Ravno stotinu godina nakon srpske okupacije Crne Gore, crnogorski parlament konačno je usvojio Deklaraciju o ukidanju odluka takozvane Podgoričke skupštine, kojom je 1918. godine tadašnja Kraljevina Crna Gora nasilno prisajedinjena Srbiji. Pomenuta Deklaracija crnogorske skupštine je, očekivano, izazvala oštre reakcije većine beogradskih političkih stranaka i medija, koji su se prosto utrkivali u optužbama na račun “izdajničke i antisrpske politike Mila Đukanovića” prema Srbiji i Srbima. Na jednoj beogradskoj televiziji, sa nacionalnom pokrivenošću, moglo se, čak, čuti da bi sve Crnogorce koji podržavaju prošle sedmice donešenu skupštinsku Deklaraciju trebalo “potrpati u stočne vagone” i protjerati iz Srbije, piše avangarda.ba.
“Od 1988. godine, politika Srbije prema Crnoj Gori gotovo je nepromijenjena: riječ je o agresivnom velikosrpskom nacionalizmu, koji na sve načine pokušava da poništi crnogorski državni, nacionalni i kulturni subjektivitet”, kaže Milorad Popović. “Jasno je da je ’medeni mjesec’ dobrih odnosa vlasti u Podgorici i Beogradu okončan i da ovakvi napadi na Crnu Goru nijesu slučajni. Ipak, vjerujem da je njihova pozadina više povezana sa neriješenim kosovskim pitanjem, odnosno sa upornim odbijanjem Beograda da prizna kosovsku državnu nezavisnost. U tom smislu je bilo za očekivati da se bijes velikosrpskog nacionalizma prije svega usmjeri ka Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini.”
AVANGARDA: Zašto baš prema te dvije države?
POPOVIĆ: Zato što u nekakvoj reinterpretaciji velike Srbije, Beograd Crnu Goru i BiH i dalje vidi kao jedini preostali prostor za ostvarenje svojih velikodržavnih namjera. U Republici Srpskoj imaju gotovo stoprocentnu podršku za ujedinjenje sa Srbijom; u Crnoj Gori postoje respektabilne i radikalne snage sa veoma zanačajnom infrastrukturom u političkom, duhovnom i kulturnom miljeu. Gledano iz tog ugla, bez obzira na činjenicu da je većinu posljedica srpske okupacije Crne Gore iz 1918. istorija već poništila, Deklaracija o poništenju odluka tzv. Podgoričke skupštine, koju je protekle nedjelje usvojio crnogorski parlament, itekako je važna.
Tim prije što su, kažem, u političkom i društvenom smislu, u Crnoj Gori i dalje veoma prisutne snage velikosrpskog nacionalizma, istog onog koji je 1918. godine nezavisnu i međunarodno priznatu Kraljevinu Crnu Goru, saveznicu pobjednika u Prvom svjetskom ratu, vojnom silom izbrisao sa geografske karte Evrope. Nakon toga, “bratska” Srbija je veoma surovim vojnim, policijskim i ekonomskim mjerama represije izvršila brutalnu asimilaciju Crnogoraca, poništavajući sve naše nacionalne, duhovne, simboličke, tradicijske i kulturne vrijednosti.
AVANGARDA: Ko su nastavljači politike o kojoj govorite?
POPOVIĆ: Političke stranke, nevladine organizacije, mediji, ali prije svega Srpska pravoslavna crkva (SPC) koja je, kao moćna institucija, radikalni negator svakog crnogorskog subjektiviteta. Nakon raspada SFRJ i stvaranja Hrvatske, BiH i Crne Gore, SPC je ostala jedina pansrpska institucija izvan granica Srbije. SPC je u Crnoj Gori ključna parapolitička, duhovna i kulturna institucija; ključni agens za ostvarivanje velikosrpskih pretenzija. Što nije potrebno dokazivati. Oslanjajući se na trenutnu silu i moć koju ima…
AVANGARDA: Odakle Srpskoj pravoslavnoj crkvi tolika moć?
POPOVIĆ: Od Amfilohijevih kletvi i vradžbina danas se plaše sve političke strukture u Crnoj Gori. Zato se sa njim prave veoma nedostojni aranžmani i dogovori, koji ponižavaju svakog pristojnog crnogorskog građanina. Iz tog straha Amfilohije crpi moć.
