Četvrtak, 28 Marta, 2024
Rubrika:

RABITI PAROLU: “Ne damo svetinje” – Zanago je nemoralan čin (II)

Naše oči nikad više uživo neće moći viđeti negdanju unutrašnjost Crkve Svetog Đorđa na otoku Beška - staru 630-ak godina. Jedino su nam njezine fotografije ostale. Države koja bi trebala da sprovodi zakone i zaštiti crnogorsku kulturu nemamo, ali zato imamo podosta ''foto-uspomena'' i - śećanje na svoj negdanji identitet!

Za aktuelno.me

Piše: Miodrag D. BAJKOVIĆ, arhitekt

Manastirskoj trikonhalnoj Crkvi Svetog Đorđa, zadužbini Đurđa II Stracimirovića Balšića, izgrađenoj u doba njegove vladavine 1385-1403. godine, ”obnovitelji” iz SPC, ovoga našeg arhitektonskog i istorijskog dragulja i dobra kulture – oburdali (srušili) su vaskoliko, srazmjerno gabaritima crkve, monumentalno kampanjelo ili zvonik na preslicu sa tri okna, da bi ga konstruktivno (armirano-betonski) ujačili, pa iznova ozidali, tj. kako je njima bilo drago laički i neodgovorno prezidali.

Tijem je potpuno uništen njegov prvobitni izgled, sve originalne partije zvonika i podaci o tehnici zidanja.

Fotografija br. 4.

Manastirska crkva Svetog Đorđa – na otoku Beška

Lijevo – poslije sanacije i restauracije 1966. godine.

Desno – tokom konstruktivne ”sanacije” (oburdanog originalnog) zvonika-kampanjela oko 2010. godine. Sadanje, novo kampanjelo, ka’ dio cjeline ili element (negdanjeg) arhitektonskog sklopa, nema ama baš ničesov arhitektonski značaj, niti kulturnu vrijednost. Njegovu fotografiju (u krupnom planu) ne želim ovđe pokazati, zarad toga što je ”od juče”, tj. u pitanju običan falsifikat. Onaj ko na internetu bude viđeo tu fotografiju, moguće je da pomisli kako je ovo današnje kampanjelo ljepše. Moj komentar ili stav na takvo mišljenje je isti ka’ i glede ”ljepote novog portala” na ovoj crkvi (legenda-obrazloženje ispod fotografije br. 5.).

Molim, da kod ove ovđe gore fotografije, svrnete pogled na stare, tamnije i originalne vertikalne pragove, tj. okovratnike kod ulaza u crkvu. U pitanju su: tri okovratnika desno i jedan (donji – pri pragu) lijevo, ka’ i originalni nadvratnik (neka vas kod nadvratnika ne zabuni njegov viši dio svjetlije boje, jer to nije nikakav naknadno uđenuti dio – on je izvorno i stoljećima u cjelosti bio takav, odnosno – radi se o različitim bojama istog kamena).

Ka’ arhitekt, odgovorno tvrdim da je to učinjeno bez ičesove preše (potrebe, razloga), zarad toga što se injektiranjem betona (ubrizgavanjem betona pod pritiskom), konstruktivno uspješno saniraju bedemi i fortifikacije (srednjevjekovne zidine) debljine i po nekoliko metara, a ne jedno kampanjelo (koje, da naglasim – uopšte nije bilo u nečesovom problematičnom konstruktivnom stanju) čija je debljina zida bila približno 1 m – i, pristupačnim za injektiranje sa svakoje njegove strane.

Tehnički je to prosto šćela biti sitnica, a to znači – da se na opisani način ovi zvonik mogao konstruktivno ujačiti, bez da bi se ijedan jedini krš morao šenuti, a kamoli vaskoliko kampanjelo razvaliti.

Ovijem je kampanjelo Crkve Svetog Đorđa, izuzetno vrijedan i važan element Zetske graditeljske škole, dio našeg mediteranskog arhitektonskog sakralnog nasljeđa (zapadne tradicije – romanike), crnogorskog blaga kulture i nacionalnog identiteta, koje je bilo taman neđe 100 godina starije od otkrića Amerike – zanavijek nestalo iz fizičkog prostora, odnosno sa lica Zemlje, i  tijem – izbrisano iz naše povjesnice, kulture i śećanja!

