Potkivanje žabe

za aktuelno.me 

piše Slobodan Jovanović 

Velika je nepoznanica kakav će biti ishod redovnih izbora u Srbiji, ali ne u smislu nepredvidljivosti budućeg pobjednika, već učesnika izbora i procenta izašlih glasača. Ono što je sigurno to je da, najvjerovatnije, na tim izborima neće učestvovati najvažnije opozicione stranke i da broj neizašlih birača neće odgovarati volji onih koji bi u uslovima bez straha bojkotovali izbore. Drugim riječima, vladajući SNS će se poslužiti poznatim “demokratskim” metodama po kojima niko neće rizikovati svoju egzistenciju izigravajući heroja neizlaženjem na izbore.

Vladajući SNS je došao na vlast na relativno demokratskim izborima. Na zahtijeve opozicije za promjenu predizbornih pravila vlast, oličena u SNS-u i SPS-u, odgovara da su izborna pravila, odnosno zakone po kojima se vrše izbori, donijela upravo vlast onih koji sada  kao opozicija traže njihovu promjenu i definisanje do detalja. Ne želeći nijednog trenutka da te koji su uspostavili izborne zakone i pravila proglasim nekakvim demokratama, ipak, za razliku od izbora u njihovo vrijeme, današnji izborni uslovi u Srbiji su sve samo ne poštena politička kompeticija. SNS, kao desničarska, populistička stranka, manipuliše najprizemnijim ośećanjima građana, proizvodi strah za budućnost satanizujući svoje protivnike, predstavlja zapadne zemalje kao nenaklonjene Srbiji, svakodnevno produkuje sukobe sa većinom suśednih zemalja, koristi laž i skoro svakosatnu propagandu preko medija, često na granici rialitija i dobrog ukusa, uzurpirajući medije preko svojih poslušnika, koji najčešće fingiranjem iste kupuju faktički državnim novcem.

Takvim obrascem “naprednjaci” su zauzeli čitav medijski prostor i potpuno diktiraju medijsku sliku. I to malo prostora koji ostavljaju pokazuje, nažalost, da i u opozionim strukturama u Srbiji jedva da ima gram razuma i normalnosti. Takva situacija teško može proizvesti redovnu situaciju, pa je Srbija osuđena da se konstantno rve sa kultom ličnosti, koja uzurpira sve poluge vlasti i koju je bez belaja teško skloniti sa vlasti.

Siguran sam da će mnogi, čitajući ove redove, odmah pronaći neke sličnosti sa političkom situacijom u Crnoj Gori, pa ću ih grdno razočarati. Prvo, količina, rječnik i način javnih nastupa vrhova vlasti u dvije države su neuporedivi. A tu je i raspolaganje medijima! Drugo, dovoljno je bilo samo pogledati jedno ranije zaśedanje srpskog pralamenta i uporediti ga sa crnogorskim parlamentom, pa shvatiti da se radi o potpuno različitim stvarima. Nikada, ali nikada, srpska opozicija ne bi napuštila srpski parlament da su imali mogućnosti koje ima i zloupotrebljava opozicija u crnogorskom parlamentu.

Svako sa zerom objektivnosti bi se zapitao u čemu je problem crnogorske opozicije da ne koristi mogućnosti koje im parlament pruža da iskažu svoje potencijale, ako ih imaju, kojima će pridobiti birače na sljedećim izborima. Pa zar je problem tako “lošu vlast”, kako je crnogorska opozicija prikazuje, smjeniti čak i na izborima koji nijesu sto posto demokratski, mada takvih u svijetu ne postoji? Zar neko pri zdravoj pameti može misliti da tako “užašna vlast” može “pokrasti” toliko glasova, uz sav monitoring međunarodne zajednice koji prati svake izbore u Crnoj Gori? Očito je da nedostaje dovoljno ogledala u Crnoj Gori!

Ono što brine svakog ko Crnu Goru doživljava kao jedinu otadžbinu jeste potreba velikog broja političara i naroda da nekritički prihvata sve iz Srbije, ma koliko to bilo moralno, politički i, ako hoćete, civilizacijski upitno. Nekadašnji parlament Crne Gore, koji su zbog pristojnosti, ne sigurno zbog likova koji su ga činili, nazivali “domom lordova”, danas je pretvoren u šešeljevsko leglo opozicionih kabadahija iz DF-a i demagoško, SNS-ovsko, propagandno kriminalizovanje političkih protivnika. S tim što su u crnogorskom parlamentu uloge promjenjene, opozicija je ta koja slijedi bahatost vladajuće koalicije u srpskom parlamentu. Za nadati se da je Aleksandar Vučić neponovljiv i da takvog autokratskog 24-časovnog multipraktika Crna Gora nikada neće pronaći među postojećom nomenklaturom.