Inače, poznato je da je u hrišćanstvu laž smrtni grijeh. Naravno, to ne smata SPC i Amfilohiju, koji poslednjih tridesetak godina drsko lažu i najbrutalnijom crnom propagandom negiraju državni i nacionalni identitet Crnogoraca, baš kao i brojne srpske zločine počinjene devedesetih godina prošloga vijeka na prostoru nekadašnje Jugoslavije. Istovremeno, SPC se panično boji istine koja polako probija u javnost.
AVANGARDA: Koje istine?
POPOVIĆ: Pored ostalog i one da je autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva, koju je 1920. godine ukinuo Aleksandar Karađorđević, nekoliko stotina godina bila ključni činilac opstanka crnogorskog državnog i svakog drugog identiteta. Ona je stvarala Crnu Goru.
Nedavno je Ukrajinska pravoslavna crkva, suprotno volji Rusije, dobila autkefalnost, što je vjekovni presedan kojim i crnogorsko crkveno pitanje dobija novu dimenziju. To je kod Amfilohija nesumnjivo izazvalo strah, frustraciju i paniku, koja mu, međutim, ne smeta da nastavlja sa onim što je radio cio svoj dugi život: da duhovno i kulturno asimiluje Crnogorce.
AVANGARDA: SPC tvrdi da su prava Srba u Crnoj Gori ugrožena.
POPOVIĆ: Prvo, Crna Gora je, nažalost, danas u mnogo čemu duhovna i kulturna kolonija Srbije. Ako pogledate ovdašnju knjižarsku mrežu, kulturna ljeta i slične manifestacije kulture, vidjećete da na njima dominira srpska umjetnost i kultura. Gledajući sve to, čovjek se često zapita da li je u Nišu, Novom Sadu, Banja Luci, ili u nekom crnogorskom gradu.
Drugo, kada je riječ o ugroženosti Srba u Crnoj Gori, pogledajmo činjenice! Od popisa 1981. do popisa 2011. broj Srba u Crnoj Gori porastao je za 400 procenata. Četiri stotine procenata za trideset godina! Istovremeno, broj Crnogoraca u Crnoj Gori i Srbiji u istom periodu manji je za čak četrdeset procenata. Kako je onda moguće da 280.000 Crnogoraca asimliluje i ugrožava crnogorske Srbe, koji tvrde da su dio osmomilionske srpske nacije na Balkanu?! Crna Gora nije usamljeno ostrvo, već dio regiona u kojem crnogorski Srbi svakodnevno mogu da računaju na svaku vrstu podrške od Srbije i dijela BiH. Priča o ugroženim Srbima i o ugroženom srpstvu u Crnoj Gori matrica je iz koje su se devedesetih izrodili ratovi u Jugoslaviji: Srbi su i devedesetih bili ugroženi u Hrvatskoj, u Bosni i Hercegovini, u Sloveniji, na Kosovu, pa su valjda zato pozvali JNA i Slobodana Miloševića da ih zaštiti. Znamo kako je to završilo.
AVANGARDA: Imaju li crnogorska vlast, crnogorske institucije odgovor na svakodnevne optužbe Beograda o navodnoj ugroženosti Srba?
POPOVIĆ: Crnogorski državotvorni blok na vlasti je od 1997, tj. od ključnog političkog rascjepa unutar, do tada jedinstvene promiloševićevske Demokratske partije socijalista (DPS). Zašto taj blok nije uspio da ojača nacionalnu svijest i identitet Crnogoraca?! Zašto neke notorne stvari nijesu uspjeli da objasne i unutrašnjoj javnosti i spoljnim faktorima?
AVANGARDA: Odgovorite na pitanje koje ste sami postavili.
POPOVIĆ: Riječ je o političkoj nezrelosti, o oportunizmu, o elementarnoj neobrazovanosti i neznanju političara o pitanjima crnogorske kulture, obrazovanja, nacionalne istorije, itd. Zvučaće paradoksalno, ali mislim da je, uprkos svemu, Crna Gora danas ipak jača nego ikad tokom poslednjih stotinu godina.
AVANGARDA: U kojem smislu je jača?
POPOVIĆ: I 1918. i 1989. izgledalo je da je crnogorska priča definitivno završena. Međutim, Crna Gora se podigla i 1945. i 2006, što dokazuje da je crnogorski fenomen izuzuetno žilav, neuništiv. Vjerujem da će, onako kako su 2006. obnovili državu, Crnogorci uspjeti da vrate autokefalnost svojoj Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi.
