za aktuelno.me
Piše: Slobodan Jovanović
Njemački romantičari život nacije predstavljaju kao neprekidnu borbu, kao borbu čiji je krajnji cilj sticanje državne suverenosti. Ali, kod većine nacija postoje, kažu, dugotrajni periodi tokom kojih nacija ne pośeduju svijest o svojoj posebnosti. Crnogorska nacija je u jednom novijem periodu svoje istorije povjerovala da je opravdano žrtvovanje svega onog što je kroz istoriju gradilo njen habitus u ime nekog budućeg, većeg i snažnijeg, koji će joj obezbijediti ekonomsku i životnu sigurnost. Makar se tako mislilo. I nije to bilo karakteristično samo za crnogorsku naciju, upravo zato savremene struje sociologije danas naciji pristupaju kao socijalnoj konstrukciji, proizvodu organizovanog, svjesnog i metodičnog rada različitih društvenih aktera, a prije svega intelektualno – političke elite i državne vlasti. Poznate su dvije značajne studije o tome iz 1983. godine, studije B.Andersona i E. Hobsbauma.
Nakon što je Mirko Petrović, otac knjaza i prvog kralja Crne Gore, Nikole I Petrovića, skončao pod misterioznim okolnostima, mnogi će reći, među njima i ja, upravo zato što je bio, kako je zapisao Milan Piroćanac, kao agent Ilije Garašanina, tadašnjeg predśednika vlade Srbije, u svom izvještaju: „… prepreka interesima ukupnoga srbstva (čitaj velike Srbije)“, Crna Gora je, sa velikim ambicijama krenula putem sopstvenog nestanka . „Kad njega (Mirka) ne bi bilo, Knjaz bi Nikola iz straha ili napustio Crnu Goru ili konačno u naše ruke pao“, piše Piroćanac. Da li je knaz Nikola „pao u njihove ruke“, ili je preambiciozno umislio da je veliki ujedinitelj, uglavnom u Crnoj Gori se srpstvo počelo uvoditi na velika vrata. Dovođeni su sa strane obrazovani Srbi da predaju u školama, pečate novine, knjige, đeca su se od malih nogu učili pjesmama „Ja sam Srbin, srpski sin”, „Polećela dva anđela”, „Onamo, onamo”, „Ustaj, ustaj Srbine”, „Rado ide Srbin u vojnike”, „Srpsko kolo”, … Tako pjesma “Srbin sam” počinje stihovima: „Još sam malen, još sam nejak,/ Ni govorit” skromno ne znam;/ Ali ipak znadem reći:/ Znadem reći: Ta Srbin sam!”
Osnovci su učili naizust:
„Ja sam Srbin, čelik ljuti,/
Srpska mene mati rodi/
Srpsko ime, divno ime,/
O, kako mi srcu godi”… (pjesma „Ja sam Srbin“)
Ovakvih pjesmičuraka bih mogao navesti još mnogo, ali mislim da i ovo malo pokazuje suštinu obrazovanja u tim vremenima i zašto je u Crnoj Gori omladina, vaspitavana na ovakvim pjesmama, bila uglavnom naklonjena bezuslovnom ujedinjenju sa Srbijom. Kada je 1919.godine izbio Božićni ustanak protiv okupacije Crne Gore i njene aneksije, omladina je mahom bila na strani srpskog okupatora, odnosno tzv Jadranskih trupa. Činilo im se potpuno izlišno postojanje Crne Gore kao druge „srpske“ države.
