Protraćeno vrijeme

Za aktuelno.me

Piše: Slobodan L. Jovanović

Pravnici kažu da je uvijek bolje primjenjivati zakone, pa iako su loši, nego ih nepoštovati, pa taman da su najbolji na svijetu. Justicija nosi povez preko očiju jer pravda i pravo ne bi smjeli da znaju za privilegovane. Imaju li pravo u Srbije kad, bez obzira da li su u pitanju političari, novinari ili ljudi bilo koje fele, poručuju Crnoj Gori da se sveštenici ne smiju hapsiti? Zanimljivo je da ni oni koji se zalažu u Srbiji za njenu punu sekularnost, koji kritikuju koketiranje vlasti sa Crkvom, miješanje Crkve u sekularne stvari, prije svega u politiku, bez izuzetka smatraju da je nedopustivo hapšenje episkopa SPC Joanikija zbog skupa u Nikšiću?

Ako su u Crnoj Gori, u toku epidemioloških mjera, mnogi ljudi hapšeni zbog njihovog kršenja, ima li pravo država Crna Gora da postupi drugačije u slučaju episkopa Joanikija? Slijedeći dedukciju da je bolje i najgore zakone primjenjivati nego najbolje ne, nema drugog rješenja do da se u sve zakone u Crnoj Gori unese klauzula „…osim sveštenika SPC!“.

Kad se čovjek malo bolje zagleda u kakofoniju optužbi koje stižu iz Beograda o kršenju nacionalnih i ljudskih prava Srba u Crnoj Gori ispada da je to jedini konkretan događaj, ili jedan od rijetkih, koji se, opet, teško može podvesti pod navedenu kvalifikaciju. Ostalo su uopštene optužbe, bez konkretnih činjenica, izvođenje pretpostavki što će biti kad bude, … Beograd na najgori mogući način krši međunarodne povelje direktno se miješajući u unutrašnje stvari suverene države Crne Gore, osporavajući joj pravo da suvereno donosi zakone na svojoj teritoriji i suvereno uređuje odnose unutar svojih granica! Nije jasno zašto Crna Gora ne traži međunarodnu osudu takvog ponašanja, već dozvoljava da se svaki vagabund iz Srbije na uvrijedljiv način bavi Crnom Gorom, Crnogorcima i svime što jedan dostojanstven narod ne može ćutke otrpjeti. I to čak sa najvećih državnih adresa.

Bez obzira da li se radi o Srbiji ili političkim predstavnicima srpskog naroda u Crnoj Gori, stalno se bježi od suštine i jeftinom, populističkom, desničarskom demagogijom izvrću činjenice i verbalnom akrobatikom obesmišljavaju. Postoje međunarodne povelje o ljudskim pravima, među koje spadaju i kolektivna prava, pa je vrlo lako ustanoviti, upoređujući, koja se to prava srpskog naroda krše u Crnoj Gori. Naivan čovjek bi se pitao zašto se iz Srbije, biletaralnim putem, konkretno ne utvrdi koje to pravo nemaju pripadnici srpskog naroda u Crnoj Gori? Čemu ta galama, halabuka, kao da je u Crnoj Gori aparthejd, da se pripadnici srpskog naroda maltretiraju na svakom koraku, nevini zatvaraju, da nemaju pravo na informisanje, izdavaštvo, vjeroispovjest, jezik, nacionalno izjašnjavanje, kulturne manifestacije u čijem finasiranju učestvuje država…?

Znači li šutnja svih predstavnika Srba u Crnoj Gori, na tvrdnju srpskog patrijarha da je položaj Srba u Crnoj Gori gori nego u NDH, da svi tako misle? Što reče Srđan Milić u emisiji Živa istina, na RTCG, koji u nekoj iščašenoj verbalnoj akrobaciji spoji Podgoričku skupštinu i svoje pretke u Gaeti, Patrijarh Irinej „zna više od nas“! Ne znam koliko Milić zna, ali kad bi mi neko rekao da srpski patrijarh Irinej zna više od mene bilo što, ja bih to doživio kao najveću uvredu mojih intelektualnih sposobnosti. Ali to je ta pamet iz raznih komiteta iz doba socijalizma, koja je zamjenila partiju za Crkvu, a sekretare komiteja za vladike i patrijarhe.

