Petak, 29 Marta, 2024
Rubrika:

Političko pravoslavlje Crnu Goru vodi put Srbije i Rusije

"Istinska novost, zbog koje će ovi izbori biti neizvjesni, je da je opozicija za ovu priliku napravila ideološku modifikaciju: velikosrpski nacionalizam je transformisan u političko pravoslavlje. U crnogorskom slučaju to je, naravno, isto, ali je scenario nešto drugačiji"

Piše: Andrej Nikolaidis

Milo Đukanović i Momir Bulatović na vlast u Crnoj Gori došli su na talasu srpskog nacionalizma. Do 1996. rutinski su na izborima pobjeđivali građansku, indipendističku opoziciju i stranke manjina, koje su funkcionisale u nekoj vrsti prirodnog, neobjavljenog, odbrambenog saveza.

Godine 1997. dolazi do političkog loma: sukobljavaju se Đukanović i Bulatović, a vladajuća partija se cijepa. Bulatović ostaje u manjini u partiji, potom i na predsjedničkim izborima na kojima, glasovima podržavalaca građanskih partija te manjina, pobjeđuje Milo Đukanović. Rezultat tog loma je referendum 2006. i crnogorska nezavisnost.

Već gotovo dvije i po decenije srpska nacionalistička opozicija ne uspijeva na izborima pobijediti Đukanovića. Razlog tome nisu nikakve natprirodne Milove moći, nego insistiranje opozicije na velikosrpskoj ideologiji, koja izborni bazen takve opozicije limitira na 28 posto stanovništva Crne Gore koji se nacionalno izjašnjavaju kao Srbi. Prosto: ne postoji nikakva šansa da Bošnjaci, Albanci, Hrvati ili Crnogorci u većem broju glasaju za ultranacionalistički politički subjet kakav je Demokratski front.

Stoga je, već gotovo dvije i po decenije, strategija te opozicije da ih na vlast dovede neka građanska, indipendistička partija koja će, u ime konačne smjene vlasti i demokratizacije društva pristati da bude njihov koalicioni partner i Crnu Goru ponovo vrati u političku orbitu Srbije. Najprije je to bio Pokret za promjene Nebojše Medojevića, koji je, nakon zvjezdanog početka, kroz dugogodišnju koaliciju sa četničkim vojvodom Andrijom Mandićem postao radikalna populistička desničarska partija, zatim Pozitivna Crna Gora, koja danas više ne postoji. Na ovim izborima to je URA Dritana Abazovića.

Ideološka modifikacija opozicije

U međuvremenu su stratezi opozicije shvatili da nije dovoljna jedna mala građanska partija rada da na vlast dovede velikosrpsku koaliciju. Indipendistički glasači tu partiju lako detektuju te ona jedva pređe, ili ne pređe cenzus. Potrebno je da dio opozicije doživi “prosvjetljenje” i sa nacionalnih pređe na “građanske” pozicije i tako privuče glasove Crnogoraca i manjina. Potrebna je, dakle, mimikrija. To je na ovim izborima posao Demokrata.

Sve je to već viđeno. Istinska novost, zbog koje će ovi izbori biti neizvjesni, je da je opozicija za ovu priliku napravila ideološku modifikaciju: velikosrpski nacionalizam je transformisan u političko pravoslavlje. U crnogorskom slučaju to je, naravno, isto, ali je scenario nešto drugačiji. Umjesto velikosrpskog strašila, koje nema mogućnost da privuče ne-Srbe (naprotiv), narativ političkog pravoslavlja širi izbornu bazu opozicije, jer se obraća takozvanoj “pravoslavnoj većini”, koju čine i Crnogorci. Ključni promoter političkog pravoslavlja u Crnoj Gori je koncern Vijesti: oni tvrde da Srpska pravoslavna crkva, ako ispuni mali, malešni uslov da prestane negirati postojanje Crnogoraca i obustavi verbalno uriniranje po njima, može postati stožer demokratskog okupljanja građana koje će dovesti do pada Mila Đukanovića.