Tokom gušenja Božićnog ustanka, nova vlast vandalski je uništavala crnogorske kulturne i duhovne vrijednosti. O tome je sačuvano mnoštvo dokumenata. Za razliku od današnje Crne Gore, znali su kako se i gradi, ali i razgrađuje nečiji identitet. Dušan D. Vuksan piše u „Potonji dani samostalnosti Crne Gore“ : „Ni jedan crnogorski vladar u potonjih dvjesta godina nije ostao pošteđen. Najbistriji od njih, Vasilije, proglašen je za običnog lažova, sav mučenički rad Petra I sastajao se u kletvi; vladika Rade (Petar II) „sputavao je demokratske slobode“ i nasrtao na čast Crnogoraca, knez Danilo bio je običan zlikovac, a potonji kralj prestavljen je kao čovjek, koji je bio kadar za novac sve učiniti, pa čak i svoju rođenu zemlju izdati!“ Kaže Vuksan, da se sve radilo da se zatre svako śećanje na staru Crnu Goru, spomenik vojvodi Mirku i njegovim junacima „demoliran je i bačen u Moraču; na stari dvor cetinjski gdje se za dugi niz godina rešavala sudbina Crne Gore, bačene su bombe; dvor je opljačkan, državni arhiv naročito izložen propadanju .…”
Znam da će mnogi reći da knjaz/kralj Nikola nije poznavao tehnologiju nacionalnog inžinjeringa, ali ja ne mogu naći drugo ime za generacije Srba koji su odškolovani u prosvjetnom sistemu knjaževine/kraljevine do da se radi upravo o nacionalnom inžinjeringu. Ako je tačna teorija po kojoj je nacija proizvod „organizovanog, svjesnog i metodičnog rada različitih društvenih aktera, a prije svega intelektualno/političke elite i državne vlasti“, onda ne čudi što je tadašnji sistem odgojio i posijao śeme svih budućih podjela u Crnoj Gori, u kojima su, uz srpstvo, odgajani i protivnici autentične Crne Gore, i svega crnogorskog . Za razliku od ondašnjih vremena, kad se htjelo uništiti svako śećanje na Crnu Goru i nacionalne Crnogorce, ocrniti sve istorijske ličnosti, prešlo se u novije vrijeme na drugačiju taktiku. U skladu sa Orvelovom književnom konstatacijom „ko kontroliše prošlost, kontroliše i budućnost“, ako se već nije moglo zatrijeti narodno śećanje, prešlo se na krivotvorenje prošlosti, na konverziju identiteta Crnogoraca i njihove istorije, istaknutih ličnosti, kulture, običaja, .. u srpsku zaostavštinu i identitet. Od „velikog lažova“, „izdajnka“, „zlikovca“, uriniranja po improvizovanim kovčezima Sv. Petra, Sv. Vasilija i krune Petrovića, vučenja mošti Sv. Petra Cetinjskog po prašini ispred Cetinjskog manastira sa namjerom da se zapale, namjere da se poruši Cetinjski manastir (zapisi komandanta Jadranskih okupacionih trupa, pukovnika Dragutina Milutinovića), paljenja manastira Ostrog, …. do „ne damo NAŠE svetinje!“
I sve ovo pišem da bih pokazao kolika je moć organizovanog djelovanja političkih, medijskih, prosvjetnih elita i države na formiranju svijesti i identiteta. Već je otrcana od upotrebe rečenica jednog češkog aktiviste na satanku sa kolegama piscima, pjesnicima, … u jednoj praškoj kafani : „Da u ovom trenutku na nas ovđe padne tavanica, to bi bio kraj nacionalnog preporoda“, misleći na češki nacionalni preporod.
Nije jasno koji su razlozi zašto, nakon ponovnog uspostavljanja nezavisnosti Crne Gore 2006.godine, crnogorske političke elite nijesu imale svijest o značaju obrazovanja, kulture, medija, crkve (nikako se ne smije zaboraviti crkv), u izgradnji državnog, nacionalnog i patriotskog identiteta u Crnoj Gori? Kako je moguće da se u toj mjeri potcijeni uticaj pojedinih vjerskih organizacija, sa centralom van Crne Gore, medijski i politički uticaj spolja, iz okolnih država, i da im se ostavi tako ogromni prostor u svim sferama života?
Ako se danas konačno shvatilo, pod uslovom da jeste, u kojoj mjeri je crnogorsko društvo kontaminirano uticajima koji razgrađuju državno i nacionalno tkivo, zašto se danas ne zadire u probleme u obrazovanju, medijima, kulturi koji očito stvaraju generacije oponenata i državnom subjektivitetu Crne Gore i crnogorskom identitetu? Crkveni problem je tek načet Zakonom o slobodi vjeroispovjesti, dug je put dok se SPC ne svede isključivo na crkvenu djelatnost. Jirgen Habermas, u svom djelu „Die Dialektik der Säkularisierung“, piše: „Da bi neko društvo moglo da postane “postsekularno”, ono prethodno mora da prođe kroz fazu “sekularnosti”. Odnosno, fazu kad “…crkve i vjerske zajednice gube uticaj na pravo, politiku i javno blagostanje, kulturu, obrazovanje i nauku; one se ograničavaju na svoju genuidnu funkciju upravljanja “religijskim dobrima” (“dobrima” vezanim za spasenje duše, milost i slično)..“ Sekularno društvo jeste dostignuće moderne epohe, a bez sekularnih vrijednosti i principa nema demokratije i poštovanja ljudskih prava. Samo u sekularnom društvu je moguć zajednički život vjernika svake vjere, agnostika i ateista. Samo u takvoj državi svako može imati svoju crkvu, moliti se svome bogu, slaviti svoje vjerske praznike i držati se svojih vjerskih običaja. Ili slobodno živjeti bez konstantnog miješanja religije u svakodnevni život.