Kad već pominjemo NDH, kako nazvati što Crnogorci koji nijesu rođeni u Srbiji ne mogu dobiti dokumenta da su građani Srbije, da mogu da se liječe i koriste sve ono što pripada svakom građaninu, ako ne potpišu izjavu da su nacionalni Srbi!? Inače moraju čekati četiri godine da dobiju ličnu kartu i preko nje zdravstvenu knjižicu i ostala dokumenta? Kako nazvati to što studenti iz Crne Gore mogu upisati fakultete u Srbiji samo ako potpišu izjavu da su Srbi? Zato im nije palo na pamet da od crnogorskih državljana, sa uredno kupljenom avionskom kartom Air Srbije, koje su skinuli sa letova iz Španije da bi ubacili srpske državljane, nijesu tražili da potpišu izjavu da su Srbi.

Srpski predśednik skoro pozva mlade iz Crne Gore da studiraju u Srbiji i ostanu u Srbiji, s tim što moraju potpisati da su Srbi da bi studirali i postali građani Srbije!? Što biste rekli, gospodo, da se neko obavezuje i uslovljava u Crnoj Gori da mora potpisati da je Crnogorac? Kandidovali ste za novo Načertanije, a imnogo više ličite na NDH nego Crna Gora. Tamo se pokatoličavalo, u Srbiji se posrbljuje.

Ako je položaj Srba toliko nesnošljiv da se upoređuje, uz prećutnu saglasnost samih Srba u Crnoj Gori, sa NDH, pa to je razlog više da se pred međunarodnim institucijama postavi pitanje položaja Srba u Crnoj Gori!? Ja insistiram! To bi bilo nedopustivo i ne bi trebalo da me ministar inostranih poslova Srbije, Dačić, upozorava da javno iznesem svoj protest. Problem je što ja znam da nije tako i da se radi o najobičnijoj bjesomučnoj, prljavoj kampanji koja nema namjeru da zaštiti bilo čija prava, već da uzurpira ono što mu ne pripada i da sebe nametne kao prevlađujući nacionalni faktor i obilježje Crne Gore. Čak mogu navesti brojne primjere verbalne agresije i fizičkog nasilja u Crnoj Gori pripadnika srpske nacionalnosti prema nacionalnim Crnogorcima, pripadnicima islamske vjere, Hrvatima i drugioma, koji se, gle čuda, porećutkuju u javnosti Srbije!

Crna Gora je ustavno definisana kao građanska država. Kao multinacionalna i multikulturalna država ravnopravnih naroda. Nema konstitutivnih naroda, nema nacionalnih ključeva, mada se takav princip nameće iz Srbije, postoji samo zaštita manjinskih naroda kroz različite manjinske institucije i pozitivnu političku diskriminaciju. Žalosno je što je Crna Gora uvijek u poziciji da se brani od napada iz Srbije iako bi, realno, moralo biti obratno. Jer Crnogorci u Srbiji nemaju nijednu nacionalnu instituciju, nijedno sredstvo informisanja, nemaju izdavačku djelatnost, Crkvu, … Pokušaj da se registruje eparhija CPC odbijen je 2009, sa objašnjenjem suprotnim svim međunarodnim poveljama i preporukama OEBS-a i Vencijanske komisije o nekompetentnosti država da se bave kanonskim pitanjem crkava i njihovim međusobnim odnosima. Čak i formalno pravo na jezik, u praksi se ne poštuje u Vrbasu.

