Pomagarčene zebre (I dio)

Kada Srbija svoju spoljnu politiku okreće Austriji, Rusija svu svoju balkansku politiku okreće ka Crnoj Gori, kao glavnom osloncu svoje južne politike, što naglo podiže ambicije knjaza Nikole I Petrovića, koji sebe vidi kao balkanskog Vitoria Emanuela i obnovitelja „Dušanovog carstva

za aktuelno.me

piše Slobodan Jovanović

Da okupaš zebru, da joj spereš šare, šta bi bila zebra? Obično magare. A da nešto staviš magarcu na rebra iste one šare – bi li post’o zebra?  Ja mislim da ne bi ( i sigurno ne bi) jer on ne da da se tek tako pozebri, k’o što neko lako svoje ruho svlače i oblače tuđe pa se – pomagarče.” (Vito Nikolić).

Slobodan Jovanović

Milan Kundera, u svojoj knjizi „Knjiga smijeha i zaborava“, piše: „…Narodi se  likvidiraju tako da im se najprije oduzmu śećanja. Unište im se knjige, obrazovanje i izmisli druga povijest. Neko drugi im napiše knjige, da im drugo obrazovanje i izmisli drugu povijest. I narod onda potpuno počne zaboravljati što je bio i što je sada, a svijet oko njega to zaboravi mnogo brže“. Kao da je Kundera opisivao crnogorski narod u potonjih stoljeće i kvarat, uz opasku da su, najviše zahvaljujuci bahatosti i nasilju, otvorenoj beskrupuloznosti asimilatora, i kroz otpor manjeg svog dijela, čuvara vatre,, Crnogorci održali svijest o sebi i svom milenijumskom trajanju i spasili sebe od zaborava.

Milan Kundera

Ilija Garašanin (1812-1874) ministar „unutrašnjih dela i spoljnih poslova“ Srbije, u svom načinjeniju Načertanije“, objavljenom 1844. g, piše: „Neka Srbija i u Crnoj Gori primer Rusije sleduje i neka dade vladiki pravilnu svakogodišnju podporu u novcu. – Srbija će na ovaj način za malu cenu imati prijateljstvo zemlje, koja najmanje 10.000 brdnih vojnika postaviti može … odlaganje ove podpore … (može) u podozrenije dovesti i Crnogorci bi onda rekli: Srbi nisu nama pomagali kad smo u nuždi bili, što je dokazateljstvo da nam nisu prijatelji, nego nas samo za sad upotrebiti žele.” Vrlo brzo je shvatio da sa malo lukavstva  Crnogorce može imati kao topovsko meso bez pare i dinara.

Ilija Garašanin

Prvo je Garašanin poslao svog načelnika ministarstva spoljnih poslova, Milana Piroćanca, na Cetinje da izvidi kako stoje „srpske stvari“ u Crnoj Gori i ima li rezultata propagandne kampanje koja se vodila prema Crnogorcima.  Piroćanac piše u svom izvještaju da je „politika cetinjskog dvora protivna opštim interesima Srpstva …” Piroćanac dalje piše kako je moguće intervenisati kod Rusije kako bi ona ukinula pomoć, ukoliko Crna Gora ne promjeni svoj odnos:  „Kad god Rusi sa nama u jednom duhu na Cetinju radili budu, kao što je to sada činjeno, nema izgleda da bi protivna politika našim interesima u Crnoj Gori uspela.

Milan Piroćanac

Procjenjuje Piroćanac da je mnoge Crnogorce lako obrlatiti pa zaključuje „ne bi nepolitično bilo obrazovati jednu crnogorsku malu (misli se na mahalu) u Beogradu, i javiti svakom od glavnijih ljudi, da imaju ovde po jedan plac, na kome mogu kuću zidati, ali da ga ne mogu, dok se ne dosele prodati. Ovo bi bila jeftina politika, koja bi nam od polze bila.“ Preporučuje se i školovanje crnogorske omladine u Beogradu, kako bi se od njih stvorili privrženici politici „velike srpske države“, kako je naziva Piroćanac.

