za aktuelno.me
Piše: Sreten Vujović
Na temu položaja Crnogorske pravoslavne crkve, njenog prava na obnovu i život, rečeno je dosta sa mnogih značajnih mjesta i od strane mnogih značajnih ljudi. Zato ću pokušati da „načnem“ problematiku iz drugog ugla, samo u naznakama, koje će biti detaljnije elaborirane.
Čini se da ni jedan pokret na ovim prostorima, ne samo bez realne potpore, nego uz vječito osporavanje i opasnost u vremenu, kada je ljudski život manje vrijedio od ispaljenog metka, nije imao tu količinu energije koliko je to bio antiratni i suverenistički pokret u Crnoj Gori, kome svakako nijesu pripadali oni koji su se docnije „dozvali pameti“, a danas pokušavaju „prešminkati“ prošlost i ubijediti i sebe i druge, kako su ispod klero-fašističkog pokrova, oduvijek bili antiratno nastrojeni, samo su bili previše politički mudri i „dalekovidi“, pa su stoga „prespavali“ gotovo dvije decenije!
Što se to desilo u zadnjih par decenija, da je ta energija desetkovana i da se sve manje pokazuje interesovanje za vitalne interese Crne Gore, njenu duhovnost, upravo od strane kreatora i nosilaca svih progresivnih ideja, a one su na specifičan način, u dugom istorijskom hodu gradile i održavale na okupu sve ono što čini kulturni i nacionalni identitet Crnogoraca? Razbijanjem i „pakovanjem“ u drugačije ruho krhotina toga sklopa, te upravljanjem njime iz centara moći izvan Crne Gore, održava se status quo, prema kome bi se u pogodnoj situaciji, od stane „pragmatičnih“ političkih konvertita, uvijek moglo pokrenuti pitanje državno-pravnog statusa Crne Gore.
Ovo je očito u brojnim primjerima, počev od pasivnog odnosa prema unižavanju svega što predstavlja crnogorsko kulturno i nacionalno biće, devastacije naših hramova, koji nijesu samo hramovi, već temelj na kome počiva sve crnogorsko, mijenjanja prepoznatljivog „rukopisa“ u ikonopisanju, do uvođenja tuđih navika, običaja i vrijednosti u crnogorsku tradiciju. Ovaj „teledirigovani“ naum, naravno, ide i u obratnom smjeru, pa se najveće crnogorske kulturne vrijednosti prisvajaju i proglašavaju dijelom tuđeg kulturnog „miljea“! U nekim drugim društvima ovo ne bi predstavljalo poseban problem, u onima koja su već više od vijeka „zaokaružila“ ono što ih čini prepoznatljivim i formiranim, ali u crnogorskim, krhkim i „ranjivim“ prilikama, bilo kakvo pomjeranje moglo bi biti od presudnog značaja, za brisanje svega što se uspjelo očuvati kroz milenijumsko trajanje. Izvjesno je da već formirana društva ovu problematiku posmatraju sa neskrivenim čuđenjem, kao prevaziđenu, ali uvažavajući „specifikum“ kašnjenja narodnosnog i nacionalnog „sazrijevanja“, kod nas je ona zaista od suštinskog značaja. Brojni dokumenti śedoče o smišljenom „importu“ miješanja religijskog i nacionalnog, kao bi se kod Crnogoraca oboje preklopilo i time lakše manipulisalo, a isto je i danas prisutno, kako u političkom, religijskom, tako i kulturnom smislu. Kao ilustraciju izdvajam izjavu Čeha Josefa Holočeka iz 1876. Godine:
Ako ga pitaš što je po vjeri Crnogorac će reći da je Srbin, a ako ga pitaš što je po narodnosti, rekne da je Crnogorac.“
U nekom organizovanijem društvu, ovakve manipulacije i djelovanje bi bile i zakonski sankcionisane, jer smo valjda jedina država na svijetu, koja političke poslenike, a koji rade u interesu drugih država protivu vlastite, uz ne malu finansijsku i logističku potporu, imenuje „političkom opozicijom“! Takvo djelovanje u svim civilizovanim državama ima svoju pravnu odrednicu, koja se zove „veleizdaja“! Zapitajmo se, kakvu bi sudbinu imao američki kongresmen, koji bi pred kamerama, u Kongresu, pocijepao američki Ustav? Kod nas se to zove „opoziciono djelovanje“!? Najveća nacionalna priznanja i penzije dajemo negatorima svega crnogorskoga, koji toliko drže do morala i svojih uvjerenje da ne priznajući ništa crnogorsko „objeručke“ priznaju crnogorski novac i nacionalne nagrade, koje ih vode do tog cilja! Najveće nacionalno priznanje u oblasti književnosti, Njegoševu nagradu, dodjeljujemo jednom srpskom akademiku, koji veli da je „Crna Gora rođena poslije njega, a umrijeće prije njega“. I „otac srpske nacije“ dobija ovo isto prestižno priznanje, a obojica ulažu novčani iznos iste kako bi se oburdao Njegošev mauzolej! Jedan predśednik Crne Gore, polažući svečanu zakletvu, obaveza se da će poštovati Ustav i Ustavno uređenje Crne Gore (i zaključi u američkom stilu: „Tako mi Bog pomogao!“), a tim najvišim zakonskim aktom je precizirano i poštovanje državnih simbola, među kojima je i himna Crne Gore, a onda, bez imalo zazora, istu negira, govoreći sa najveće državne pozicije da je negiranje završnih stihova Himne njegovo „intimno“ ośećanje!? Otkada to preśednik države sa svojim građanima ima „intimne“ relacije? Ovo bi u normalnim društvima bio dovoljan razlog da prvi čovjek države iz moralnih razloga podnese neopozivu ostavku! Mnogo je primjera koje normalan um ne može razumjeti. Ne priznavati Crnogorce, njihove religijske i kulturne potrebe, nije političko pitanje, već stvar elementarnog domaćeg nevaspitanja i (ne)kulture!
