San o slobodi

za aktuelno.me

piše Slobodan Jovanović

“Nacije su uvijek sanjale o slobodi, simbol te slobode je suverena država.” (Benedikt Anderson)

Današnji svijet vrlo malo liči na vremena liberalizma 60/70’ godina prošlog stoljeća, u kojima sam odrastao i formirao se kao ličnost. Danas je potpuno drugačija realnost, svijet se lagano vraća sve više tradicionalizmu i mnogim ideološkim matricama, izvađenim iz bunara ne prećerano svijetle prošlosti. Prečesto onim koji su u sebi nosili virus sukoba i razaranja. Ljevičarske doktrine koje su vezivale tehnološki napredak sa razvojem ljudske svijesti doživjele su svoj praktični poraz i stvorile ideološki vakum u koji su povučene reciklirane ideologije, uključujući i religiozni radikalizam, za koje smo mislli da su zauvjek za nama.

Iako vrijeme nikada nije pobilo tezu da su slobodni narodi samo oni koji imaju sopstvenu suverenu državu, lako dokazivu na primjeru Kurda, Palestinaca i dr, sve više dolazimo do toga da nacije postaju glavni sociokulturni okvir društvenog organizovanja, a suverene države jedini prostor u kome se slobodno razvijaju. A.D. Smith u djelu  “U obranu nacije”, piše: “Uprkos tome što nacionalizam može izazvati ogromne užase i uništenja, nacija i nacionalizam daju jedini realistični sociokulturni okvir za moderni svjetski poredak. Danas im nema premca… Mnogi su ljudi još uvijek spremni da se odazovu pozivu nacije i da za nju žrtvuju život.“ Nadam se da ne treba dokazivatu tvrdnju da je svaka nacija jaka onoliko koliko su njeni pripadnici spremni da se žrtvuju za nju.

I tu dolazimo do poente. Crna Gora je vrlo dugo i vrlo tegobno sazrijevala u spoznaji suludosti ideje vječite žrtve tuđih interesa, stvorene na istorijski nakaradno utemeljenoj obavezi o savezništvu, najčešće u tuđem ludilu, zajedničkom porijeklu, tzv. bratstvu, i istovjernosti. Da je Crna Gora već do tog vremena sebe formirala u nacionalnom i državnom pogledu, u privrženosti svojih građana crnogorskom državnom konceptu, vjerovatno bi pristala na koncept raspada Jugoslavije 1992. i oduzela Srbiji lažnu premisu da „spašavaju“ Jugoslavije i šalju jedinice tobožnje JNA, pod tim prividom, na teritorije drugih, novostvorenih država.

Vrijeme, vješto vođena kampanja vlasti i patriotskih subjekata, uz ne malu pomoć bahatosti Srbije, učinili su da Crna Gora povrati svoju punu suverenost i nezavisnost. Nacionalne manjine su učestvovale vođene svojim interesom, dok su nacionalni Crnogorci očekivali punu nacionalnu emancipaciju u sopstvenoj državi. Svi drugi narodi, Srbi, Albanci, Bošnjaci, Hrvati, imali su, pored države Crne Gore, nacionalne države koje bi brinule o njihovoj zaštiti, nacionalnom, kulturnom i drugom identitetu. Uostalom, svjedoci smo da to sve okolne države danas rade, posebno sa ogromnim mogućnostima korišćenja masovnih komunikacija. Crnogorci su jedino zadovoljenje svojih nacionalnih, kulturnih, vjerskih i svih drugih potreba, zaštitu, mogli dobiti samo od svoje matične države Crne Gore. Jesu li?

Otišli bi daleko ako bi se bavili prošlošću i razlozima zašto je Crna Gora devedesetih godina prošlog stoljeća gradila srpski identitet u Crnoj Gori, kosovsku mitomaniju, uništila medijsku scenu Crne Gore najgorom propagandom besčašća (čast izuzecima), dala ogroman  prostor SPC, uključujući i zemljišni, u mitologizaciji i  izopačavanju svijesti dobrog dijela građana Crne Gore, čime je stvoren monstrum koji je dao ključni doprinos dubokim podjelama u nacionalnom biću Crnogoraca, suprostavljajući ih sve više i više međusobno.

Svaki pojedinac se socijalizuje i gradi svoj identitet od rođenja do kraja života i on se formira uvijek u odnosu na svoje okruženje (porodica, škola, crkva, mediji, društvene grupe, država, etc.). Zato je važno kolika je bila svijest i volja da se, makar istim intezitetom, mada je uvijek deset puta teže promjeniti nečije mišljenje, nego mu ga prvi put utjelotvoriti, poništi zlo koje je tada posijano? Odgovor na to pitanje je – više nego skromna!