Ajde da su barem svakoji postojeći obrađeni kamen i prekrivnu kamenu ploču povrh zvonika, kad su ih već razmicali (skidali) – numerički označili i, nakon armirano-betonskih bajagi ”neophodnih intervencija”, ponovo vrnuli tačno onamo đe im je bilo mjesto (mada ni to i takav pristup nikako ne priznajem niti prihvatam), pa da rečemo da su: naručioci-investitori, korisnice-stanovnice manastira, statičar (bilo ga je), projektant (jedan ”stručnjak” je i taj novi izgled kampanjela morao metnuti na papir) i majstori-izvođači – koliko-toliko bili znaveni i, naravno, prije i povrh svega, teke iśno ”dobronamjerni”, dok spominjati čak nivo etike do struke (za nabrojane ”neimare”), ovđe bi s moje strane bilo zanago vrlo neumjesno, jer nijesu zaslužili da uz njih takve ide – uzvišena etika.

Nijesu ni svi nekadašnji krši vrnuti, niti su vrnuti krši vrnuti na isto mjesto, niti je isti broj redova krša u visini okana na preslicu ka’ nakon rekonstrukcije iz 1966. godine, niti su prekrivne kamene ploče povrh zvonika položene na svoje mjesto, niti je ugao tijeh ”novih”, mašinski rezanih ploča povrh zvonika isti ka’ priđe, …!

A i da jest – uz, vaskoliko i na švajcarski način pedantno numeričko označavanje, svakoji kamen s najvišom pažnjom i stručnošću vrnut-ugrađen ”na svoje mjesto” na zvoniku, koji je, iznovice naglašavam – bez ičesove preše, na ovakovi gore opisani način uopšte tican:

  • ne bi to više bio oni kamen, koji su one nekoje majstorske ruke – u smiraj nekojeg septembarskog dana koncem 14. stoljeća, dok je kiša polako i pomalo počinjala naoditi – baš tu i tako počinule-ugradile;
  • niti bi to više bio ni oni kamen, koji su one nekoje majstorske ruke – u osvit nekojeg aprilskog dana koncem 14. stoljeća, dok se s one bande jezera, poviše albanskih planina, širilo jutarnje rumenilo na istoku – baš tu i tako počinule-ugradile.

Kako nijesu ni svi negdanji, postojeći a skinuti krši vrnuti, tj. opetovano ugrađeni – može se zapaziti da su u gornjoj zoni ili pri vrhu ovoga ”obnovljenog” kampanjela, formirani-uzidani redovi mašinski rezanih krša kod kojih se, na osnovu fragmenata oker boje – dadne zaključiti da su izvađeni u nekojem majdanu vanka prostora Crne Gore, i da su vjerovatno donešeni sa drugog ovdašnjeg gradilišta đe je nekome bila ”pretekla” paleta-dvije ovih uvezenih krša. Želim reći da je i tijem postupkom pokazano apsolutno nepoštovanje ovdašnjeg graditeljskog nasljeđa i u smislu materijalizacije.

Da samo pridam (iako post festum u cijeloj priči glede ovđe učinjenog kulturocida više nema ničesovu važnost) – da je i ugradnjom novih mašinski rezanih kamenih vijenaca (na isti način su ”obrađeni” i novi vijenci ispod neprihvatljivo materijalizovanog krova od olova) narušena rustičnost prvobitnog-izvornog-originalnog kampanjela.

Današnje kampanjelo Crkve Svetog Đorđa na otoku Beška, koja je bila dragulj naše mediteranske sakralne arhitekture Zetske graditeljske škole – je običan falsifikat!

Dalje, od šest originalnih vertikalnih elemenata ili kamenih pragova (okovratnika) Đurđevog 630-ak godina starog portala, četiri su – in situ – bila opstala, a sačuvan je bio i originalni nadvratnik (fotografija br. 4.).

Nijednog od tijeh, znači – do prije 15-ak godina ukupno pet sačuvanih elemenata (od sedam negdanjih) – danas nema!

Na njihovom mjestu ugrađen je ”novi portal” od štokovanog krša.

Đe su kamođenuti ostaci starog (polomljenog ili ugrađenog u nekakvu među/podzidu ili jednostavno suturisanog (bačenog)) portala – to vile znadu!?

Fotografija br. 5.

