SAO Boka i principi

za aktuelno.me

piše Slobodan Jovanović

Koliko god se upinjali iz SPC i srpskih medija da skupu u Podlastvi (kako to srpski zvuči) daju grandiozne dimenzije, nema sumnje da je broj prisutnih na tom polureliogoznom, polušovinistiko-velikosrpskom kermesu, bio daleko manji nego što je organizator očekivao. Još kad se uzme u obzir da je Amfilohije  pozdravio prisutne koji su organizovano došli, kako reče, „iz Banjaluke, iz Čačka, iz Valjeva, iz Kraljeva”, a vjerujem da je bilo prisutnih i iz drugih krajeva van Crne Gore, uključujući i one koji se nalaze na ljetovanju u Crnoj Gori, onda je njihova egzaltacija još besmislenija. Jedna procrnogorska nevladina organizacija je dupke punila salu od 400 mjesta. I to 50 miliona puta siromašnija od eparhija SPC u Crnoj Gori. Nije teško pogoditi o kojoj se radi, jer Crna Gora je svjetski unikum kad su u pitanju nevladine organizacije.

Skup u Podlastvi (kako to srpski zvuči) najavljivan je nekoliko neđelja unaprijed bilbordima na kojima je pisalo „800 godina autokefalnosti Srpske pravoslavne crkve i svetosavlja u Crnoj Gori i Boki Kotorskoj i 1.500 godina manastira Podlastva –  Grbalj”. Kada napišete „u Crnoj Gori i Boki Kotorskoj“ ne može biti sumnje da autor te bestijanosti izdvaja Boku Kotorsku i stavlja je u istu ravan sa državom Crnom Gorom? Ako nije tako, postavlja se pitanje, obzirom da se slavi jubilej istog broja godina, zar nije dovoljno reći „u Crnoj Gori? Ali izgleda da su to moja razmišljanja koja nijesu obavezala nikoga da reaguje od onih koji bi trebalo da budno čuvaju i štite ustavno uređenje.

Nažalost, u Crnoj Gori se politika vodi kao u stara vremena kad se vagalo da se ne uzburkaju strasti i da se popušti tamo đe se smatra da može doći do problema. Iz ove perspektive čini se da nikada u Crnoj Gori nijesu bila vremena u kojima nije bilo podijeljenosti i u kojima nije bila potrebna vještina da se izađe na zelenu granu. Često se može čuti od Crnogoraca da je Crna Gora vazda bila nadomak da je nema, ali da je „bog uvijek viđeo“. Što se Crna Gora više „čupala“ iz tuđih šaka, to su protivnici „čupanja“ bili sve veći i veći njeni protivnici. I u današnjim vremenima, od proglašenja nezavisnosti, koliko god Crna Gora pokušava da se vrati sebi, toliko oni koji su bili protiv njene nezavisnosti, pojačani sa dobrim dijelom onih koji jesu bili za nezavisnost, ali su u mržnji prema vlasti postali partneri ovim prvim, to je mržnja prema svakoj osobenosti Crnogoraca i Crne Gore postajala sve veća i veća. Svaka činjenica, čak i lako dokaziva, postajala je udar na Crnu Goru kako je oni doživljavaju, na srpsku Spartu i druge trice i kučine.

Istorija svakog naroda nosi svoje osobenosti u zavisnosti od perioda o kojem se radi. Nema te istorije iz koje se ne može izvlačiti ono što nekome odgovara da bi dokazao unaprijed postavljenu tezu. Kad istorija krene od unaprijed postavljenog zaključka onda se ona pretvara u politiku a ne nauku. Još kada se, kako to plastično prikaza neko veče na RTCG istoričar Žarko Leković, u tu kašu umiješa i mitologija i narodna predanja, onda je istoriji i istorijskim faktima pukla pogibija. Treba li bolja slika o naučnoj instituciji koju predstavlja dotični? Sa takvim naučnim institucijama, sa kolonijalnim kulturnim mentalitetom, sa obrazovanjem kakvo imamo i medijima koji kao da pripadajui drugim državama, dobro da još uvijek postojimo.