Međutim… Šanse da političko pravoslavlje Crnu Goru povede putem demokratije i Evropske unije istovjetne su šansama da zemlju tim putem povede politički islam: ne postoje. Političko pravoslavlje Crnu Goru vodi ne putem demokratije, nego sinhronije i nacionalizma; ne put EU, nego put Srbije i Rusije.

Već pomenuti Nebojša Medojević saopštava kako će birači morati da se odluče jesu li za “Hrista ili za Mila Đukanovića”?! Političko pravoslavlje nije nježno prema svojim protivnicima. Nebojša Medojević i Amfilohije Radović tvrde da se bore protiv – satanista.

Amfilohije veli da predsjednik Crne Gore želi stvoriti “satansku crkvu”, te da on Crnu Goru želi pretvoriti u “demonsku, satansku zajednicu”.

On kaže da vlast ide “bezbožnim, satanskim, antibožjim, antihristovskim…” putem.

Poziv na sveti rat

Amfilohije povlači direktnu paralelu između “grijeha” današnje Crne Gore i “grijeha” Jevreja: on tvrdi da “oni koji danas upravljaju sudbinom ovog naroda nastavljaju bezbožni, satanski put gonitelja Hristovih, put Pilata, put ondašnjih Jevreja (podvukao A.N.) koji su razapeli Hrista”.

Medojević je Ranka Krivokapića, jednog od obnovitelja nezavisne Crne Gore označio kao “predstavnika duboke države i satanistu”. Medojević je prenio i objavu Dragoslava Bokana, koji je svojevremeno saopštio da se radovao svakoj bombi koja je pala na Sarajevo – objavu čovjeka koji se radovao mrtvoj sarajevskoj djeci. Bokan je u mrtvoj prirodi na zidu prostorije u kojoj su predstavnici Vlade Crne Gore vodili razgovor sa predstavnicima Srpske pravoslavne crkve vidio Đavola. Medojević mu daje za pravo i dodaje: “Imamo posla sa satanistima i demonskim silama. Vrijeme je da crkva počne djelovati prema njima kao prema vojnicima Sotone. Egzorcizam!!!”.

Medojevićev partner Andrija Mandić je svoje pristalice pozvao u sveti rat: “Budite Hristovi vojnici i budite spremni”, rekao je.

Optužba za satanizam koju iznose Amfilohije i Medojević nije verbalni eksces – ona je bitan dio njihovog narativa. Izlišno je podsjećati da je to posljednji korak u dehumanizaciji buduće žrtve nasilja: oni koji su “Đavolova djeca” i “satanisti”, ne zaslužuju milost. Paralelno sa optužbama za satanizam, Demokratski front iz skupštinskih klupa direktno prijeti nasiljem. Napokon, šta ima loše u nasilju nad onima koji su “antibožiji” i “antihristovi”?

Upozoriću na nešto što je očigledno: nakon optužbi za satanizam ne slijedi politički dijalog i kompromis, nego nasilje nad “satanistima” – jer bi svaki kompromis sa njima i sam bio izdaja Boga i Hrista.

Narativ političkog pravoslavlja o Crnoj Gori i Crnogorcima prate tvrdnje najsličnije optužnici koju je srpski nacionalizam ispisao protiv muslimana, Bošnjaka. Rezultat te optužnice je, između ostalog, i genocid u Srebrenici.

U tom narativu, krivica Crnogoraca, kao i Bošnjaka, nije rasna, nije onakva kakvu je nacizam pripisao Jevrejima: jer i jedni i drugi su, tvrdi se, “srpskog roda”. Njihov grijeh je izdaja i prevjera: napuštanje jednog, “izvornog srpskog” identiteta i prihvatanje drugog.

Narativ ide ovako: Crna Gora je srpska zemlja. U njoj žive Srbi.

