Pomagarčene zebre (II dio)

Jasno je da crnogorska nacija nije stvorena odjednom, političkom voljom ili administrativnom odlukom. Crnogorci su oduvijek bili spojeni sa svojom istorijom, samostalnom državom i pravom da slobodno odlučuju o udruživanju sa drugim narodima

za aktuelno.me

piše Slobodan Jovanović

„…k’o što neko lako svoje ruho svlače i oblače tuđe pa se – pomagarče.” (Vito Nikolić)

„Teza KPJ o nacionalnoj samobitnosti Crnogoraca, usvojena tokom druge polovine dvadesetih godina bez otvorene rasprave u Partiji…“,  u više dokumenata se potvrđuje kroz stavove o neophodnost rješenja crnogorskog nacionalnog pitanja. Tako u pismu CK KPJ Veselinu Maslaši od  2. novembra 1936, piše: „… U platformi mora jasno i nedvosmisleno doći do izraza riješenost da će se pravo samoopredjeljenja svih naroda poštovati, tj. ne samo pravo Srba, Hrvata i Slovenaca, nego i Makedonaca i Crnogoraca..“. U Rezoluciji V konferencije oktobra 1940, između ostalog se govori o ciljevima: „b) borba za ravnopravnost i samoodređenje crnogorskog naroda,…“

Slobodan Jovanović

Navodim ove činjenice kao pokazatelj kako je crnogorsko nacionalno pitanje bilo svo vrijeme aktuelno između dva rata. Nije nepoznato da su komunisti na izborima za konstituantu 1920.  odnijeli ubjedljivu pobjedu sa 38% glasova i 40% paslaničkih mandata zahvaljujući glasovima suverenista,  jer je Crnogorskoj federalističkoj stranci bilo zabranjeno učešće.

Jasno je da crnogorska nacija nije stvorena odjednom, političkom voljom ili administrativnom odlukom. Crnogorci su oduvijek bili spojeni sa svojom istorijom, samostalnom državom i pravom da slobodno odlučuju o udruživanju sa drugim narodima. Pravo da se mogu nesmetano nacionalno izjašnjavati ispoljilo se odmah u popisima stanovništva nakon Drugoga svjetskoga rata. U ogromnoj većini oni su sebe smatrali, izvorno i autentično, Crnogorcima.

U novije vrijeme se pokušavaju obesmisliti poslijeratni izbori tezama o neslobodnom izjašnjavanju, mada je logičko pitanje zašto ti koji su se iz straha izjašnjavali kao Crnogorci odmah poslije rata nijesu na kasnijim popisima mijenjali svoje izjašnjavanja? Slobodan Inić je pisao: „Ako su ovi narodi bili prinuđeni od komunizma da budu Crnogorci, Muslimani i Makedonci, ništa manje nije tačno ni da su svojevremeno bili natjerani od veliko (srbijanske) vlasti da se ośećaju samo i jedino Srbima. Nije vjerovatno da se tako uspijeva da čitave društvene skupine preokrenu suprotno svome ubjeđenju.“

,,Jedan od Titovih najbližih saradnika, Milovan Đilas, kasnije čuveni disident,  naučnoʼ je, po Staljinovom receptu, obrazlagao da su Crnogorci, premda srpskog porekla, postali poseban narod oformljen u ratu. Na prvom popisu 1948. godine u Crnoj Gori ljudi su silom primoravani da se izjašnjavaju kao Crnogorciˮ piše srpski istoričar Dušan Bataković 2000 godine. I to je teza koju velikosrpski nacionalisti izvlače kao kec iz rukava da bi potkrijepili svoje nacističke ambicije i teritorijalne pretenzije na Crnu Goru. Taj, izlizan od zloupotrebe, Đilasov tekst u Borbi nije bio nikakav manifest, on je polemički tekst sa osporavateljima crnogorske nacije iz redova ostataka Demokratske, Jugoslovenske republikanske i Narodne seljačke stranke,  predratnih srpskih partija čiji su lideri, Milan Grol, Jakov-Jaša Prodanović, Dragoljub Jovanović, a koje su prihvatili kolaboraciju sa komunistima i ušli u saveznu vladu, vlade Srbije i Crne Gore. Inače su Đilaseve teze o projeklu nacija u tom tekstu sporne, zasnovane na potpuno pogrešnim teorijskim premisama. Đilas je tada 34-ogodišnjak, sa kvalikacijama nesvršenog studenta književnosti. Ali, o tome ćemo kasnije.

