Piše: Dragan Markovina
Neovisno o sasvim drugačijim međunarodnim okolnostima – zahvaljujući kojima danas zapravo i ne postoji nešto što podrazumijevamo pod međunarodnom zajednicom, a što posredno dovodi do geopolitičkih sukobljavanja velikih sila na našim prostorima – ništa se od ovoga ne bi događalo, niti bi taj sukob za ove krajeve bio pretjerano relevantan, da u korijenu svega ne leži dubinsko nezadovoljtsvo svih ovdašnjih nacionalista s činjenicom stvaranja federativne Jugoslavije.
Smetao im je i smeta također i socijalizam kao društveno uređenje, ali primarno su bili i ostali usmjereni protiv načina na koji je KPJ riješila tzv. nacionalno pitanje.
Drugim riječima, sve što se danas događa, od sve veće prisutnosti radikalnog nacionalizma u Hrvatskoj, preko nestabilnosti Bosne i Hercegovine, odbijanja Srbije da se ozbiljno suoči sa svojom ulogom u devedesetima, a potom i prihvati posljedice te uloge, pa do nacionalističkih demonstracija u Crnoj Gori, pod krinkom borbe za religijske ciljeve i nemogućnosti da se konačno riješi status Kosova, izvire iz činjenice što svi ovdašnji nacionalizmi misle da ih je Jugoslavija u nečemu zakinula, tvrdoglavo odbijajući razmisliti ozbiljnije o tim stvarima.
Začarani krug
Razlog zbog kojeg im je nemoguće iskoračiti iz začaranog kruga iracionalne mržnje, samozavaravanja i u konačnici iz potpunog poraza ljudskosti, je taj što prošlost i politiku ne promatraju kroz to kakav one imaju utjecaj na konkretne živote konkretnih ljudi, nego su isključivo fokusirani na teritorije, odnosno na ideologiju krvi i tla. Odatle i tolika, normalnom čovjeku nezamisliva, potpuna odsutnost bilo kakve empatije prema stradalima.
Iz vizure nacionalista ništa ne znače činjenice o značajnom podizanju životnog standarda, opismenjavanju, razvoju gradova, afirmaciji ženskih prava, skoro punoj zaposlenosti, uvođenju opće zdravstvene zaštite i visoke razine zaštite radničkih prava, općem podizanju razine obrazovanja i na koncu, onoga što bi im trebalo biti najvažnije, o značajnom demografskom rastu svih jugoslavenskih naroda u socijalističkom razdoblju.
Ne, njih isključivo zanima na koliko teritorija imaju ekskluzivno pravo, pa makar kompletan narod u kojeg se zaklinju radikalno osiromašio, počeo izumirati i iseljavati, a država se počela raspadati po šavovima.
Nova situacija
Iako mi je takva nacionalistička logika duboko odbojna, nju se još racionalno moglo pokušati razumijeti s početkom devedesetih, kad se nacionalistima moglo činiti da je njihovo vrijeme nastupilo i da mogu pokušati uzeti što više.
Međutim, nakon sveopćeg – ne samo civilizacijskog – poraza kojeg su doživjeli i bijede u koju su odveli vlastite narode, nego i nakon što svim nastojanjima unatoč, nisu uspjeli promijeniti avnojevske granice, koje je čitav svijet priznao kao relevantne, potpuno je nejasno zbog čega misle da će im danas uspjeti ono što nije tada kad su bili na vrhuncu i imali slobodne ruke da silom pokušaju ostvariti svoje planove.
Istina je da danas imaju novu situaciju u vidu nepostojanja međunarodne zajednice i manje-više otvorenu podršku Rusije, ali istovremeno imaju znatno nepovoljniju situaciju na terenu.
Što nas dovodi na fundamentalnu razliku između Jugoslavije i onih koji uporno pokušavaju razgraditi njeno nasljeđe. Socijalistička Jugoslavija je, bez obzira na brojne nedosljednosti i izostanak političke demokracije, čitavo vrijeme pokušavala uvažiti svih, odatle i obnovljene državnosti Bosne i Hercegovine te Crne Gore, kao i autonomije Vojvodine i Kosova, dok nacionalisti na priznaju da postoji itko drugi osim njih i njihove nacije.
Odemo li korak dalje, njihova netrpeljivost prema Jugoslaviji i njenom nasljeđu izravno je vezana i uz antifašistički karakter te zemlje, koji je bio u izravnoj suprotnosti s fašističkim karakterom suvremenih nacionalizama i njihovih idejnih prethodnika iz Drugog svjetskog rata.
Revizionizam i granice
Imajući sve ovo u vidu, dva glavna pravca nacionalističkog djelovanja su povijesni revizionizam i pokušaji promjene granica, pri čemu je bitno za napomenuti da su svi nacionalizmi jednako usmjereni ka revizionizmu, dok su na promjene granica isključivo računali srpski, hrvatski, te na koncu albanski nacionalizam.
Sve to nas dovodi do današnjeg stanja na ovim prostorima, a ono je presudno obilježeno sporim rješavanjem statusa Kosova te pokušajima destabilizacije Crne Gore i Bosne i Hercegovine.
Ovi problemi proizlaze iz činjenice što srpski nacionalizam i dalje nije u stanju napraviti tri stvari. Prva je preuzimanje odgovornosti za pokretanje ratova za jugoslavensko nasljeđe i još bitnije, za strašne zločine koji su u ime tog nacionalizma počinjeni. Drugi, koji proizlazi iz prvoga, je nespremnost da se promisli o tome da je, primjerice, međunarodno priznanje Kosova izravna posljedica takvog djelovanja u devedesetim. I treća, realno najbitnija, je nemogućnost da se prihvati zajednički život s drugima na prostorima koji su stoljećima nacionalno izmiješani.
Sve ovo ne znači da zanemarujem pogubnost strukturalnog hrvatskog nacionalizma koji je napravio sve da onemogući značajniji povratak Srba u Hrvatsku ili bošnjačkog koji se postavlja kao eksluzivni tumač prošlosti i budućnosti Bosne i Hercegovine, te građanskog koncepta te zemlje, ali oni ili uopće ne pokušavaju utjecati na stanje u drugim zemljama ili ne rade to konkretno i logistički.
Rasplet
Mi u ovom času ne možemo sa sigurnošću reći kako će se rasplesti stvari u vezi Kosova, Crne Gore i BiH, ali možemo s velikom vjerojatnošću pretpostaviti kako će sve tri zemlje ostati u ovim granicama i međunarodno priznate, usljed čega je jedino zapravo bitno u kakvim će odnosima živjeti narodi unutar tih zemalja.
Oni mogu odlučiti živjeti u stalnom antagonizmu, koji bi bio najgore rješenje, u mirnoj koegzistenciji kao nekom srednjem rješenju ili u zajedništvu i drugarskom životu, što se čini najmanje izvjesnim nakon svega, ali ako je moglo pola stoljeća, nema razloga da se tome ne teži u nekoj dugoročnoj perspektivi.
Da bi išta od dvije posljednje stvari bilo moguće, srpski nacionalizam bi za početak trebao barem prihvatiti činjenicu da su sve tri zemlje međunarodno priznate, da su višenacionalne i da je kvaliteta života puno bitnija od prava na ekskluzivno prisvajanje određenog teritorija.
Posve je zapravo nevjerovatno da se nakon toliko poraza i posljedičnog egzodusa Srba iz mnogih krajeva, još uvijek inzistira na istom modelu ponašanja, očekujući neki drugi rezultat.
Čak je više tužno, nego nevjerovatno.