Slično tome, Darinka Obrenović, koja je ranije jedno vrijeme provela na Cetinju, savjetuje Piroćanca, kao sekretara knjaza Nikole, da „Srbija pribavi iz Crne Gore sto veći broj mladića iz najuglednijih familija, da im dade stipendije i da se školuju u Beogradu. Oni imaju biti naročito vaspitani da budu, pod ovim ili onim vidom, protivu Crne Gore, a da rade za Srbiju i njenu dinastiju, naročito kad se budu povratili u svoju domovinu…“ Čak i da ne navedemo rečenicu o „klanju rođene majke“, koju u Srbiji smatraju antisrpskom izmišljotinom, mada je to lako provjeriti u arhivi SANU u Beogradu đe se nalazi pomenuto pismo, jasno je kakvu ulogu su namjenili stipendistima iz Crne Gore.

Kada Srbija svoju spoljnu politiku okreće Austriji, Rusija svu svoju balkansku politiku okreće ka Crnoj Gori, kao glavnom osloncu svoje južne politike, što naglo podiže ambicije knjaza Nikole I Petrovića, koji sebe vidi kao balkanskog Vitoria Emanuela i obnovitelja „Dušanovog carstva“. Da bi ostvario ovu svoju ideju slao je u Srbiju na srednje i više obrazovanje mnoge mladiće iz Crne Gore, koji su skoro svi postajali njegovi ogorčeni neprijatelji, neprijatelji Crne Gore i crnogorskog naroda. Dovodio je Srbe književnike, kao što su bili Laza Kostić, Sima Matavulj, Jovan Jovanović – Zmaj i drugi. Vuk Stefanović – Karadžić je sedam puta dolazio u Crnu Goru za vrijeme Nikole I, a pet puta prije toga, u vrijeme Njegoševo i knjaza Danila. Čak je dovodio srpske oficire i podoficire da uče i podučavaju crnogorsku vojsku i crnogorske vojne starješine. Srbi, koje je dovodio izvan Crne Gore, pomogli su u razvoju prosvjete, novinarstva i književnosti. Ali su i presudno uticali na utemeljivanju srpstva u biće crnogorskog naroda i velikosrpskih ideja, podilazeći sujeti Crnogoraca kao „načistijim Srbima“, nazivajući Crnu Goru „srpskom Spartom“, „srpski pijemont“, „alem kamen krune Nemanjića“, „izabrani narod“, „kandilo srpske slobode“ i sl. Na kraju su počeli pisati i o samom Nikoli u lošem kontekstu, poput Sime Matavulja i vojvode Sima Popovića i mnogih drugih. Laza Kostić je proveo u Crnoj Gori sedam godina u povjerljivoj misiji Svetozara Miletića. Nikola je čak dozvolio da se na Cetinju 1870. g. osnuje tajno velikosrpsko prevratničko društvo koje su činili izvanjci i dijelom crnogorski glavari.

Nikola I Petrović Njegoš

Padom Obrenovića 1903. i dolaskom na vlast Karađorđevića Rusija se okreće Srbiji, knjaz Nikola postaje smetnja ideji velike Srbije i dobija epitet „separatiste“. Protiv Crne Gore se vodi bjesomučna i prljava kampanja, organizuju atentati preko crnogorske studentske omladine,… Iako svjestan svoje pozicije, jer su stvari otišle toliko daleko u posrbljavanju Crnogoraca, knjaz Nikola vuče neke iznuđene poteze kako bi sačuvao Crnu Goru od utapanja u Srbiju, proglašava kraljevinu, vodi ratove za teritorijalno proširenje, rat za Skadar da bi došao do plodnog zemljišta, … Crna Gora ulazi u Veliki rat na strani Srbije protiv Austrougarske, po riječima brigadira crnogorske vojske, Jova Bećira, zato što je morala ući u rat, jer je prijetila opasnost od revolucije, pošto je velikosrpska propaganda u Crnoj Gori bila ”uhvatila duboki korijen i veliki dio stanovništva zatrovala”.

Od Garašaninove zamisli o „potpori u novcu“ za pridobijanje Crne Gore i 10.000 Crnogoraca kao vojnih saveznika, propaganda je dovela do toga da je Crna Gora žrtvovala i svoju vojsku i svoju državu da bi omogućila vojsci druge države da spasi sebe i odstupi u Grčku. Iz meni neshvatljivih razloga to se veliča kao herojski čin, iako je teško naći u istoriji takav primjer ludosti i nepoštovanja samoga sebe.

