Ispred dvje zaraćene utaborene vojske, ruske i japanske, megdan su morala da podijele dvojica ratnika. Jedan od njih bio je Aleksandar Lekso Saičić, poručnik sa mnogo vojnih ordenja i priznanja. Bio je to prizor prisutan još samo u epskim pjesmama.
Kiša je tako lila da se činilo da je i nebo nad Cetinjem proplakalo. Suze, kažu hroničari, nisu krili ni kralj Nikola ni kraljica Milena, bile su vlažne i maramice prinčeva i princeza dok je većina građanstva koristila nadlanice. Bio je 7. april 1911. proljeća.
U cetinjskoj bolnici „Danilo I”, od posljedica skoka s gornjeg sprata Kraljevog dvora, umro je kapetan Aleksandar Lekso Saičić, u trideset osmoj godini. U pogrebnoj povorci koja je dva dana kasnije, praćena državnom muzikom i počasnom jedinicom perjanika, krenula prema groblju, uz dvorsku svitu i diplomatski kor, nijemo je koračala masa ljudi.
Na čelu povorke, kao svojevrsna lična karta pokojnika, na nekoliko jastučeta ležali su ordeni i medalje: ruski ordeni svetog Vladimira s mačevima i lentom II stepena, svete Ane I i II stepena, svetog Stanislava s mačevima i lentom II i III stepena, ruska ranjenička medalja, crnogorska medalja za hrabrost i Danilov orden IV stepena, italijanski krst… Zanimljiva zbirka i za heraldičare, rekli bi upućeni. Oni drugi su tada, sva je prilika, među sobom šapatom prepričavali prošlogodišnji događaj koji je došao glave čovjeku pred čijom su sabljom i samuraji krili svoj perčin. Pa što se to tada zbilo?
Muromec novog vijeka, kako su ga poslije dvoboja pod Jun-džu-anom posvom legendarnom junaku Ilji nazvali Rusi, Aleksandar Lekso Saičić čuo je da je vatra zahvatila prizemlje Kraljevog dvora na Cetinju i dotrčao kao bez duše. U opasnosti se našao i gornji sprat, gdje su se nalazile mnoge dragocjenosti, posebno vrijedni pokloni crnogorskom dvoru i kralju od mnogih vladara Evrope ali i svijeta. I dok se većina snebivala da kroz vatru prizemlja pokuša da se domogne sprata, Lekso je hitro skinuo košulju sa sebe, potopio je u prvoj kofi vode, obmotao oko glave i protrčao kroz plamenove. Odozgo je uspio da, dobacujući ih ljudima dolje, spasi gomilu vrijednih stvari bez kojih bi, bez ikakve sumnje, današnji brojni posjetioci ovog sad Muzeja kralja Nikole ostali uskraćeni za cjelovitiji uvid u istoriju ovih prostora. A kad je vatra zaprijetila i njemu samom i kad nije bilo moguće da strči niz stepenice, skočio je na kamenom popločano dvorište i teško povrijedio oba bubrega.
Dugo je bolovao, mažen i pažen od svih, uz česte posjete kralja i njegove porodice, ali lijeka nije bilo. Umro je čovjek čijem su se megdandžijskom umijeću javno, pred suprotstavljenim vojskama, naklonili i ruski admiral Roženstvenko i njegov japanski kolega po činu Togo.
Prije priče o samom događaju, odnosno dvoboju sa samurajem valja, ubrzanim marševskim korakom, proći Saičićev životopis. Aleksandar Lekso Saičić rođen je u selu Vinicka pored Berana 5. avgusta 1873. godine na, kako u svom zanimljivom i iscrpnom radu „Crnogorci u rusko-japanskom ratu” piše istoričar dr Đuro Batrićević, ognjištu dostojnog potomka Vuka Brajotića – čuvenog komandanta Vasa Saičića. Osnovnu školu i gimnaziju učio je na Cetinju, kao pitomac tada knjaza Nikole. Gimnaziju je nastavio u Dubrovniku, otkud je stigao u Beograd gdje je završio Pješadijsku podoficirsku školu i potom, kao ađutant Vasojevićke brigade, službovao u Crnoj Gori tri godine.