Često me obavještavaju prijatelji sa śevera Crne Gore kako se eksploatacija skoro svih prirodnih resursa na śeveru nalazi u rukama privatnih preduzetnika koji su nacionalni Srbi. Mojkovac, Kolašin, Pljevlja, Berane, … Volio bih da me neko demantuje. Kada bi se pogledao registar svih preduzeća i vlasnika na teritoriji čitave Crne Gore dobila bi se prava slika o tome jesu li Srbi u Crnoj Gori ekonomski diskriminisani. I niko nema ništa protiv. Jeli bog dao da svi u Crnoj Gori budu preduzimljivi i razvijaju biznis, od porodičnog do korporativnog. Tužno je što se to mora navoditi da bi se čovjek branio od podmuklih i neljudskih optužbi sa strane. Posebno što se obmanjuju i zavode ljudi u Srbiji koji to ne mogu niotkuda znati.  Pogotovo ne u svojim lažljivim medijima. Iz istih razloga se mora pomenuti da je najdominantnija izdavačka djelatnost u Crnoj Gori – srpska. Najveći broj izdanja, publikacija,… Srbi u Crnoj Gori imaju svoju štampu, kulturne manifestacije koje finansijski pomaže država, više radio stanica, Crkvu, svoju televiziju koju finansira država Crna Gora kroz Nacionalni savjet Srba… I to televizuju koja se najmanje bavi životom, kulturom Srba u Crnoj Gori, već je dominantno nacionalistička, anticrnogorska, televizija koja agresivno širi po Crnoj Gori ideologiju srpstva i Marka Dakovića. Konačno, putem kablovskih televizija, Srbi u Crnoj Gori mogu pratiti preko osamdesetak kanala iz Srbije, bez obzira na operatera, i lokalne televizije u opštinama u kojoj imaju vlast.

Zakon o slobodi vjeroispovjesti ne dira niujedno pravo Srba na vjeroispovjest i upražnjavnje vjerskih obreda. I to u istim objektima u kojima su to radili do sada i sa istim sveštenicima kao do sada, ukoliko imaju legalan boravak na teritoriji Crne Gore. Znam da bi u Srbiji voljeli da je Crna Gora provizorijum po kojem svako može vršljati iz Srbije kao da je to jedna te ista država, ali nije, gospodo. Naučite se da su Srbija i Crna Gora isto što i Srbiji i Rumunija, Srbija i Bugarska, Srbija i Hrvatska, itd. Imovinska pitanja u Crnoj Gori su stvar Crne Gore i ona se ne tiču Srbije. Priče o otimanju srpskog vlasništva su neumjesne, jer se ne śećam da je iko ikada poklonio dio teritorije Crne Gore Srbiji. Ako ne računamo parče Rijeke Crnojevića, koje je poklonio kralj Nikola kako bi se rodili sinovi Petra Karađorđevića, Đorđe i Aleksandar, i tako ispunili uslov za srpsku krunu.

Ne znam da li je ministar spoljnih poslova Srbije, dok je kao mali igrao sa Cecom školice u Žitorađi, vjerovao tada da su Crnogorci posebna nacija u odnosu na Srbe, ali, iz sopstvenog iskustva znam, do devedesetih godina prošlog stoljeća niko u Srbiji mi nije sporio moju crnogorsku nacionalnost. Čak sam sedamdesetih godina, zbog još Slobodana u društvu, nosio dodatak Sloba Crnogorac. Ne bješe tada nijedan Sloba Šumadinac, ni Sloba Sremac, ni Sloba Banaćanin… iako je danas postalo normalno u Srbiji da vas smatraju regionalnim entitetom da bi vam negirali pravo na naciju. 

Pa da pođemo od toga, kad se govori o položaju Crnogoraca u Srbiji. Crnogorcima se u svakodnevnom javnom životu negira pravo na nacionalnu pripadnost i pored toga što je crnogorska nacija priznata u cijelom svijetu, što spada u par exelance kršenje osnovnih ljudskih prava, garantovanih osnovnom poveljom UN i svim poveljama o ljudskim pravima.