Predśednik Crne Gore, Milo Đukanović, najavio je krajem prošle godine, u emisiji „Živa istina“, da će jedan od najvažnijih državnih zadataka u narednoj godini biti rad i podrška izgradnji crnogorskog nacionalnog identiteta. Nakon toga je slijedila epizoda sa Venecijanskom komisijom i Zakonom o slobodi vjeroispovjesti, obećanja o obnovi autokefalnosti CPC, povraćaju crkvene imovine, njena dostupnost svim građanima Crne Gore, i vjernicima CPC, i vjernicima SPC, njena zaštita od devastacije, … Bješe i zaklinjanja da se neće dozvoliti djelovanje SPC i Amfilohija Radovića kao državi u državi, pominjaše se trafika na Rumiji, „krstionica“ kod Tivta,…

Jeste da nije kraj godine pa da se sumiraju rezultati, ali se čini da se neuimtno bliži bez oživotvorenja mnogih obećanja. Najviše čudi odugovlačenje izglasavanja Zakona o slobodi vjeroispovjesti, iako je dobio zeleno svijetlo Venecijanske komisije, jer svakim danom odugovlačenja SPC se ponaša sve bahatije i bahatije, sve provokativnije i provokativnije, organizacijom raznih manifestacija koje su sve prožete anticrnogorskim, valikosrpskim nacionalističkim bahanalijama. Nadam se da se ne traži alibi u strahu od revolta velikosrpskih nacionalista i trupa pukovnika u mantiji? Odnosno, da neće Crna Gora još jednom kapitulirati pred Amfilohijem, pokazujući da on jeste iznad države?

Očito je da su postojali određeni objektivni razlozi, poput određenih razilaženja u vrhu DPS-a, čak nekih najava da CANU treba da se bavi identitetskim pitanjima, problem oko smjene rektorke Univerziteta, zatim prljave kampanje koja se vodila protiv Mila Đukanovića u kojoj bi on trebalo da se brani od optužbi čovjeka optuženog za kriminal, udar na tužilaštvo, itd. Žalosno je u kojoj mjeri su mnogi mediji, političari, ličnosti, spremni da unize sve državne instuticije zbog sopstvenih ambicija i  interesa. Prenošenje optužbi bez ikakvih dokaza je u svim zemljama kažnjivo, jer je obaveza svih medija da provjere iznesene tvrdnje i pronađu njihovo potkrepljenje u bar nekim dokazima. Inače bi se medijska scena mogla pretvoriti u međusobno optuživanje za sve i svašta. Mada dio medija to odavno radi.

Simptomatično je da uvijek kada postoje naznake da će se riješavati bilo što od crnogorskog nacionalnog pitanja, posebno pitanje Crkve, počinje opšta pomama, kampanje, sluđivanje javnosti i podizanje opšteg nezadovoljstva, čime se vlast stavlja u defanzivni položaj i situaciju u kojoj samo gleda da prođe sa što manjim posljedicama!!

Uvažavajući sve navedeno, ipak se moglo, bez da se pogoršava opšta politička situacija, neke stvari ispuniti. Naročito u vezi vikipedije na crnogorskom jeziku, kad je svima poznato da je vikipedija prvi i najčešći izvor koji mladi ljudi koriste u obrazovanju. Kao da nije bilo dovoljno saznanja da je vikipedija slobodna, otvorena, enciklopedija, na koju može svako uticati svojim pisanjem, koju ne obavezuju naučne metologije u sastavljanju, i da je ona pravi izvor moguće političke, nacionalističke i asimilatorke propagande. Poznata je epizoda da je jedna osoba dopisala svoje ime na srpskoj vikipediji među istorijske ličnosti srednjeg vijeka i da se ono pojavilo na beogradskom kvizu Slagalica kao dio odgovora. To govori da čak i kvizovi koriste vikipediju, u kojoj mjeri je njena upotreba raspostranjena!

Crnogorska vlast bi morala da razmisli o posljedicama oslanjanja samo na činjenicu da niko sa gramom intelektualnog i ličnog dostojanstva neće glasati na predstojećim izborima za  opoziciju, da svojim činjenjem ili nečinjnjem ne traži podršku za predstojeće izbore tamo đe je neće nikada dobiti, jer je njena baza većinom među onima koji vjeruju da će ispuniti obećanja koja su data vezano za identitet, crkveno pitanje i ostalo. Prihvatanje trulih kompromisa i politički oportunizam, osim toga, pokazali su i da su ostale nacionalne zajednice kopirale obrazac nacionalnog  homogenizovanja, traženja „viška“ nacionalnih prava, ucjena i sličnih etički neprihvatljivih načina djelovanja, pa danas imamo po Crnoj Gori na djelu stvaranje nacionalnih rezervata, koji se ponašaju kao da su dio teritorije suśednih država, izbjegavajući bilo koji simbol koji pokazuje da su dio Crne Gore.

I nikada se ne smije smetnuti sa uma da su u suśednoj državi  došli na vlast oni „za koje niko nije glasao“ zahvaljujući čuvenim „belim listićima“. A sve je više razočaranih po društvenim mrežama koji se izjašnjavaju da neće izaći na izbore.