Iz tog vremena i potiče priča o njegovim nevjerovatnim vještinama. Ona kaže da je uzjahivao konja u punom galopu, provlačio se u trku ispod njega, jahao naopačke sabljom sjekući zamišljenog protivnika. A na vašarima, kad se iskupi ogroman svijet, umio je često da preskoči i najvećeg konja.
Jednom je, ostalo je upamćeno, preletio dva vola upregnuta u dugačak jaram s ralom. A u planini Turiji, poiznad Rožaja, u mjestu Lastovici, čobani i danas pokazuju dva kamena biljega, granicu koju je nekad nadskočio Lekso Saičić. Preko šest metara.
O vještini kojom je baratao sabljom u narodu su ostale bajke. Jedna kaže da je, na peckanje brata od strica Mila, komandanta Donjovasojevićke brigade, krenuo štapom protiv njegove sablje i začas mu izbio oružje iz ruke. Zatim mu je, pokretom koji je malo ko od prisutnih stigao da vidi, sabljom skinuo dugme košulje ispod grla. Italijanskog učitelja mačevanja na Cetinju ponizio je u dvoboju kad mu je poslije nekoliko udaraca izbio oružje iz ruke i natjerao ga da pobjegne glavom bez obzira, kao dokazano slab nastavnik.
Namjeran da se usavršava kao vojnik, otišao je u Carigrad i kao poručnik turske garde službovao tri godine. Odatle se zaputio u Rusiju, gdje je ubrzo, početkom februara 1904. godine, buknuo rusko-japanski rat.
Prava prilika za vojnika, poručnika, da dotadašnje znanje i vještinu potvrdi na bojnom polju. I potvrdio je tako što je na tom dvogodišnjem vojevanju po krajnjem istoku Rusije zaradio tri teške rane u tri bitke i na grudi stavio pregršt medalja i ordena. Kao da mu ni to nije bilo dovoljno pa se ugnjezdio i u narodnoj pjesmi a sve zarad dvoboja sa samurajem. A gdje se i kako zbio događaj koji su zabilježili i ruski hroničari, svjedoci nimalo sjajnog vojevanja svoje vojske?
Dvije vojske valjale su se jedna prema drugoj. I onda utaborile pod Jundžuanom, u istočnoj Mandžuriji, ne tako daleko od Vladivostoka. Rusi spram Japanaca, u drugoj godini rusko-japanskog rata (1904–1905). Po klasičnoj scenografiji, bitku je valjalo zapodjenuti usred polja. Širokog, naravno. I dok su ruski stratezi i dalje tragali za najboljim putem koji bi ih odveo do pobjede, poslije niza neuspjeha, iz suprotnog tabora izdvojio se konjanik s bijelom zastavom. Što li sad pa ovaj hoće?
Komandant japanskih jedinica, preko svog izaslanika s bijelom zastavom, zahtijevao je od ruskog kolege da izabere jednog ratnika koji će, prije bitke, izići na dvoboj njihovom – samuraju. Ruske štablije bile su, najblaže rečeno, zapanjene. Sijede glave s epoletama nisu mogle da vjeruju da se Japanci i na početku 20. vijeka pridržavaju svog starog običaja. Vijećanje je dugo trajalo: ako ne pošalju megdandžiju, sramota je a ako, pak, odluče da prihvate japanski izazov, koga poslati da se suprotstavi njihovom vještom i iskusnom ratniku. Znali su da pobjeda u takvom dvoboju znači i te kakvu psihološku prednost pred predstojeću bitku.
I odluka je pala: naći dobrovoljca koji će htjeti i smjeti da se suprotstavi samuraju. Našli su ga odmah ili, bolje reći, našao je on njih. Čim je po logoru zaječao glas da se traži dobrovoljni zatočnik koji bi trebalo da brani čast i slavu ruskog oružja i borilačke vještine, pred šator komandanta gotovo u trku stigao je visok i mršav poručnik.