AVANGARDA: Kako ste razumjeli nedavnu izjavu premijera Duška Markovića da je, “bez obzira na politička opredjeljenja i poglede na crnogorsku budućnost potrebna kohezija u pravoslavnom biću Crne Gore”? O kakvoj to “pravoslavnoj koheziji” govori premijer? Najzad, zar se na taj način ne dovodi u pitanje temelj kojim se Crna Gora posebno diči: građansko društvo i multietnički sklad?
POPOVIĆ: Kada je to izgovorio, vjerujem da premijer nije bio dovoljno koncentrisan, ili, pak, nije bio svjestan o čemu govori. Jer, za razliku od Crne Gore iz 1918. godine, koju su tokom oslobodilačkih ratova stvarali Crnogorci, današnju Crnu Goru, onu čija je državnost obnovljena 2006, stvorile su sve nacionalne i vjerske zajednice. Procentualno, one su u tome učestvovale možda čak i više u odnosu na pravoslavni dio Crne Gore. Pored toga, kohezija pravoslavnog stanovništva u Crnoj Gori, o kojoj govori premijer Marković, može se uspostaviti samo na velikosrpskoj osnovi.
AVANGARDA: Zbog čega?
POPOVIĆ: Zbog toga što u Crnoj Gori postoje dvije antagonizovane državne ideje, dva nacionalna osjećanja, dva koncepta od kojih jedan, velikosrpski, svim silama negira crnogorsko nacionalno postojanje. Crna Gora ima samo jedan način da se u tom smislu stabilizuje i da ne postane nova BiH, a to je da jača crnogorski nacionalni identitet, istovremeno njegujući zavidan nivo povjerenja i saradnje sa ostalim nacionalnim zajednicama. Velikosrbi će dići ruke od asimilacije Crnograca samo kada shvate da je konstituisanje crnogorskog nacionalnog bića dovršeno. Uostalom, Srbija je tako odustala od asimilacije Makedonaca i Bošnjaka, iako i dalje sanja i atakuje na pola Bosne.
AVANGARDA: Kada kažete da crnogorski nacionalni identitet nije dovršen, mislite na…
POPOVIĆ: Mislim na to da od onih 44 procenata, ili 280.000 Crnogorca, njih makar polovina tvrdi da govori srpskim jezikom ili da su vjernici Srpske pravoslavne crkve. Uostalom, izjava predsjednika Vlade koju ste maločas citirali najbolje govori na kojem je stupnju nacionalna svijest Crnogoraca. To dokazuje i nova utopija o takozvanom ustavnom patriotizmu, koji podrazumijeva da će se nekim čudom Amfilohije Radović, Andrija Mandić i ostali odreći svojih vjekovnih velikodržavnih pretenzija i da će se jednog jutra probuditi i reći – mi smo Srbi, ali smo i lojalni građani Crne Gore. Neće! Ako kralju Aleksandru i Titu nije pošlo za rukom da stvore “nadnacionalni patriotizam”, onda je apsurdno vjerovati da će se u Crnoj Gori, po formuli nekog modifkovanog bratstva-jedinstva, napraviti pomirenje između crnogorskih suverenista i zagovornika velike Srbije.
AVANGARDA: Ako već crnogorski Srbi uvijek mogu da računaju na podršku Srbije i dijela BiH, na koga mogu da računaju Crnogorci?
POPOVIĆ: Na malo koga. Iako državne, ovdašnje kuturne i naučne institucije imaju krajnje dvosmislen odnos prema crnogorskom nacionalnom, kulturnom i državnom identitetu. Što ne čudi, s obzirom na to da je prije trideset godina DPS došla na vlast na valu velikosrpstva. Naravno, nijesu svi u DPS-u u to vrijeme bili velikosrbi, ali jesu oportunisti, kao i danas. Ipak, činjenica je da je upravo takav DPS bio amalgam koji je, kako devedesetih tako i danas, jedini bio u stanju da održati stabilnost i spriječi da Crna Gora postane ili dio velike Srbije, ili da uđe u bosanskohercegovački scenario potpune unutrašnje dezintegracije. Najzad, taj DPS je, sa Milom Đukanovićem na čelu, bio politički ključni faktor koji je Crnoj Gori 2006. vratio državnu nezavisnost.
Kada me pitate na čiju podršlu Crnogorci mogu da računaju, podsjetio bih Vas na nedavnu najavu premijera Markovića da je, uprskos svemu, spreman da se ponovo sastane sa Amfilohijem Radovićem.
