Prasići na gradele i svadbarska buzara

Koliko god se neki trudili da od Guče prave nekakav brend, ona je, u suštini, najobičniji dernek, u kojem većina učestvuje zbog provoda. A provod se sastoji u ogromnim količinama alkohola, u kojem dominira poznata „brlja“, svadbarskom kupusu i pečenju, đipanju uz muziku i četničkoj ikonografiji. Strancima, koji dođu u nevelikom broju, to je atrakcija koju ne mogu da sretnu u svojim uređenim zemljama.

za aktuelno.me

piše: Slobodan Jovanović

Neko je postavio na društvene mreže uporedne fotografije đevojaka u Iranu, Avganistanu, Jemenu i još par zemalja iz sedamdeset i neke godine i danas. Fotografije su sačinjene na ulici, na univerzitetimna i sličnim mjestima. Na fotografijama iz sedamdesetih žene su obučene slično kako su se oblačile žene u Jugoslaviji i drugdje u to vrijeme. Danas znamo kako se oblače.

Vjerujem da se neki od mojih prijatelja islamske vjeroispovjesti neće složiti sa mnom, ali me teško neko može ubijediti da je vraćanje hidžabu i tradicionalnoj odjeći doprinjelo oslobađanju žene od pohote i stvorilo kod nje višu etičku, duhovnu i socijalnu razinu. Prije će biti da smo mi sami pristali da nam živote trasiraju oni koji se najbolje snalaze u mračnim tunelima prošlosti.

I nije to karakteristika samo islamskih zemalja. Generalno svijet ide u raskorak sa tehnološkim napretkom i koracima raka oživljava iz prošlosti sve ono što je trebalo probosti glogovim kolceme i zaliti krečom.

Kad žene u islamskom svijetu kažu da se bolje osjećaju potpuno prekrivene tkaninom i da to ne rade što ih je neko naćerao, ja im vjerujem. Kako ne bih vjerovao kada vidim da je u čitavom svijetu moguće ubijediti ljude da podrže najopskurnije ideološke matrice i manire, kakve sve više dobijaju prostor.

Kao da je Balkan po prvi put u istoriju postao preteča nekih budućih vremena. Sve je više klovnova na najznačajnijim svjetskim adresama, potpuno nepredvidivih i sklonih improvizaciji i egocentrizmu.

Kundera je pisao da političari najviše vole kič, jer kič je blagotvoran u pauperizaciji duha i obezbjeđuje mase kojima je moguće upravljati jeftinim i zavodljivim pričama.

Ako pođemo logikom da je količina kiča u društvu etalon zavođenja masa kojim se društvo može usmjeriti ka poželjnim političkim ciljevima, onda ćemo bolje razumijeti što nam se događalo 90-tih prošlog stoljeća. Mnogi sociolozi su se bavili spregom enormnih količina kiča i prostakluka u Srbiji i ratnohuškačke politike Beograda, sa imperijalnim ambicijama. Kad se puk dovede, sunovratom estetskog, etičkog, duhovnog, na nivo kišne gliste, nije teško stvoriti kod njega kompleks više vrijednosti i krivca za sopstvenu neuspješnost pronaći u drugima, proglašavajući ih arhineprijateljima.

Kao čovjeka koji je odrastao i školovao se u Crnoj Gori, zarobljenog svim onim nevidljivim vezama koje svako mora imati, vezama sa podnebljem na kome je ugledao svijet i onima čijom zaslugom ga je ugledao, porazila me činjenica da se jedan Miroslav Šolević hvalio kako je sa svojim pajtašima marifetlucima organizovao pad vlasti u Crnoj Gori. Takvi likovi ne mogu organizovati pad vlasti, mogu samo sunovrat čitavog društva.

Za sunovratom, sistemom spojenih sudova, pristigao je sav onaj zapah najprizemnijeg nacionalizma, tribalizma, kvazinauke i istorijski neprevaziđenog treša u svim oblicima javnog ispoljavanja. Na takvoj podlozi došlo je transformacije identiteta kod mnogih građana Crne Gore.

Intezivno sam se bavio naučnim elaboracijama identitetskih pitanja, pitanjima etniteta i nacije, u svim ozbiljnim naučnim studijama o nacionalnom i bilo kojem drugom identitetu govori se kao proizvodu sopstvene svijesti pod uticajem okruženja (porodica, škola, društvo, …) Naučna je činjenica da porijeklo nije osnovni element nijedne nacionalne zajednice, niti su nacije monolitne etničke ili genetske tvorevine. Svaki narod je nastao miješanjem više etničkih zajednica. Da se nacionalna svijest stvara djelovanjem na čovjekovu psihu najbolji dokaz je nacionalno „mitarenje“ u Crnoj Gori. Kod sretnih naroda od rođenja se uče i obrazuju da vole svoju zemlju i njen narod. Kod Crnogoraca prodor srpskog nacionalizma i čitave one matrice na kojoj je izrastao, promjenio je u potpunosti etničku strukturu u Crnoj Gori.

Koliko je moguće zamutiti racionalno rasuđivanje govori to da oni koji su rođeni ili su bili u đečjem uzrastu u godinama raspada Jugoslavije i kasnije, sa izrazitim uvjerenjem govore da su „pravim“ Crnogorcima đedovi bili stopostotni Srbi. Logika govori da većini njih ni očevi nijesu bili Srbi, pa tek ne mogu znati što su im đedovi mislili o svojoj nacionalnoj pripadnosti. Dovoljno je pogledati popise u Crnoj Gori koji su sadržali odrednicu nacionalna pripadnost pa  se uvjeriti da današnjih 28 i nešto % ne može biti produkt rađanja unutar jedne nacionalne zajednice, već ideološkog uticaja na promjenu svijesti.