Iako za sebe ne mogu reći da sam tradicionalista i da nešto posebno držim do običaja, kulturmne i druge tradicije, nema dvojbe da se nacionalni supstrat van Crne Gore, posebno u Srbiji, može održati samo njegovanjem nacionalne posebnosti. Crnogorska zajednica u Srbiji se nalazi u poziciji klasične asimilacije. I to ne od modernih i univerzalnih kulturnih vrijednosti, već potiranja svega crnogorskog i instalisanja srpskog nacionalnog ośećaja u najtradicionalnijem i najtribalnijem njegovom smislu. Bez ijedne instituicije, bilo koje medijske i izdavačke zastupljenosti, bez mogućnosti da na bilo kojem mediju slobodno iznosi svoje stavove a da ne doživi opštu harangu i ugrozi sopstvenu bezbjednost, crnogorska zajednica se teško može održati u ovakvoj Srbiji. Oni koji drže do svog nacionalnog integriteta nazivaju se posprdno „milogorci“, svakodnevna propaganda im je oduzela pravo na sopstvenu istoriju, na sopstvenu kulturu, ponižavaju se nacionalno, ponižava se matična država Crna Gora, omalovažavajući govor je postao svakodnevica, tako da oni koji ga izgovaraju nemaju više ośećaj da nekoga vrijeđaju onim što govore…

Od nekada glasnog Crnogorac koje smo izgovarali, došli smo do šapata i do toga da se u Srbiji konsenzualno Crnogorci smatraju etničkim Srbima, „rasrbljivačima“, kradljivcima srpske istorije, tradicije, crkve i crkvenih objekata, … I od prve, i od druge, i od svake Srbije! Zreo za starosnu penziju spreman sam u svako doba da mi provjere poligrafom da li sam se ikada ośećao Srbinom ili mislio o sebe tako, ako bi im to skinulo koprenu sa očiju da moja nacionalnost nema nikakve veze sa stavovima Mila Đukanovića. Doživljavati da vam neki Vulin govori da ste izdali pretke je svojevrsna blasfemija i slika sa čim se čovjek susreće samo zato što ne povlađuje prostoti.

U međuvremenu se stvarala lažna slika kako Crnogorci u Srbiji uživaju sva prava, kao niko drugi, da su uzurpirali direktorska mjesta, funkcije… Ljepota božja! Kad bi se Milan Knežević i Andrija Mandić śutra preselili u Srbiju, što nije nemoguće jer je Srbija postala sigurna kuća za osuđene u Crnoj Gori, ako bi se dohvatili neke funkcije – smatrali li bi ih Crnogorcima. Eto to je taj licemjerni obrazac kojim se zamagljuje stvarnost, kojim se jedni te isti ljudi u Crnoj Gori nazivaju Srbima, a u Srbiji služe kao pokazatelj kako su Crnogorci privilegovani kao građani Srbije!

Uz mnogo muka su se Crnogorci u Srbiji izborili za manjinski nacionalni savjet. Što smutnjama sa strane, što iznutra, prvi sastav nacionalnog savjeta je u vrlo maloj mjeri ispunjavao ono što su mu zakonske mogućnosti. Drugi, aktuelni sastav je sastavljen većinom od aktivista vladajućeg SNS-a i on sa nacionalnim Crnogorcima u Srbiji nema nikakve veze. On je samo produžena ruka vladajuće politike prema Crnoj Gori. Kako je Crna Gora reagovala na to kršenje elementarnih nacionalnih prava Crnogoraca, garatovanih Ustavom SR Srbije i zakonima o nacionalnim manjinama? Pa šapatom!

Nažalost, osim što je propušteno da se u Crnoj Gori riješe mnoga unutrašnja pitanja, za 14 godina nezavisnosti država Crna Gora je malo učinjela na održanju crnogorske nacionalne manjine u Srbiji. Odabirom kadrova koji predstavljaju Crnu Goru, oslanjanjem na pogrešne ljude, bez prave koncepcije nije se moglo očekivati ništa bolje od onih 38.000 i nešto na prošlom popisu. Ovaj novi, za godinu dana, tek će pokazati još porazniju sliku. I to sve dok se Crna Gora optužuje da hoće da Srbi nestanu na sljedećem popisu u Crnoj Gori. A njihov broj raste, ne samo nacionalnim mitarenjem, već i velikim brojem izbjeglica iz devedesetih i Srba iz Srbije koji su svoju sreću potražili u aparthejdu u Crnoj Gori. Pobjegli od „zlatnog doba“.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta