Četvrtak, 28 Marta, 2024
Rubrika:

Sekularna pravoslavna crkva

za aktuelno.me

Piše: Slobodan Jovanović

Nešto ne štima u društvu u kojem se takmiče Zadruga i crkveno pitanje u medijskoj zastupljenosti. Zamišljam kakav bi bum doživjela Zadruga da je obogate pojedincima iz crkvenih krugova, koji ne bi morali ništa mijenjati u svom ponašanju. Od jedne primarno intimne komunikacije čovjeka sa transcedentnim dobili smo političko – lukrativne organizacije kao utočište raznoraznih kontroverznih ljudi, kako to mediji vole da kažu za paśaluk.

Prepuni smo priča o milenijumskom trajanju a, ustvari, imamo sve odlike mlade i nedovršene države. Boljeg primjera nema što se dešava kad zakonski ne uredite neki prostor i prepustite ga voluntarizmu raznih opsenara, od crkvenog pitanja u Crnoj Gori.

Balkan je, inače, posebno Crna Gora, mjesto u kojem autentične Hristove poruke ne donose željeni novac i moć, pa se pribjegava amalgamu paganskog, „trećeg oka“, nacionalizma i formalnog hrišćanstva kao dobitnoj kombinaciji.

Vjerujete li da na Cetinju postoje Crnogorci koji kažu da je svaku familiju na Cetinju, koju je stigla Amfilohijeva kletva, snašlo zlo? E, vjerujte! Da u pravoslavlju ne vlada goli interes, odavno bi posvećeni hrišćani u Crkvi izopštili mnoge crkve kao jeretičke. Kakve veze imaju sa Hristovim porukama „ideje“ Nikolaja Velimirovića, rodonačelnika svetosavlja, o „izabranom narodu“, „nacionalizmu Sv Save“, političko djelovanje SPC, njen velikonacionalizam, kletve, šovinizam,…?

Dvije medijske teme, naizgled bez direktne povezanosti, okupirale su proteklih dana pažnju u crnogorskom javnom prostoru, i ne samo njemu: objavljivanje preliminarnog izvještaja Venecijanske komisije o Nacrtu zakona o slobodi vjeroispovjesti i raskol između Vaseljenskog patrijarha i Ruske pravoslavne crkve.

Preliminarni izvještaj Venecijanske komisije zaslužuju poseban, analitičan tekst, uz obavezno pitanje ko ga je, kad i zašto postavio na njihov sajt. Živimo u vremenu kad su sve ljudske vrijednosti ustuknule pred materijalnim, pa se s pravom pitamo i za postavljenje na sajtu, i o velikoj zastupljenosti (netačnih i prevarnih) stavova SPC, i o nevjerovatno prećeranom dociranju na većinu zakonskih odredbi. Navešću samo jedno:u preliminarnom mišljenju Venecijanske komisije piše da nije jasno da li se zabrana političkog djelovanja odnosi i na vjernike i da li se oni mogu kandidovati za političke funkcije? Iako, po definiciji, Crkvu čine kler, objekti i vjernici, nije li način na koji je obrađena ta tema obično iživljavanje na nešto što je u Crnoj Gori preprepoznatljivo? Pa mi se pitamo bave li se najveći crkveni velikodostojnici SPC u Crnoj Gori uopšte duhovnošću, ili je sekularno prostor u kojem se kreće svaki njihov javni nastup!

Po ko zna koji put pišem o iritantno inferiornom odnosu Crnogoraca prema ljudima sa strane, iako se, u najvećem broju slučajeva, radi o osobama koje ne zavređuju nikakvu pažnju. Ne znam, možda je potrebno biti njihov sugrađaninda bi se stekla prava slika o njima, kada nam sopstveni sugrađaninijesu referentni, a nekakav pravničić iz Kraljeva, ljotićevac u mladosti i sljedbenik četničkog pokreta, postaje pravni, istorijski i religijski autoritet? Umjesto da država uvede u pravne tokove sve one strance u Crnoj Gori koji se kriju, i sebe i svoju prošlost, ispod mantija, doživljamo da nam upitne osobe izvana, šešeljevke logorejičnosti, potpuno drugačijeg nacionalnog, ideološkog i političkog oprijedeljenja,drže predavanja na političke, istorijske i društvene teme. Sve uz ja tebi serdare, a ti meni vojvodo, a …

Velibor Džomić, da mu ne navodim crkvene titule, iz neobjašnjivih razloga je adresa kojoj se obraćaju svi kada je u pitanju SPC u Crnoj Gori. Tako je on taj koji je u beogradskoj štampi i povodom crkvenog raskola iznio svoj stav, ili stav institucije koju predstavlja. I dalje je za njega Filaret Denisenko, patrijarh Ukrajinske crkve, Kijevskog patrijarhata, „raskolnik iz Ukrajine, inače propali kandidat za Moskovskog patrijarha“, što očito govori da njemu nije jasno, ili ne želi da mu bude jasno, da se radi o procesu, a ne hiru jednog čovjeka.

Na isti način predstavlja CPC kao  „grupu samozvanaca“, ubijeđen da nikada neće biti kanonski priznata. Kako je to uvijek govorio i za Ukrajinsku crkvu, KP, nema sumnje da će jednako biti dobar prognozer i za CPC.

Ukrajinska crkva, KP, je pred ulaskom u kanonski red, pa je velika vjerovatnoća da ona neće prekinuti odnos sa CPC, sa čijim je mitropolitom ukrajinski patrijarh u više navrata sasluživao, vršeći službu božju, i sa kojim je lični prijatelj!

Da ne govorimo o kanonskom poretku đe „četvrti vaseljenski sabor 17. kanonom svojim naređuje, da pri razređivanju crkvenih oblasti ima se slijediti političkom razređenju zemalja.

Istu ovu naredbu ponovio je trulski sabor svojim 38. kanonom “ (član 86, Ustrojstvo crkve, Nikodim Milaš, „Pravoslavno crkveno pravo” 1890, Zadar)“.

Za one koji slabije stoje sa istorijom crkava, Ruska crkva je nastala raskolničkim odvajanjem Moskovske eparhije od Kijevske mitropolije 1448.godine i upostavljanjem Moskovske mitropolije, koja je bila van kanonskog reda više od 60 godina.

O anatemi ohridskog patrijarha Dimitrija Homatijana, bačenoj na SPC Save Nemanjića, zbog raskola sa Ohridskom patrijaršijom, sami se informišite!

 

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregedaj sve