Ne postoje u stvarnosti ili-ili situacije, ali je generalno moguće govoriti da je izraziti porast srpske populacije, uglavnom i nažalost, izrastao na onome najgorem što im je Beograd mogao ponuditi. Od politike, nacionalnog pitanja, do „kulture“, nauke, obrazovanja, medija i drugog. A tu su i poznati „antifašisti“ Draže Mihailovića kao autentična baština srpskih vrijednosti, među koje visoko mjesto zauzima mržnje prema komunizmu i liberalnim idejama.

Skoro da među onima koji sebe doživljavaju kao pripadnike srpske nacije u Crnoj Gori nema onih koji su svoj identitet gradili na  zapadnim vrijednostima, toleranciji prema drugim nacijama, manjinskim grupama, uključujući seksualne, na zaostavštini Srđe Popovića, Latinke Perović, Bogdana Bogdanovića, građanskih i antiratnih pokreta, umjetnosti u muzici, pozorištu, filmu, ….

Glavni stožer te i takve svijesti svo vrijeme je bio i sad je ajatolah Amfilohije, sa ambicijama da dostigne domete ajatolaha u islamskom svijetu u kontroli svijesti i moći u državi. Njegov dorinos kroz instituciju na čijem je čelu, kroz izgradnju objekata svojstvenih prostoru oko rijeke Morave ili nekom budućem Pink rijalitiju sa svetosavcima, preoblikovanju baštine, uvođenju običaja koji ne pripadaju i nikada nijesu pripadali prostoru Crne Gore, uvođenju svetaca krvavih ruku i pitoresktnih imena, procesija povodom svega i svačega, nemjerljiv je u transformaciji  Crne Gore u dio etnički srpskog proistora. A, bože zdravlja, kad se izjednače identiteski dva prostora, ne postoji primjer u istoriji da se nijesu stopila u jedan prostor. Umalo se takvo uže ne pretrže prije jednog stoljeća. Srećom, nije se mogla ugasiti posebnost Crnogoraca i njihova vjekovna povezanost sa svojim nacionalnim prostorom.

Pošto se po svim krajevima Beograda može čuti u ljetnim večerima dernjava „estradnih umjetnika i umjetnica“, uvriježio se kvalifikativ da su beogradske ljetne večeri postale „kao da si u Budvi“. Dakle, Budva je postala etalon neukusa, kiča, novobogataške kaste koja je stolove na Ibarskoj magistrali zamjenila ogromnim vilama i skupocjenim automobilima, iako mrdaju ustima dok čitaju svoja imena. Samo je nedostajalo da po Budvi šetaju trubački orkestri i „obogate“ postojeću kakofoniju. Kako može biti „srpska Budva“ a da se ne sroza do kala. Pardon, do ogromnog napretka da postane istovremeno i Leskovac, i Guča na moru.

Često se ovih dana ponavlja da je truba tradicionalni srpski instrument i da „đe ima Srbina tamo se srpska truba čuje“. Kao i većina druge „srpske tradicije“, truba se nešto više koristi u Srbiji tek nakon Prvog svjetskog rata, i to ne značajno, kada su vojni trubači počeli koristiti trubu da zasviraju srpska kola. Inače, prvi sabor u Guči je održan 1961.godine i to zahvaljujući dvojici beogradskih novinara. A opet, ako je tačno da se „srpska truba čuje tamo đe ima Srbina“, bojim se da onda srpskog uveta u Crnoj Gori nije bilo! Poznata je anegdota sa neostvarenim trubačem Đurom, kojeg su crnogorski oficiri odredili za trubača. Kad je odbio, poslali su ga knjazu Nikoli koji mu naredi da uzme trubu.

„Duvaj ti, Gospodaru, ako ‘oćeš i do zore. To je tvoja truba, a ja u nju dunut neću, pa da ćeš me mušketat!“. Knjaz se naljuti i reče mu „Da nijesi zanoćio u moju državu“.

Đuro mu odgovori „I neću“ i ode u Carigrad. Vratio se da se bori 1876. protiv Turaka.

Koliko god se neki trudili da od Guče prave nekakav brend, ona je, u suštini, najobičniji dernek, u kojem većina učestvuje zbog provoda. A provod se sastoji u ogromnim količinama alkohola, u kojem dominira poznata „brlja“, svadbarskom kupusu i pečenju, đipanju uz muziku i četničkoj ikonografiji. Strancima, koji dođu u nevelikom broju, to je atrakcija koju ne mogu da sretnu u svojim uređenim zemljama.

Postavlja se pitanje što je problem ljubiteljima dragačevskih trubača da „skoknu“ do Guče i zadovolje svoje „kulturne“ apetite? Em bi doživjeli izvornu atmosferu, koju je teško preslikati na Jaz, em bi nas pošteđeli još jednog treša kojim je Budva zasuta u ljetnjim mjesecima. Nije njima do trubljenja, poenta je da se sve što je postalo neki invent u Srbiji zaživi u Crnoj Gori. Amfilohijevim stopama u djelu za koji Amfilohije nije direktno nadležan.

Ne znam što je motiv odustajanja od gučanja po Jazu, da li je u pitanju politički oportunizam ili nešto treće. Za razliku od nekih drugih, mene takav epilog raduje. Štoviše, još bi me više radovalo kad bi i u svemu drugom pojedine političke partije pokazale malo više samopoštovanja i poštovanja prema svojoj zemlji i narodu.

 

 

Komentari

avatar