Prihvatanje islama je izdaja srpstva

Dio tih Srba izvršio je izdaju time što su primili islam i postali Bošnjaci. Njih mitropolit Amfilohije naziva lažnim ljudima lažne vjere. Govoreći o istorijski spornoj “Istrazi poturica”, pod čim se misli na pokolj muslimana u Crnoj Gori, Amfilohije je rekao: “Mnogi i danas prigovaraju kako je to smio vladika Danilo. Jeste da je strašno pobiti ljude, međutim, još je strašnija duhovna smrt koju siju oko sebe ti lažni ljudi, s lažnom vjerom. Zato je, blagodareći toj žrtvi, vladika Danilo spasio Crnu Goru. Da se to nije dogodilo, danas ne bi bilo pravoslavnog uha u Crnoj Gori, i to treba imati u vidu”. U pitanju je, po Amfilohiju, vrsta preventivnog genocida.

Drugi dio crnogorskih Srba je, kaže dalje rečeni narativ, izvršio izdaju time što je, uz pomoć komunista-satanista, formirao crnogorsku naciju. Za Crnogorce, koji su najbrojnija etnička grupa u Crnoj Gori, mitropolit Amfilohije tvrdi da su “komunistički nakot ili kopile”.

Crnogorci su, kaže dalje Narativ, izdali tradiciju i vlastite pretke. Oni su, tvrdi se, izdali i Njegoša. U Crnoj Gori, u kojoj je Njegošev “Gorski vijenac” svojevrsna sveta knjiga, vjerovatno uticajnija čak i od Biblije, optužba “Izdali ste Njegoša” ima snagu optužbe “Izdali ste Hrista” – one koja je bila upućena Jevrejima.

Crnogorci su, kaže dalje optužni narativ, baš kao i Bošnjaci, ne samo izdajnici nacije, nego i izdajnici vjere: oni su, tvrdi se, izdali pravoslavje. Pomenuti Nebojša Medojević je nedavno upozorio: “Ne možete iščupati pravoslavlje iz Crne Gore”.

Sa druge strane…

Da je 1989. na vlast u Crnoj Gori došao Sveti Petar ili Sveti Pavle, a kamoli Milo Đukanović, do danas bi postojao milion i jedan razlog da bude razvlašten. Glasači to znaju: zato sa Đukanovića ne glasaju sa entuzijazmom i nadom, nego iz straha. Ne glasaju za njega, nego protiv velikorspskog nacionalizma.

Hibridni režim

Nakon svake njegove izborne pobjede u posljednjoj deceniji nad Crnom Gorom je visilo pitanje: šta dalje? U međuvremenu je Crna Gora, umjesto ka snaženju demokratije, klizila ka hibridnom režimu; umjesto snaženju institucija, Crna Gora je dozvolila njihovo truljenje i bezbrojne aberacije i abominacije političkog sistema, ekonomije i društva, pa crnogorsko pravosuđe, recimo, danas zaudara do neba; umjesto ka snaženju građanskog društva, klizila je Crna Gora sve dublje u nacionalizam i sada, napokon, doživjela i promociju političkog pravoslavlja.

Istovremeno, brutalne ekonomsko-kriminalne prakse koje Đukanovićeva vlast sprovodi u kontinuitetu zakonomjerno stvaraju ekonomske uslove za razvoj fašizma.

Na vrlo bizaran način, Đukanovićeva vlast nalik je na Dejton i njegove posljedice: sa jedne strane, obezbijedio je mir, opstanak države i iluziju “nacionalne samobitnosti”, dok je sa druge spriječio istinski demokratski razvoj i društvenu emancipaciju, koji su jedino istinsko i trajno razrješenje krize.

Ukoliko se (a vjerovatno hoće) Crna Gora uspije na ovim izborima odbraniti od velikosrpstva i političkog pravoslavlja u sinergiji te sačuva elemente građanskog i sekularnog društva (ili barem njihovih osnovnih pretpostavki), ništa još nije riješeno – sve je tek, u najboljem slučaju, odloženo.

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

1 Komentar
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
Pregedaj sve
Svjetčuda
09.08.2020-12:32 12:32

AMEN!!!!