U poslijeratnim godinama crnogorski se identitet razvijao u dva pravca. Prvi se zalagao za definisanje crnogorskog nacionalnog identiteta različitog u odnosu na druge Južne Slovene, prije svega Srbe, dok je drugo krilo, na fonu koncepcije crnogorskog nacionalnog definisanja Milovana Đilasa, smatralo da postoji zaseban identitet crnogorskog naroda, ali da to a priori ne isključuje određenu etničku srodnost sa Srbima. Ovaj drugi pravac je zastupalo crnogorsko rukovodstvo. Posebno su se isticali Veselin Ðuranović, jedan je od najznačajnijih crnogorskih političara i državnika Crne Gore u XX stoljeću, a uz Blaža Jovanovića i Veljka Milatovića glavni kreator nacionalne i kulturne politike Crne Gore do sredine osamdesetih godina. „Platforma o razvoju crnogorske kulture“ pojavljuje se tek 25 godina nakon Đilasovog teksta i predstavlja prvi zvaničan dokument u kome se forumski raspravlja o nacionalnom pitanju.

Veselin Đuranović

Šteta je što crnogorsko rukovodstvo nije imalo više sluha za insistiranje na zaokruženju crnogorskog identiteta koji uključuje jezik, crkvu i ostale osnove identiteta, već je nacionalni identitet posmatrao kroz ideološku prizmu SK, karakterizirajući svaku inicijativu u tom pravcu kao crnogorski nacionalizam. Savo Brković, u svom poznatom pismu Veljku Milatoviću, piše da je Crna Gora: „…za predavače u svim školama i pisce udžbenika koristila mnoge stare profesore i njihove udžbenike. Oni su i u novim uslovima ostali vjerni svojim starim idejnim opredjeljenjima i na njima vaspitavali mnoge mlade generacije. Njihovi vaspitanici i danas nastavljaju njihov rad.“ I ne samo da su bjelaški kadrovi pisali udžbenike, već se vrlo malo udžbenika štampalo u Crnoj Gori, pa su se koristili udžbenici štampani u Beogradu. Kakve je to posljedice imalo na obrazovanje u kojem se vrlo malo izučavala Crna Gora, njena istorija, baština,kultura, geografija, … možemo samo pretpostaviti. Istoričar Petar Glendža u studiji „Nacionalna istorija u udžbenicima za istoriju ‎1945-1989“ pokazuje u kojoj mjeri je istorija Crne Gore bila potpuno zanemarena, posebno dio prije Petrovića i srednjovjekovne crnogorske države i dinastije.

Veljko Milatović

Knjige Sava Brkovića i posebno Špira Kulušući o etnogenezi Crnogoraca izazvale su pravu buru osuda i ideoloških kvalifikacija. Novosadski dogovor iz 1954. je definisao jedan jezik u dvije varijante – istočnu i zapadnu, srpskohrvatski i hrvatskosrpski jezik. Godine 1968. nekoliko je crnogorskih intelektualaca iniciralo „Simpozij o crnogorskoj kulturi i putevima njenog razvoja“ s ciljem postizanja autonomije crnogorskog jezika. Savo Brković piše u pomenutom pismu da mnogi „proglašavaju jezik kojim govori najveći dio crnogorskog naroda provincijalizmom i anahronizmom“..

Savo Brković

Identitetska zbrka kod Crnogoraca najjasnije se očituje na pitanju jezika i autokefalne crkve, što je posljedica spleta okolnosti od sredine XIX stoljeća naovamo, kada su nastajale savremene nacije, a Crna Gora imala državu, za razliku od mnogih. Činjenica da država koja je samostalnost uživala još 1878. pitanje jezika rješava gotovo 130 godina nakon modernog međunarodnog priznanja svjedoči o neizgrađenom nacionalnom identitetu u prošlosti, ali i o tome da je isključiva povezanost države i jezika pravilo koje na južnoslovenskom prostoru funkcioniše tek u novije vrijeme. Takođe, nakon što je dekretom iz 1920. godine ukinuta Crnogorska pravoslavna crkva, do stvaranja avnojske Jugoslavije Crna Gora proživljava snažnu srbizaciju na svim područjima, pa tako i religijskom. Godine 1989. Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori otvoreno je stala uz predvodnike tzv. Antibirokratske revolucije i time podržala velikosrpsku politiku tadašnjeg rukovodstva i ostanak Crne Gore u državnoj zajednici sa Srbijom.