Nepošteno je i krajnje prevarno upoređivati izborne uslove u Crnoj Gori i Srbiji. Ni kad je u pitanju položaj opozicije u Parlamentu, ni kad je u pitanju predizborna zastupljenost u medijima, ni način na koji se prezentuje opozicija u medijima, niti postoji monopol vlasti nad medijima, čak naprotiv, niti je kontrola glasanja, izborne liste, kontrola izbornog procesa u Srbiji na nivou Crne Gore. U Srbiji je sprej jedini način kontrole koji spriječava višestruko glasanje, što je opoziciji u Crnoj Gori bilo nedovoljno kao mjera kontrole. Ustvari, može se reći da u malo zemalja Evrope, a i svijeta, postoji kontrola izbora kao u Crnoj Gori. Naravno, svaki izbori se mogu korumpirati i pored kontrole, nijesu li SAD, etalon za demokratske izbore, odličan primjer za to.

Pokušaj nekih iz DF-a da predstave kako u Srbiji nema potrebe za “prelaznom vladom”, a da je u Crnoj Gori situacija drugačija, na nivou je vica. Takvu budalaštinu samo oni mogu da izgovore. Prosto da im čovjek poželi da prođu kao Đilas kod  Vučića, ili opozicija kod Putina.

Kad se sve uzme u obzir nemoguće se oteti utisku da opoziione partije hoće silom na sramotu da okrenu prednost na svoju stranu, tražeći za sebe poziciju koja ne postoji u parlamentarnoj praksi i pored toga što im se maksimalno izlazi u susret posredstvom evropskih institucija. Umjesto samopreispitivanja, guraju svoju zemlju iz političke krize u političku krizu. Kad se pogleda parlament Crne Gore primjećuje se jedino promjena u vladajućem DPS-u, koji se podmladio i uveo u svoju poslaničku grupu više mladih i, čini se,  sposobnih i zanimljivih ljudi, uz neke nesporno dokazane ljude iz javnog i kulturnog života Crne Gore. Oni koji stalno gube izbore očito ne ośećaju nikakvu odgovornost, pa su namjerni da iz Parlamenta izađu samo sa nogama naprijed. Što je to što oni mogu novo saopštiti biračkom tijelu da ga ubjede u svoje mogućnosti, pitaju li se ikad?

Male su mogućnosti da će međunarodne adrese uzeti za zlo Aleksandru Vučiću ukoliko izbori u Srbiji proteknu bez većine opozicionih partija. Ipak je za njih on najpouzdanija adresa za rješavanje balkanskog čvora, pa mi se ne čini premudro da crnogorska opozicija slijepo slijedi srpske prilike u ovom slučaju. Bilo bi besmisleno očekivati da međunarodna zajednica procjeni izbore u Crnoj Gori kao sporne zbog eventualnog bojkota, pored toga što su za izborne uslove u Srbiji praznik demokratije! Zato je potez Demokrata jedini razuman, racionalnije je popraviti uz pomoc EU izborne uslove, nego nadalje istrajavati na sopstvenoj marginalizaciji. Bojkot izbora od strane DF-a bio bi veliki iskorak ka normalizaciji političkog života u Crnoj Gori, tako da im želim da makar jednom budu principjelni. Mada je to tesko od njih očekivati.

Jedna mala digresija: američki ambasador u Srbiji, Kyle Randolph Scott, napisao je u autorskom tekstu da je zaprepašćen mržnjom, lažima i uvredama na twitteru prema USA i njemu samome.

Bilo bi dobro kad bi Mr. Scott, svi njegovi sunarodnici, posebno oni koji odlučuju, i čitav zapadni svijet razumio da je Crna Gora, dakle ona zvanična Crna Gora i građani crnogorske nacionalnosti, stotinama puta veća žrtva mržnje, laži i uvreda nego što ih je on doživio. Bojim se da nijedan crnogorski državnik ili ambasador u Srbiji ne bi imao želju da izađe na twitter kao Mr. Scott iz tih razloga. Ako već nije spreman da prihvati sve ono što su mu sasuli u twitter hejteri iz srpskog mentalnog podzemlja, onda ne bi trebalo da propagandu koja se konstantno vodi prema Crnoj Gori iz Beograda prihvataju kao mjerodavnu kada odlučuju hoće li Crnoj Gori otvoriti neka od vrata ka ravnopravnoj poziciji u zapadnom svijetu. Unutrašnje glasove pojedinih NVO i političkih subjekata može slobodno smatrati ispostavama beogradskih hejtera.