehar, a koji su obezbijedili par kola ranije.
I ko bi tada pomislio da do 2019. kultni klub sa Enfilda neće više biti vladar u kolijevci fudbala. Ipak, sa svakom novom sezonom budi se i euforija kod navijača iz crvenog dijela grada Bitlsa, a čiji su snovi toliko puta pretvoreni u najveće košmare. Zna to najbolje Stiven Džerard, čije je klizanje protiv Čelsija 27. aprila 2014. ostala duboka trauma i vječni podsjetnik kako već viđena titula može skliznuti iz ruku Liverpula.
Javna je tajna da Jirgen Klop, nakon evropske, ove sezone kao prioritet ima osvajanje te toliko čekanje engleske krune. Bio bi to vrhunac, za spomenik ispred Enfilda. A krenuo je nikad fuiroznije. Pet utakmica, pet pobjeda, uz gol razliku 15:4. Dakle, sa tri gola po meču u prosjeku već je klub, koji nikada ne hoda sam, pobjegao aktuelnom šampionu Mančester sitiju na pet, a Totenhemu, Mančester junajtedu, Čelsiju i Arsenalu na sedam bodova.
Da nije u pitanju tek puki start ili eventualna šala svjedoči podatak da Liverpul nije izgubio posljednje 22 utakmice u Premijer ligi (18 pobjeda i četiri remija), još od onog poraza na Etihadu 3. januara ove godine, koji ga je na kraju i koštao izgubljene titule prošle sezone.
No, ni to nije sve. Da je Klop doveo do savršenstva ovaj sastav kumuje podatak koji kaže – Liverpul nije izgubio 43 vezane prvenstvene utakmice na Enfildu! Njegovi navijači skoro su i zaboravili posljednji poraz iz 23. aprila 2017. od Kristal Palasa (1:2).
I jeste tek sredina septembra. Jeste tek i početak sezone. Jeste ovo toliko puta odgledani film u posljednjih 30-ak godina. Međutim, nikad Liverpul ovako fanatično i gladno nije gledao u titulu šampiona, a ako nastavi u ovom paklenom ritmu na proljeće će 17. maja u posljednjem kolu, na tačno 30 godina i 12 dana od gore pomenute titule razbiti prokletstvo i po 19. put zagospodariti Engleskom.
Ovog puta konačno.
Barselona poludjela za klincem od 16 godina
Ansumane Fati, 16-godišnji je napadač Barselone, koji je svojim igrama za prvi tim zasjenio i činjenicu da zbog povrede nema kolosa Lionela Mesija. I dolazak Antoana Grizmana za 120 miliona eura iz Atletika. I to što veznim redom sada diriguje sjajni Frenki de Jong…
Svi su u drugom planu. Jednostavno, Fati živi svoje snove. Dječačke, a Barsa ih je prepoznala puno ranije.
Sevilja nije vjerovala u njega (o, kako li se sad samo kaju u Andaluziji), pa je Fati 2012. stigao kao slobodan igrač u La Masiju. Onda je 24. jula 2018. potpisao prvi profesionalni ugovor sa Barsom (do ljeta 2020), ali ni to nije značilo ništa specijalno. Mnogi su se tako proveli kao bosi po trnju.
Ali ne i klinac koji dolazi iz Gvineje Bisao.
Fati je sa 16 godina i 298 debitovao ove sezone protiv Betisa (5:2) i postao drugi najmlaži igrač u istoriji kluba, iza rekordera Visensa Martineza, koji je 1941. bio 18 dana mlađi od igrača iz Gvineje Bisao.
Nakon Betisa Fati je postigao prvijenac u remiju (2:2) protiv Osasune. U Pamploni je stigao do gola sa 16 godina i 304 dana i postao najmlađi strijelac u istoriji Barselone i treći najmlađi u La Ligi.
A onda je pod svijetlima Nou Kampa u sedam minuta pogodio i asistirao te najavio razbijanje Valensije (5:2) i potvrdio da nikome pored njega takvog nije sigurno mjesto u napadu. A da vas podsjetimo, tamo su Mesi, Grizman, Suarez…
„Ansu, s koje si planete došao?“, zapitao se na naslovnici katalonski Sport.
Pored sjajnih nastupa Fati na svojoj strani ima i navijače, koji su ga protiv Valensije ispratili gromoglasnim aplauzom i pokazali mu put kojim treba da ide kako bi u budućnosti postao lider neke nove Barselone.
Kao što ćemo u petak izdvajati nove junake i sportske priče kroz Sport report. Jer, dolazi nam ona. Liga šampiona…