AVANGARDA: Da li se premijer Marković nekada sastao sa Vama? Prošle godine ste dobili “Njegoševu najgradu” za roman “Čovjek bez lica”.
POPOVIĆ: Oportunističko ponašanje Markovića, odnosno nedostatak bilo kakve nacionalne politike posljedica je i dosadašnjih nesupješnih pokušaja stvaranja nove nacionalne strategije primjerene okolnostima nezavisne države Crne Gore. Drugim riječima, jasno je da Milo Đukanović, tokom svojih ranijih mandata, nije posvećivao naročitu pažnju ovim pitanjima; ipak, znao je da je dovršetak konstituisanja crnogorskog identiteta jedan od najvažnijih uslova za stabiliziaciju prilika u društvu. Premijer Marković vodi drugačiju politiku.
AVANGARDA: Kakvu?
POPOVIĆ: Politiku ekvidistance u odnosu na onaj dio crnogorskog kulturnog i nacionalnog korpusa koji je devedesetih bio za crnogorsku suverenost i koji je, u vrijeme sramnog “rata za mir”, bio izrazito antiratni i, na drugoj strani, u odnosu na Demokratski front četničkog vojvode Andrije Mandića.
Zanimljivo je da se Marković, pravljenjem ekvidistance, tj. izjednačavanjem izvornih suverenista sa političkim negatorima svega crnogorskog, danas oslanja isključivo na politički korpus koji se nikada nije decidno izjasnio o ključnim pitanjima države, nacije, jezika, crkve, dugoročne strategije u odnosu na zapadne integracije i u odnosu na panslavizam.
AVANGARDA: Zbog čega je Vaša grupacija toliko marginalizovana, što mislite?
POPOVIĆ: Zato što nas premijer Marković očito doživljava kao autsajdere. Izvorni crnogorski suverenisti – mislim na crnogorski PEN, na Dukljansku akademiju nauka i umjetnosti, Crnogorsku pravoslavnu crkvu, Crnogorsko društvo nezavisnih knjiženika, itd – postali su u nezavisnoj Crnoj Gori najugroženija manjina koja je, ili pred nestankom, ili osuđena na beznadežno tavorenje bez ikakve pomoći države.
Krajem osamdesetih godina prošloga vijeka slično se ponašao i nekadašnji predsjednik CK SK Crne Gore Miljan Radović, koji je pola godine prije nego što je crnogorsko komunističko rukovodstvo sa vlasti zbrisala velikosrpska revolucija, organizovao sjednicu partijskog i državnog vrha kako bi osudio nas nekoliko iz Književne opštine Cetinje zbog objavljivanja knjige Sava Brkovića “Etnogenezofobija”.
AVANGARDA: Pitala sam Vas da li Vas je, kao dobitnika “Njegoševe nagrade”, nekada primio premijer Duško Marković?
POPOVIĆ: Ne samo da me nije pozvao, nego mi, kao premijer, nije uputio čak ni protokolarnu čestitku tim povodom. Najzad, u isto vrijeme kada mi je na Cetinju uručeno ovo najviše književno priznanje na Balkanu, Marković je zakazao sjednicu Vlade; valjda je na taj način sebi obezbijedio alibi za to što ne prisustvuje događaju na kojem je njegovo prisustvo bilo očekivano. Pored toga, nije mi poznato ni da je, tokom poslednje dvije godine, Marković razgovarao sa bilo kim iz takozvanog crnogorskog bloka – piscima iz Nezavisnog društva crnogorskih književnika, PEN-a, Dukljanske akademije, Crnogorske pravoslavne crkve… Za razliku od Amfilohija, Predraga Uljarevića i ostalih velikosrba, koje uredno prima.
Ako je, zaista, ideja Markovića nekakvo pomirenje, onda mi se čini da crnogorski premijer ne razumije da je novi konstrukt političke scene na koji on, očito, računa – mislim na Demokrate, URA, SNP i faktore koji ih medijski i logistički podržavaju – zapravo redefinisani Demokratski front, koji ima isti zadatak: ulazak u “meki trbuh režima” i, u momentu kada postanu većina, obaranje sa vlasti Mila Đukanovića, kojeg s pravom vide kao glavnu i isključivu prepreku strateškom zaokretu Crne Gore ka Srbiji i Rusiji, odnosno ka velikosrpskoj platformi iz devedesetih. Gledano iz tog ugla, mi smo, baš kao i proruski Demokratski front – ekstremisti.
AVANGARDA: Je li “ekstremista” i predsjednik Đukanović?