O postanku i razvoju crnogorske nacije – Savo Brković

Tokom 1989. i 1990. godine nova vlast je, u skladu sa idejnim i nacionalnim opredjeljenima, odbacila domete prethodne vlasti u promovisanju  crnogorskog nacionalnog identiteta. Književnik Radomir Uljarević navodi da je prethodna kulturna politika u Crnoj Gori bila antisrpska i da je tako sprovođena asimilacija Srba. To postaje dominantna matrica na kojoj je izgrađena nacionalistička, ratnohuškačka i anticivilizacijska histerija koja je zahvatila medije, kulturne i naučne institucije i u potpunosti izmjenila svijest građana, ionako potpuno zbrkanu u indentitetskom smislu. O tome najbolje govore noviji popisi kao najočitija posljedica.

AB revolucija

Da je vlastiti identitet puno teže steći nego državnost pokazali su dogadaji od 2006. godine naovamo. Potpuno neobjašnjivo je ostavljen ogroman prostor SPC u njenom ideološko-nacionalističkom djelovanju, kao nastavak velikosrpske politike devedesetih godina, ne shvatajući da je religija i vjerovanje u transcedntalne sile humus za širenje bilo koje ideje. Praksa pokazuje da su vjerujući ljudi najmanje skloni kritičkom razmišljanju, skloni instruisanju i sugestivnom prihvatanju čak i problematičnih i nelogičnih konstrukcija. Pokazalo se da je SPC u najvećoj mjeri utemeljila u Crnoj Gori lažnu istoriju, izmišljenu i iskrivljenu prošlost, mitomaniju, predanja koja vrve od stupidnosti, …

Zatim, nepotpuna implementacija crnogorskog jezika najviše je vidljiva u medijima i prosvjeti. Dok se u medijima uglavnom koristi prijašnja norma jezika bez novouvedene jotacije, u obrazovnom sistemu implementirani su pravopis i gramatika crnogorskog jezika s jotovanom varijantom i novom slovima. No, glavni problem upotrebe crnogorskog jezika nije manjak standardizacije ili eventualna nedovoljna razlika u odnosu na standarde drugih srodnih jezika, nego odbijanje norme crnogorskog jezika propisane pravopisom i gramatikom od strane dijela crnogorskog naroda.

Nauka je odavno definisala naciju kao konstrukt. Vaspitanjem u porodici, u obrazovnome sistemu, u svakodnevnim odnosima, pa i ideologizacijom kroz institucionalne sisteme mas-medija, zvanične politike itd. svakome se „usađuje“ svijest o pripadnosti određenoj naciji. Kulturni identitet se formira zahvaljujuci socijalnom učenju u okviru kulturnog naslijeđa, koje čine jezik, običaji, obrasci ponašanja, vrijednosti i stilovi življenja, a koji međusobno približavaju i udaljavaju društvene grupe. Pokušaji da se nacija dovede u vezu sa porijeklom je najobičnija besmislica, posebno kad se pokušava dovesti u vezu sa genetskim naslijeđem. Lično bih voli da je moguće utvrditi nacionalne gene, jer bi to bilo rješenje za sve crnogorske podjele i nedoumice i oslobodilo Crnu Goru od uticaja sa strane.

Radovi Benedikta Andersona, Erika Hobsbauma i Ernesta Gelnera su etalon naučnog proučavanja pojmova nacije, identiteta i etnija. Osnovna ideja koja povezuje ove autore jeste saznanje da je nacija idejna tvorevina ili konstrukt. Razne naučne teorije definišu nacionalni identitet kao nešto što se izgraduje, konstruiše tokom života i stvar je izbora pojedinca, naglašavaju društveni značaj za definisanje i intenzitet nacionalnog identiteta apostrofirajući odredene društvene okolnosti koje potenciraju razvijanje nacionalnog identiteta kod svakog pojedinca.

Dakle, pitanje crnogorskih podjela nema nikakve veze ni sa porijeklom, ni sa genetskim naslijeđem, ni sa time ko je odakle došao, ni sa time kako se kome „đed nacionalno izjašnjavao“, ono je produkt istorijskih okolnosti i društvenih uticaja, bilo da je porodično vaspitanje ili obrazovni sistem, mediji, društvene grupe ili slično. Dječak iz vrtića „Maša“ koji na TV Vijesti, upitan da opiše prirodu, izgovara riiječi: „Priroda je…da imamo kuću …. i da smo u Podgorici … i da smo Srbi … i da imamo babu i djedu...“ zato što ga nego vaspitava da ne bude dio dio prostora u kojem je rođen i u kojem će, vjerovatno, provesti cio životni vijek, a ne zbog porijekla! Ili što kulturološki pripada drugom prostoru.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje obajavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta. 

Komentari

avatar