– Aleksandar Saičić iz Berana, Crna Gora – oštro je salutirao. – Podanik knjaza Nikole, sad u službi Njegovog carskog veličanstva, spreman sam da iziđem na megdan mrskom neprijatelju…
I dok su štablije nepovjerljivo odmjeravale tridesetdvogodišnjeg dobrovoljca, on je pred njima stajao kao ukopan, strpljivo očekujući dalju naredbu. Visoki oficiri dugo su se nešto sašaptavali i onda odlučili da im nema druge nego da mu pruže priliku kad je već tako samouvjereno zatražio a i niko drugi se još nije prijavio.
Pitomac knjaza Nikole propisno je salutirao i odmah se dao u potragu za konjem i sabljom koji bi mu najviše odgovarali. Sablju je brzo našao, od ponuđenih konja izabrao je tek trećeg. Onog koji je, na komandu jahača, umio da krene lijevo pa desno, da na vrijeme izbjegne napad neprijatelja.
U nestvarnom okruženju, nalik onom iz naših epskih pjesama, Saičić je izjahao nasred polja. Uz pratnju muzike vojničkog marša. Iz suprotnog tabora, veli priča, izišao je ratnik obučen u crno krzno. Strah božiji.Lekso je kasnije pričao da ga je podsjećao na kakvu zlokobnu crnu orlušinu. Dvoboj na život i smrt.
Glasovi vojski utihnuli su kad su megdandžije krenule jedan na drugog. Zaprštala je zemlja ispod konjskih kopita. Onda jeka poslije udara čelika o čelik. Obojica i dalje u sjedlu. Potom ponovo zalet. Namjerio se junak na junaka. Pjesnik je to ovako vidio: „Jedan drugom poletješe/K’o orlovi udariše/A sablje se zavitlaše/Prema Suncu prelivaše…” Kao kakav antički hor, uzdasi vojske, čas s jedne čas s druge strane.
Onda je Saičić osjetio žestok bol i nešto toplo krenulo mu je s čela u oči. Rukavom mundira uspio je da za trenutak otre krv i vidi zloslutno sječivo tik nad glavom. U magnovenju se sagnuo u zamahnuo sabljom. Čuo je urlik pored uveta, pa onda urnebesno „živio” na ruskom. Stravično njištanje natjeralo ga je da se okrene: samurajev konj pomamno je bježao vukući gazdu noge zaglavljene u uzengiji. Ispao je stotinak metara pred prvim redovima japanske vojske. Saičić je odjahao do nepomičnog tijela, poklonio se i galopom krenuo nazad, prema svojima. Dočekala ga je muzika i komanda „miiirno”.
Potom se, kažu, ruskom vojskom razlegao gromoglasan aplauz. Među prvima mu je čestitao admiral ruske flote Roženstvenko, jedan od njihovih tada najsposobnijih vojskovođa, a ubrzo je, s posebnom pratnjom, stigao i admiral japanske flote Togo i lako se naklonio pobjedniku. Viteštvo je tada još bilo na cijeni.
Međutim, ni ova psihološka prednost stečena pobjedom u dvoboju nije pomogla ruskoj vojsci pod Jun-džu-anom. Istoričari tu bitku ocjenjuju neriješenom, a rusko-japanski rat svrstavaju u vojni poraz Rusije, ozvaničen primirjem u Portsmutu (SAD) 5. septembra 1905. godine.
Poslije pobjede u dvoboju, Aleksandar Lekso Saičić postao je kavaljer ordena svete Ane, najvećeg ruskog odlikovanja, i vlasnik mnoštva drugih (metalnih) priznanja. Uz to, ruska vlada mu je odredila lijepu svotu od četrdeset napoleona u zlatu godišnje, i to do kraja života. U dalekoj Mandžuriji unaprijeđen je u čin kapetana i do kraja vojne komandovao je konjičkim eskadronom Amurskog dragonskog puka. Sablja kojom je savladao samuraja danas se čuva u Vojnom muzeju u Moskvi.
Ubrzo se, ovjenčan zasluženom slavom, vratio na Cetinje gdje mu je i knjaz Nikola potvrdio čin kapetana. Ipak, najveći dio vremena provodio je pišući pjesme i prevodeći s ruskog. Sve do onog nesrećnog skoka s gornjeg sprata Kraljevog dvora…
Izvor: Politikin-zabavnik.co.rs