za aktuelno.me
piše Slobodan Jovanović
Kad bi vladajući naprednjaci sproveli anketu među sobom ko je najpametniji čovjek u Srbiji, sigurno bi izabrali Vučića. Ali, kad bi se obezbjedilo anonimno glasanje, bez mogućnosti da se sazna ime glasača, gotovo sam ubjeđen da bi izabrali Šešelja. Ideološki, nacionalno i kulturološki to jeste jedna medalja. Kad se pogledaju istraživanja javnog mnjenja, u kojima SNS, SPS, PUPS i Palmina Jedinstvena Srbija vuku maltene četiri petine, onda vam preostaje da vagate između toga i petine koju čine Jeremić, Boško Obradović, Đilas i u 3LPM Sergej Trifunović! Mislite o tome kad se bavite regionalizmom i njegovim uticajem na Crnu Goru.
Skoro me pitaše jedna „antimilovska“ liberalka šetam li? Šetam, ali sa mojim psom ljubimcem! Blokira me na fejsbuku. Štete! Valjda misli da je svuda zdravo šetati protiv vlasti, pa makar to bilo u korist sopstvene štete. Tek mi ne bi palo na pamet, na njeno još veče razočarenje, da u Crnoj Gori šetam sa onima koji šetaju. Još od vremena kraja osamdesetih, kad mi je kao radniku Montex Beograd bilo potpuno jasno da se Jugoslavija ekonomski raspada, kad su svi u saveznim institucijama, osim crnogorskih kadrova, vodili partikularnu republičku politiku, u čemu su prednjačili Srbija i Slovenija, apsolutno sam bio za izdvajanje Crne Gore iz Federacije, svjestan tragičnog razlaza i tragične pozicije siromašne Crne Gore i njene samoubilačke veze sa Srbijom. Bez ikakve patetike, činilo mi se kao nedosanjanni san da Crna Gora počne sama o sebi odlučivati, da radikalno promjeni vanjskopolitičke prioritete i postane dio svijeta kojem sam i sam oduvjek pripadao – zapadnoj kulturi. Ta iracionalna veza sa jednim neuspješnim svijetom i njegovim opskurantnim ideologijama narodnjaštva, panreligioznosti i sumnjivog panetnikuma, koja je jednu mediteransku zemlju, kao kamen o nogu, vukla u taj ponor, prosto je za mene bila deprimirajuća kroz čitav period mog odrastanja.
Glede svega ovoga i proteklih 13 godina u kojima sam dosanjao makar pola sna, srijećem se sa nekom kvazinteligentnom kvaziurbanošću u Crnoj Goru, dobrim dijelom vezanom za jednu medijsku kuću, koja hoće da mi nametne da je čovjek koji je ubijedljivo najzaslužniji za dosanjani san, oličenje jednog naopakog svijeta, kriminalnog, skorojevićevskog, te da je svakom čovjeku koji drži do svoje inteligencije i urbaniteta nedostojno bilo što afirmativno izreći ili napisati o njemu. A radi se o ljudima ograničenih mentalnih sposobnosti, nesposobnih da povežu realne mogućnosti, objektivne okolnosti, ljudske, ekonomske, obrazovne, tradiciju. Sve što slijedi od njih je niz imbecilnih kvalifikacija, umišljenost, skučenost uma, nesposobnost da se izađe iz jadnih klišea, koji principjelnost i odsustvo podložnosti prljavim kampanjama, ad hominem politici, vezuju za psihologiju ovce, odnosno idolatriju.
Daleko od toga da repovi ne postoje, čak se neki ne mogu neopravdati bilo čime. Nažalost, crnogorska (malo)“građanština“ i opozicioni bašibozuk su uspjeli da repove nametnu kao opštu sliku, iako Crna Gora nije nipočemu specifična u odnosu sa uporedive zemlje. Razlika je samo u ogromnoj neodgovornosti prema svojoj zemlji i imidžu koji joj se nameće, a što sigurno nije doprinjelo njenom bržem povezivanje sa uređenim, demokratskim svijetom.
Notorna je istina da se nijedna zemlja bivše Jugoslavije, a vjerujem ni šire, nije izborila za takvu krucijalnu stvar kao što je nezavisnost, oslanjajući se, ili oslanjajući se samo, na akademike, doktore nauka, glumce, režisere, … Što se mene tiče, imam potpuno razumjevanje za ulogu pojedinih tzv. kontroveznih likova u tim vremenima, kao što nijesam bio čistunac ni čiju je pomoć koristio Đinđić kad je skinut Milošević sa vlasti. Vremenom te ljude treba marginalizovati i, koliko ja vidim, to se dešava i u Crnoj Gori. Ako neko misli da je druga strana, koja se protivila nezavisnosti Crne Gore, koristila samo etički dozvoljena sredstva i „svece“, taj je ili bezočni lažov, ili naivna budala. Ta „bijela knjiga“ bi bila podeblja.