Opstanak i budućnost jednog naroda i nacije snažno su povezani sa očuvanjem nacionalnog identiteta. Krupnu ulogu u tom procesu, pored obrazovanja, jezika, kulture, crkve, … igraju mediji koji kroz svoje sadržaje i institucionalno pamćenje omogućavaju validaciju prošlosti i preuzimanje odgovornosti za sve ono što tu prošlost karakteriše. Ne može se medijski prostor tek tako prepustiti slobodnoj volji provajdera i distributera, od kojih mnogi imaju vrlo upitnu pozadinu i svrhu. Posebna odgovornost u kreiranju medijskog pamćenja pripada javnom medijskom servisu, iako se on, u našim uslovima, stalno pokušava, nerazumno, pretvoriti u dominantno politički servis.
Protekli događaji po ulicama crnogorskih gradova ogolili su jednu više nego zabrinjavajuću činjenicu; veliki broj prosvjetnih radnika, učenika i studenata učestvuje u uličnim procesijama koje, bez svake sumnje, predstavljaju pokušaj političke destabilizacije Crne Gore u službi interesa, zloupotrebom vjerskih ośećanja, drugih država. I to preko institucije koja duže vrijeme promoviše nacionalnu asimilaciju građana Crne Gore i želi promjeniti, pored etničkog, političku i ideološku, stratešku orjentaciju Crne Gore. Zabrinjava, ali ne i čudi, znajući intelektualni profil tih ljudi, toliki broj onih koji bi trebalo da budu apostoli nauke, činjenica, znanja, a koji učestvuju u procesijama jedne dogmatske organizacije. Naučno prosvećena svijest teško ide zajedno sa teocentričnim i metafizičkim slikama svijeta. Što se može očekivati, kakvo školstvo, kakve posljedice na potomstvo, ako takva svijest, koju redovno prati radikalizam u nacionalnom pogledu, u srbovanju i negiranju svega crnogorskog, daje pečat dobrom dijelu školskih ustanova?
Kako je moguće da, bez ikakvih posljedica, osobe koje su u proteklim ratovima izbjegle u Crnu Goru i zaposlile se u obrazovnom sistemu Crne Gore ne poštuju isti taj obrazovni sistem, ni državu u kojoj rade, već u svom radu unose potpuno drugačije obrazovne obrasce, svojstvene drugom prostoru? U školi u Podgorici, koju su pohađale unuke mog brata, čak su se dijelila svjedočanstva sa moravskom kaligrafijom.
U visokom školstvu se postavljaju na visokim mjestima osobe sličnog profila, a degradiraju crnogorski kadrovi i, na neki način, sveti im se zbog njihovog patriotizma i izričite crnogorske nacionalne pripadnosti. Jedan od očitih primjera je Filozofski fakultet u Nikšiću, koji poodavno slovi kao utočište velikosrpskih i anticrnogorskih kadrova. Oduzimaju se katedre osobama kojima bi se ponosile mnogo značajnije visokoškolske ustanove u visokorazvijenim zemljama, koje plijene svojom pojavom, ponašanjem, znanjem, samo zato što su dio crnogorskih, patriotskih organizacija i istaknuti u promociji crnogorske kulture, istorije i tradicije i zamjenjuju pobornicima litija i ideološkog načina mišljenja i sistema vrijednosti koji ne bi trebalo da postoji na visokoškolskim ustanovama u Crnoj Gori. „Ako još izdaleka prepoznamo zlo koje se razvija (što umije samo mudar čovjek), ono se može brzo izliječiti. No, ako ga nijesmo prepoznali pa dozvolimo da uzme takvog maha da ga već svako može prepoznati, lijeka više nema.“ (N. Makijaveli).
Njemački politički sociolog Claus Offe piše, baveći se balkanskim sukobima, da „sudjelujući akteri nijesu izgubili neka gradjanska prava, nego su prestali biti gradjani“. Ja dodajem, ako su ikada bili građani. Hajlenderska su to posla, moj Clause.
*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta