Članstvo Crne Gore u Alijansi je istorijski iskorak, potvrda odluke o obnovi naše nezavisnosti i garant dugoročne stabilnosti i bezbjednosti naše zemlje. Da nije, ne bi se ovoliko o jadu radilo da se to kompromituje i spriječi, zaključuje u autorskom tekstu, koji prenosimo integralno, Miodrag Vlahović.
Tekst prenosimo u cjelosti
Odluka američkog Senata, uz sve muke i peripetije, označila je kraj razdoblja kada je naša NATO agenda zavisila od volje i spremnosti saveznika da posvete pažnju Crnoj Gori. Sada je sve na nama.
Eto, i to se završi. Američki senatori, na kraju jedne sporovozne i, u nekim detaljima, gotovo surealne političke sapunice, doniješe dugoočekivanu odluku. Kako je rekao jedan od njih – umjesto da medju prvima potvrde podršku Crnoj Gori, što je bila odlika američke politike od 1997. naovamo, uradili su to na samom kraju.
Ali, sve je dobro, kad se dobro svrši. Ovom poslu sada mane nema, uvijek je američka podrška na vrijeme. Senator Rand Pol, neočekivani ljubimac naših „neutralnih“ anti-NATO snaga, uspio je da na sebe skrene pažnju. Pošto je sve sada na svom mjestu, oprostićemo. Vazda je dobrodoša’ – ako ga interesi Kentakija i SAD dovedu u naše krajeve.
Sada je sva rabota na nama, bez izgovora i zadrške. Jasno je da postoji parlamentarna većina i čini se da njenu odluku niko i ništa ne može omesti ili spriječiti. Ali, nije gotovo dok nije gotovo. Potreban je maksimalni oprez, s jedne, i odlučnost i dosljednost, s druge strane, kako bi se taj proces okončao kako treba.
Političke partije koje tvore parlamentarnu većinu, ali i Vlada Crne Gore, sada imaju pred sobom jednu nepoznanicu i bar jedan izazov.
Nepoznanica se tiče odnosa prema učešću u donošenju parlamentarne odluke na strani onih koji su još uvijek van parlamenta, ali su za crnogorsko članstvo u Alijansi.
Dobro je što se Krivokapićeva SDP opredijelila da toga dana glasa. Nećemo im sada obrazlagati da njihovo učešće u radu Skupštine po ovom pitanju definitivno obesmišljava svu njihovu muku i napor da dokažu kako naš parlament nema legitimitet i da ga treba bojkotovati. Ući će da glasaju povodom najvažnije odluke najvišeg zakonodavnog tijela od usvajanja crnogorske Deklaracije nezavisnosti, a Skupština tobože nema legitimitet da donosi odluke, već treba ponoviti izbore?!
GP URA ima drugu muku. Kako ne učestvovati, a ipak staviti do znanja da ste, eto, ipak i konačno, za članstvo u Alijansi, a da vam niko ne zamjeri i ni jedan glas ne odluta? Prisustvovaćemo nekom njihovom performansu, sva je prilika. Koliko je to ozbiljno i politički suvislo, procijenite sami. Što god da prirede tog dana i njima se može postaviti pitanje: pozdravljate odluku koju smatrate validnom, a ne priznajete Skupštini da može donositi validne odluke?
Za ostale političke partije i lidere znamo da neće biti oduševljeni kada Skupština Crne Gore ratifikuje Pristupni protokol.
Neki od njih su spremni da kažu, ali tamo dje javnost ne vidi i ne čuje, da oni, zapravo, nemaju ništa protiv članstva u Alijansi i da znaju da je to neizbježan ishod. O tome svjedoče mnoge diplomate, a i neki od nas su prisustvovali takvim izlivima iskrenosti i nježnosti prema Crnoj Gori. Zašto ta gospoda nikad nije smogla političke smjelosti i odgovornosti da upozna svoje članstvo i simpatizere da naš ulazak u Sjevernoatlantski savez nije baš smak svijeta – pravo je pitanje. (O tome kad sve ovo jednog dana bude istorija.)
Pošto je odluka o pristupanju neumitna, ili se bar takvom čini, ima medju opozicijom u Crnoj Gori i onih koji su „pod obavezom“ da ne proprate mirno taj čin, odnosno da ne dozvole da do njega dodje. Protesti su njihova opcija. Metež i sukobi su sredstvo. Ako je sve regularno i (relativno) mirno, onda će Skupština to očas obaviti, pa njihova opoziciona muka i žrtva, razvučena do Moskve i Groznog, propade uzalud i dovijeka. Izjaloviše se i kletve i anateme, što nije dobro za reputaciju crkvenog (SPC) segmenta otpora našem evro-atlantskom opredjeljenju.
Zato neće biti iznenadjenje ako bude još iznenadjenja odavde do skupštinske odluke. Treba biti naredan za sve vidjene, ali i neke još neisprobane stvari. Nisu protivnici NATO članstva neozbiljni, naročito ako se uzme u obzir potpora koju imaju izvana, uključujući obavještajne i crkvene krugove. Svi dosadašnji protesti i meteži mogu se posmatrati i kao priprema za ono što slijedi.
Izvor: AntenaM