POPOVIĆ: U toj precepciji Đukanović jeste ekstremista.
U svom “Zarobljenom umu”, Česlav Miloš objašnjava pojam ketmana: u sistemima slabe demokratije, neprikosnoveni lideri i monarsi imaju bezgranično odane saradnike koji ih slijede sve do momenta dok ne shvate da je vođa slab, ili da je došlo njihovo vrijeme. Ipak, ne vjerujem da je Marković klasičan ketman.
AVANGARDA: Bez namjere da budem maliciozna, moram da Vas pitam kako tumačite to što je u već pomenutom intervjuu premijer Marković, nabrajajući ciljeve puča koji su proruske snage pokušale da izvedu u Crnoj Gori oktobra 2016, zaboravio samo jedan: pokušaj ubistva tadašnjeg premijera Mila Đukanovića?
POPOVIĆ: Ne bih da psihologiziram, ali tu bismo “zaboravnost” možda mogli tumačiti onim što već znamo: od početka svoje političke karijere, kao Đukanovićev najvjerniji saradnik, Marković je neprekidno bio u sjenci aktuelnog predsjednika Crne Gore. Možda zato on danas ima potrebu i da dostignuća svoje Vlade neprekidno upoređuje sa prethodnom, onom koju je vodio Đukanović.
Sa druge strane, uprkos svim nezgrapnostima i svim kalkulacijama, vjerujem da je premijer Marković dovoljno iskusan i inteligentan da shvata da će, kao dominatni politički faktor, DPS trajati samo dok Milo Đukanović ne odluči da se povuče iz politike. Svako ko ima i minimum političke pameti zna da bi rušenjem Đukanovića otkinuo granu na kojoj sjedi. Očito, ta činjenica ne isključuje mogućnost pravljenja nekih novih neprincipijelnih saveza. Tim prije što su političke ambicije i logične i predvidive tamo gdje su vlast, moć i novac.
Jasno je da Marković danas želi da ojača svoju političku ulogu. Međutim, njegov cilj nije da kreira, nego da kontroliše dnevnu politiku, različite političke i ekonomske interese, političku strukturu, medijsku scenu, na što ukazuje i njegov blizak odnos sa koncernom Vijesti. Tu saradnju ni malo ne ometa činjenica da je konstantna meta napada Vijesti – te parapolitičke grupacije koja je bila glavna medijska logistika proruskih pokušaja državnog udara u Crnoj Gori i 2015. i 2016. godine – Markovićev partijski šef Milo Đukanović.
AVANGARDA: Predsjednik Đukanović tvrdi da će jedan od glavnih zadataka njegovog novog predsjedničkog mandata biti rad na jačanju i zaokruživanju crnogorskih instutucija i identiteta. Da li je odlučnost kojom su poslanici DPS-a obrazlagali donošenje Deklaracije o poništenju odluka tzv. Podgoričke skupštine potvrda da će predsjednik Crne Gore ispuniti obećanje?
POPOVIĆ: Iako za sada ne vidim neke značajnije rezultate u tom smislu, vjerujem da je Đukanović dovoljno sazrio i da shvata da njegovo državničko djelo, koje je nesumnjivo i neuporedivo u postjugoslovenskom političkom spektru, neminovno biti dovedeno u pitanje ako ne situira ključne identitetske probleme stvorene tzv. Podgoričkom skupštinom i nestankom države Crne Gore 1918. To je rodno mjesto svih kasnijih crnogorskih podjela. Ukoliko taj problem ne riješi tokom svog predsjedničkog mandata, sa Crnom Gorom se može dogoditi ono što se dogodilo sa Jugoslavijom nakon Titovog odlaska. U okruženju jakih balkanskih nacionalizama – prije svega velikosrpskog i velikoalbanskog, od kojih prvi pretenduje na cijelokupnu teritoriju Crne Gore, dok drugi, u određenim međunarodnim okolnostima, na njen dio – jedina odbrana može biti stabilizacija crnogorske nacionalne svijesti i odlučnosti Crnogoraca da odbrane svoj identitet i državu. Zašto? U složenim društvima kakva su crnogorsko ili bosanskohercegovačko mora postojati entitet koji nema rezervnu opciju, rezervni položaj. Drugim riječima, duboko poštujući i uvažavajući sve etničke zajednice, mora nam biti jasno da Crne Gore nema bez Crnogoraca. Siguran sam da Milo Đukanović to razumije.
izvor: avangarda.ba / autor intervjua: Tamara Nikčević