Crkva Svetog Đorđa

”Novi portal” na mjestu 630-ak godina starog, višijem dijelom sačuvanog portala, čijim elementima danas ni slijeda nema. Mnozina od pripadnika SPC u Crnoj Gori (i ne samo oni) reći će da je ovako ljepše, ali zaboga – ovđe i u ovakvom primjeru, ljepota – ne igra ama baš nikakvu ulogu.

Unutrašnjost ove crkve je malterisana i naredna je za freško fresko-pisanje, čije sprovođenje u djelo, može biti – u ovom periodu traje ili se upravo odrađuje. Mnim i tvrdim da su, ka’ i stoljećima prije, unutrašnji arhitektonski sklop i graditeljski slog – morali ostati vidljivi (znači: originalni zidovi, tehnika zidanja, vještina i način konstruisanja nosećih lukova, svodova i kupole (koja je stručno i odgovorno obnovljena 1966. god.) i da tako očuvani budu śedočanstvo jednog divnog i osobitog doba značajne ovdašnje srednjevjekovne sakralne arhitekture, opetujem – Zetske graditeljske škole, koja pripada korpusu mediteranske arhitekture – umjetnosti – kulture.

Fresko-pisanje starih manastirskih crkava nije stručno-naučno utemeljeno: kad se nema dovoljno podataka-ostataka negdanjeg fresko-slikarstva (u ovom slučaju ih nema uopšte) da bi se uradila odgovorna-stručna rekonstrukcija; što se, potlje više stoljeća ”zakašnjenja”, u umjetničkom smislu smatra neprikladnim, neozbiljnim i bezvrijednim danas oslikavati te starinske Božje kuće; sporad toga što to ne bi bio odraz vremena i okolnosti, tj. kulturološkog konteksta itd., ukratko – to ne bi bila istina, jer je (skupa s gornjim stavovima), u naše doba jednostavno neuporedivo značajnije i jedino vrijedno –  sačuvati i pokazati autentičnost arhitekture.

Pomislimo: na naš boravak, doživljaj sakralnosti i ośećaj sveprisutnog misticizma u sačuvanom, autentičnom unutrašnjem prostoru ove crkve, u kojem bi naše oči gledale samo starinsko, u kojem bi sve zračilo željenom izvornošću, prijatnom patinom i onom iskonskom energijom, bliskoj energiji davnašnjih hrišćanskih kuća u kamenu i/ili od kamena.

Zamislimo sve to upravo nabrojano stojeći na podu ove crkve, koji je mogao biti odgovorno salidžan kamenim pločama, po uzoru na djelove sačuvanog originalnog 630-ak godina starog poda, i tako – gledamo na njegovom/svojem mjestu a veličini unutrašnjeg prostora suptilno nanovo (negdanjeg odavno nema) urađen ikonostas od nekojeg ovdašnjeg (pomišljam u tamnijoj boji) drveta!

Fotografija br. 6.

Naše oči nikad više uživo neće moći viđeti negdanju unutrašnjost Crkve Svetog Đorđa na otoku Beška – staru 630-ak godina. Jedino su nam njezine fotografije ostale. Države koja bi trebala da sprovodi zakone i zaštiti crnogorsku kulturu nemamo, ali zato imamo podosta ”foto-uspomena” i – śećanje na svoj negdanji identitet!

Sad, molim, pomislimo: na naš boravak u ovoj crkvi, stojeći na ”savremeno” urađenom podu od mašinski rezanih kamenih ploča i, na naš doživljaj i utisak bez (izvjesno je) ičesa od onoga u potonja dva pasusa opisanog, đe je svaki cm2 njezinog unutrašnjeg prostora malterisan i pituran, okruženi freskama na više stotina m2, čije freške boje agresivno ”blješte”, i tako doslovice zarobljeni tijem (a la) srednjevjekovnim slikarstvom, koje, opetujem, ne podrazumijeva ili ne dopušta savremeni kulturni-umjetnički-likovni kontekst, i kojim će – na udarnim mjestima ove (kad je bila izgrađena katoličke) crkve, biti prikazani likovi, Crnogorcima na razne načine i u krvavim okolnostima nametnutih srpskih tkz. svetaca, koji, znači – nijesu naša crnogorska tradicija, a pođekoji pomeđu njih je za života bio okupator, zlikovac i krvnik naših predaka Dukljana.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

1 Komentar
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
Pregedaj sve
Jasminka
04.08.2020-16:57 16:57

Stručno i vrlo korisno štivo.Istančan osjecaj za arhitekturu, a i istančan osjecaj za jezik.Bravo!