Prošlo je dovoljno vremena da se iskristalizuje u Crnoj Gori i politička, i društvena scena. Nema više opravdanja da se žmuri i zabija glava u pijesak time što se legitimizuje svakakvo ponašanje u Crnoj Gori i da se o njemu govori kao političkoj i društvenoj realnosti. Nema niko više pravo da u borbi za vlast, ili protiv vlasti, svejedno, sklapa saveze sa zlom i da sebe naziva ni građanskim, ni evropskim, a bogami ni ljudskim epitetima. Istina je da je opšta tendencija u svijetu porast rasizma, ksenofobije, homofobije, šovinizma, … Ali to ne znači da su takve stvari permisivne u društvima koja žele da se demokratizuju, urede svoje društvo, da ga učine beskonfliktnim. Ne radi se o boji odjeće koja se nosi u svijetu, već o nečovječju, o gadluku najgore vrste, o nečemu što nikada nije pripadalo Crnoj Gori.
Vrijeme je već jednom da evropski predstavnici u Crnoj Gori prestanu da tetoše one nevladine organizacije i medije koji u Crnoj Gori utiru put onima kojima su zločinci heroji, kojima su izdajnici i zločinci antifašisti, onima kojima je Mevludin manje vrijedan zbog svog imena, nacije, vjere, onima koji svakodnevno preko svojih portala obasipaju lažima svoje poluinteligentne čitaoce, prepričavajući im na naopak način što je ko rekao, napisao, valjda nesposobni da sami pročitaju i shvate o čemu je riječ, …. Dotle da je jedan opozicioni poslanik, izvikani „građanin“, u svojoj poruci upućenoj meni naveo da je vlasnik tog portala više doprinio Crnoj Gori od mene, samo zato što pljuje po vlastima Crne Gore i čovjeku kojeg s pravom mrzi. S pravom, jer je ostvario sve ono što ta osoba, koju neki nazivaju novinarem i pozivaju u televizijske emisije, mrzi i što je njegovo naličje – nezavisnu, prozapadnu Crnu Goru, članicu NATO!
Samo slijepac ne vidi što je u Crnoj Gori sadašnja alternativa. Oni koji misle da mogu da śede na pogrešnoj stolici i da pričaju i obmanjuju kako se bore za bolju Crnu Goru, obični su lašci i manipulanti. Sa šešeljizmom nema bolje Crne Gore, valjda to ne treba objašnjavati. Što se duže čeka u raščišćavanju političke i društvene stvarnosti to su šanse za radikalizacijom sve veće i veće. Ko god misli da je vrijeme faktor koje će riješiti crnogorski čvor u dubokoj je zabludi. Vrijeme je najveći saveznik upravo druge strane. Vrijeme je ojačalo najdestruktivnije protivnike, i u zemlji i van nje, svega onoga što je proklamovani politički cilj Crne Gore. U međuvremenu su mnogo uspješnije privlačili mladost Crne Gore na svoju stranu lažima, zavođenjem mitomanijom, prepravljanjem crnogorske istoprije, baštine, …
Čudno je kako oni koji bojkotuju parlament ne vide da su oni ti koji pospješuju kompromis sa nasiljem u parlamentu, da su u zabludi da time čine štetu vladajućim strankama, a, ustvari, legitimizuju fašizam i netoleranciju zbog razumljivog pritiska Evrope da postoji opozicija u parlamentu. Ono što izgovaraju poslanici DF-a u parlamentiu sramota je čitave Crne Gore. Ako u nečemu treba da postoji konsenzus, onda je to da takvima nije mjesto u parlamentu.
Ko god je vjerovao da će eparhije SPC prihvatiti Crnu Goru kao svoju državu, taj ne zna što je osnovna uloga svetosavlja i njegove doktrine. Po ko zna koji put je Amfilohije bacio rukavicu u lice Crnoj Gori, smijući joj se u brk, zahtjevom da se napravi put i žičara do nelegalne limene škatule na Rumiji. Sljedeće je, valjda, marina kod krstionice pored Tivta. A kraj? Ja ga ne vidim ako se tom čovjeku ne kaže „dosta je bilo“ i on prizove zakonu za sva nepočinstva koja je izgovorio i činio.
Zamalo da napišem čudno je, a, ustvari, više je nego jasno zašto nevladine organizacije, koje se tobož bore za moderno, uređeno evropsko društvo, blagonaklono (ćutke), iz oportunizma, posmatraju vizuju srednjevjekovne Crne Gore i ambicije Amfilohija da se ona pretvori u teokratsko društvo. Lično bih im poželio sudbinu nevladinih organizacija u Srbiji i Rusiji, jer su u tim društvima nevladine organizacije, nezavisne institucije, kontrolni mehanizmi, marginalizovani do potpune beznačajnosti. Onim što oni u konačnom rade, upravo zazivaju takav rasplet u Crnoj Gori.