Ne navodim sve ovo kao opravdanje, jer i sam sam duboko ubijeđen da je prostor koji je ostao otvoren za uticanje na svijest građana Crne Gore iz okruženja i onih koji se ośećao kao njihov dio, toliki da ne čudi sve veći broj građana Crne Gore  koji preziru, ili su ambivalentni, prema svakoj vrsti patriotizma prema državi u kojoj žive. Još više iritira kada pustokupljevina po Crnoj Gori, koja se predstavlja kao građanska, prodaju priče kako nacija, vjera, za njih predstavljaju prevaziđene kategorije koje potencira vlast da bi zavađala građane i tako vladala. Nema ko nije digao nogu na Crnu Goru, a ta gospoda hoće da nam objasne kako je najveći problem dići glas protiv toga. Po njima ispade da je crnogorski patriotizam taj koji stvara druge nacionalizme, iako je to samo jedna ideološka smicalica koja misli da će sa porazom crnogorskog patriotizma najlakše srušiti DPS sa vlasti! A nema te cijene koja se nije spremna platiti u tom cilju.

Upravo zato država ne štiti sebe kako bi se morala štiti, jer se u Crnoj Gori spriječava svaki vid promocije crnogorske državnosti, crnogorskog patriotizma. Kako država može da se brani ako se partije udvaraju i traže glasove među onima koji Crnu Goru ne doživljavaju kao svoju matičnu državu? Koji je to interes koji može ujediniti građane Crne Gore ovakvi kakvi su? Zato je politika u Crnoj Gori igra brojeva i nacionalnih torova. I biće takva sve dok bude moguće razvijati sve nacionalizme, samo suzbijati crnogorski patriotizam da ih ne bi, po mnogima, još posticao. Pravo vrzino kolo.

Zato je moguće u Budvi i Herceg Novom organizovati skupove koji vam stvaraju ośećaj da ste, ne ni u Srbiji, već u Republici Srpskoj, na kojima se izvikuje „srpsko more“, vrijeđaju Crna Gora i Crnogorci, pjevaju nacionalističke pjesme, srbuje, zato je moguće da Albanci u Tuzi neće da poštuju zakone i istaknu obilježja države u kojoj žive, zato se po śeveru vijore turske zastave, … Zato je moguće da se organizuje skup u Podlastvi na kojemu se izgovaraju neprimjerene riječi, pjevaju nacionalističke pjesme, dovode ratni komandanti ozloglašenih paravojnih jedinica, ogrezlih u zločinima, širi srpstvo kao anticrnogorska ideologija, slavi „srpska Boka“ kao teritorija koja nije dio Crne Gore, …

Vlasti Crne Gore, opet vagajući da ne podstiču nezadovoljstva, čekaju da se ta frtutma stiša sve do sljedeće prilike. Umjesto da se principima u sprovođenju zakona i onim principima kojim svaka država brani svoj integritet, subjektivitet i dostojanstvo suprostavi bilo kojim događanjima koji ruše ta tri obilježja, tako da svi unaprijed znaju da će snositi zakonske konsekvence. Sumnjam da postoje države koje blagonaklono posmatraju strane državljane kako u njihovoj državi učestvuju na skupovima koji vrijeđaju građane te države i urušavaju ustavno uređenje. Śećam se da je država Srbija „ispratila kući“ neke mađarske nacionaliste koji su u Bečeju organizovali skup o mađarskoj Vojvodini. Na kraju krajeva, vrijeme je da država povede računa i o velikom nezadovoljstvu i revoltu brojnih građana Crne Gore, koji se ośećaju povrijeđenim sve brojnijim i brojnijim događanjima koji imaju anticrnogorski karakter.

Što se tiče lokalnih vlasti u Budvi i Herceg Novom, nikako se ne smije smetnuti sa uma ko je sve omogućio da njihove opštine budu organizator, finansijer i promoter svih tih anticrnogorskih događanja. U vlasti tih opština učestvuju i tzv. suverenisti i svojim učešćem omogućavaju nacionalističke bahanalije koje bi upravo njima morale najviše da smetaju. Postavlja se pitanje na kojim principima oni svode svoje političko djelovanje? Bez slobodne Crne Gore, bez spriječavanja uticaja na nju iz bližeg okruženja, posebno iz Srbije kao negog sa potencijalno najjačim kapacitetima, u Crnoj Gori nikada neće biti ni demokratije, ni uređene države, ni zakona koji važe za sve. Kao satelit tuđih interesa ona će uvijek biti sfera tuđeg uticaja i nesposbna da sama sebe uređuje. Smiješno zvuče riječi iz vladajuće koalicije u Budvi onih koji su svoj ulazak u vlast pravdali time da će tako spriječiti „srbovanje“ (njihove riječi) u Budvi, da „niko do sada nije reagovao iz države i upozorio da ne mogu, na njenoj teritoriji, proći bez sankcija oni koji hoće da mijenjaju ustavni poredak Crne Gore“. Moram se složiti sa tom konstatacijom, kao što bi i oni morali da se slože kako svega toga ne bi bilo da im oni ne omogućavaju to!