O pisanju o Crnoj Gori nakon njenog nestanka najbolje govore riječi Dušana Vuksana: „ Za dugo godina poslije rata pisati što gore o Crnoj Gori bio je bogat izvor sinekura i položaja i jedino tim načinom mnogi su došli do bogatstva i položaja, do kojih svojim sposobnostima i poštenjem ne bi nikada došli. Ukratko, pisati i izmišljati što gore o Crnoj Gori bilo je rentabilno i to su mnogi sitni ljudi dobro iskoristili, a ponekad nekoji to i danas iskorišćavaju. Da se tu govorilo samo o potonjim danima Crne Gore i da se pređe preko toga, ali se tu, usput, pretresala sva istorija Crne Gore, u kojoj nije bilo nikad i ništa dobro. Ni jedan crnogorski vladar u potonjih dvjesta godina nije ostao pošteden. Najbistriji od njih, Vasilije, proglašen je za obicnog lažova, sav mučenički rad Petra I sastajao se u kletvi; vladika Rade (Petar II) „sputavao je demokratske slobode“ i nasrtao na čast Crnogoraca, knez Danilo bio je običan zlikovac, a potonji kralj prestavljen je kao čovjek, koji je bio kadar za novac sve učiniti, pa čak i svoju rođenu zemlju izdati!

Dušan Vuksan

Radilo se na sve moguće načine, da se zatre svaki trag uspomena na staru Crnu Goru. Uspomena na vojvodu Mirka bila je obilježena u Podgorici jednim više nego skromnim spomenikom – a i to ne njemu samom, vec svim njegovim junackim pomagacima, koji su stvarali Crnu Goru, – i taj spomenik demoliran je i bacen u Moracu; na stari dvor cetinjski gdje se za dugi niz godina rešavala sudbina Crne Gore, bacene su bombe; dvor je opljačkan, državni arhiv naročito izložen propadanju tako, da je nepojmljivo što su tadanji upravljači Crnom Gorom dopustili, da im propadne jedino ovo blago.”

Crnogorski list Zeta piše 1939.godine: „Crnogorci koji su prepoznali svoje interese u sprezi sa velikosrpskom buržoazijom, u težnji da joj se “približe” – otpisivali su veliki dio crnogorske istorije i govorili, kao i velikosrpski ideolozi, o “petovjekovnom ropstvu”. Pošto su izgubili dostojanstvo, uzaludno im je bilo povremeno pozivanje na vječitu borbu Crnogoraca protivu osvajača: srpska čaršija je bila već izmislila metode omalovažavanja te borbe, svodeći strašnu istoriju crnogorskog naroda za svaki slobodan dan na hvalisavost i laž. Tako su ih srpski buržuji i bezlična čaršija prisilili da se odriču sopstvene istorije, onog bitnog perioda do okupacije Duklje (Crne Gore) od Nemanjića – u korist srpske istorije (otkuda bi oni mogli pred srpskom buržoazijom, kod koje traže utočišta, da govore o crnogorskom kraljevstvu prije srpskog za čitavo stoljeće i po). Tako je došlo do apsurda, da su Crnogorci (jer su prema toj koncepciji podešeni i školski programi) zaboravili dio svoje istorije, od arhonta Petra ( X v.), do pada pod Nemanjiće (kraj XII v.), u kojemu su njihovi preci izvojevali samostalnost od Carigrada i priznanje suvereniteta od Rima. Isto tako, crnogorska buržoazija je pristala na “popunjavanje” srpske istorije crnogorskom, perioda od pada Smedereva do prvog srpskog ustanka (1459-1804). Ti Crnogorci prihvatili su i srpske kultove, pa su slavili i pogibiju kneza Lazara, a zaboravili da je crnogorski vladar Balša II poginuo isto u boju protivu Turaka koje je predvodio Hajrudin paša, na Saurskom polju kod Berata, i to četiri godine prije Lazara – 1385, itd. Oni nijesu uviđali spomenutu žalosnu protivurječnost: istovremeno su se hvalisali vječitom borbom Crnogoraca i govorili o “petovjekovnom ropstvu”.

Kako tekst obiluje citatima, njegova dužina ne dozvoljava da se sve kaže u jednoj kolumni o načinu kako se Crnogorcima, u skladu sa riječima Kundere, oduzimalo śećanje, kako su nam drugi pisali knjige, drugi nas obrazovali i izmišljali drugu povijest, pa će drugi dio biti posvjećen periodu nakon Drugog svjetskog rata pa do danas, sa osvrtom na cjelokupni period koji uključuje oba perioda kojima se tekst bavi.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje obajavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta. 

Komentari

avatar