Kao ilustracija može poslužiti i jedna anegdota. Na jednoj tribini bivše SFRJ, koja se održavala u zgradi SO Cetinje, gost je bio Matija Bećković. Na pitanje kako se zove jezik kojim on piše, odgovorio je: „Taj jezik sam sâm izmislio“! Postavio sam mu pitanje, koje je ostalo bez odgovora, da li je izmislio i nepismene babe i đedove po Lješanskoj, Katunskoj i drugim nahijama, koji taj jezik savršeno dobro razumiju dok i intelektualcima u Srbiji za takav vokabular treba tumač!
Slične konotacije imaju i priče o odvojenosti crkve i države, ali ne smijemo zaboraviti da su vjernici ujedno i birači na izborima, koji će u skladu sa ugodnostima i potporom koja im se pruža sa najviših mjesta, uvijek biti garant određene političke strukture. Tako je i sa „mudrovanjem“ o kanonskoj i nekanonskoj vjerskoj organizaciji, kao da kanoni određuju odnos između države i crkve, a ne unutrašnje ustrojstvo vjerske organizacije!
Godinama je u nečijoj fioci „odmarala“ peticija, koja je prema broju potpisanih građana, po „sili“ Zakona morala ući u crnogorski parlament, a ticala se poništenja odluka tzv. Podgoričke skupštine, a time i svih pravnih posljedica koje su iz tih odluka proizišle, što uključuje položaj Crnogorske pravoslavne crkve i crkvenu imovinu, čija je fizionomija već devastirana. Tragikomična priča sa najviših mjesta da je Referendum „poništio“ te odluke stoji na „klimavim nogama“, sa razloga što je svaka država, obnovljena, novoformirana, kako god, dužna zauzeti zvaničan stav prema prethodnom, a što je od značaja za njeno biće.
Nadalje, neuvjerljive su tvrdnje da bi se država, bavljenjem ovom problematikom počela miješati u crkvene stvari, prikazuje državnu političku neupotrebljivost u najmanje dvije ravni. Jedna je da se ovđe ne radi o crkvenoj problematici, jer njome se bave, kako je već rečeno kanoni! Ovđe se radi o narušavanju elementarnih ljudskih prava, zagarantovanih svim konvencijama o ljudskim pravima i to upravo u odnosu na narod po kome se imenuje i prepoznaje država Crna Gora.
Na jednoj tribini u Baru prije gotovo deceniju pomenuo sam još jedan bitan problem. Naime, kako se sve crkve svojom djelanošću prostiru u okviru vlastitih državnih granica, javlja se i problem faktičke državne teritorijalne cjelokupnosti. Srpska crkva u Crnoj Gori je napravila takvu eparhijsku podjelu teritorije na kojoj djeluje, da su neki njeni djelovi pali pod upravu, crkveno-administrativnu nadležnost susjednih država, a u jednom slučaju preuzela je pravo upravjanja eparhijom koja zalazu duboko u tuđu teritoriju. Stoga i ne čudi što zvaničnik Srbije, dolazeći Bijelo Polje na proslavu sveca (Sv. Save), koja nema utemeljenja u crnogorskoj tradiciji, ne najavljuje državnim organima svoju pośetu, naprosto zato što dolazi na svoju crkvenu teritoriju u tuđoj državi.
Đe smo tu mi i đe je ona energija,koja bi trebala da pokrene stvari sa „mrtve tačke“? U daljem tekstu ovaj problem će biti tretiran iz dva ugla. Moto za jedan od njih mogao bi biti citat Slavoja Žižeka:
„Raspadom Jugoslavije dobili smo opštu zbunjenost disidenata…“
Rekao bih da smo, makar što se tiče položaja Crnogorske pravoslavne crkve, nakon Referenduma dobili „opštu zbunjenost“ pripadnika tzv. pro-crnogorskog bloka. Jedan dio je u svojoj „zbunjenosti“ prigrabio mrvice političke moći, kojih se grčevito drži, ubjeđujući i nas da će sa tih pozicija biti brže zaokruženo „crnogorsko pitanje“. Rezultate vidimo samo kada je u pitanju sporenje oko cijene državne imovine, one koja se još nije uspjela rasprodati!
Druga „zbunjena“ grupacija jeste dio crnogorskih intelektualaca, koji se vraćaju svojoj „profesiji“, odnosno „podaništvu kao profesiji“, a čemu smo śedoci kada su u pitanju najviše institucije nauke i umjetnosti.
Dr Sekula Drljević, razočaran reakcijom političkih krugova, posebno onih „poreklom“ iz Crne Gore, na iznošenje činjenica o zločinima u našoj domovini i paljevini familije komite Petra Zvicera kaže:
„Niko tako žestoko ne mrzi, kao izdajnik izdanu domovinu“!
Sindrom podaništva
Polumilenijumsko opstajanje Crne Gore, u gotovo nevjerovatnim okolnostima, daje za pravo da se crnogorsko društvo prepozna kao slobodarsko. Ipak, u savremenim okolnostima, u dobrom dijelu pati od „sindroma“ podaništva, što najočitije pokazuje i „tijesni“ referendumski rezultat, a ova potreba za potčinjenošću se pokušava opravdati na sve moguće načine, ne bi li ta sramotna i društveno nezrela situacija, što duže mogla opstati, do nekog novog „pogodnog“ momenta i dobiti svoje pravne i političke okvire i utemeljenje, kako bi bilo sve obavljeno „časno i pošteno“ pa ko koga nasamari!
Potčinjenost kao zadovoljstvo ne predstavlja nužno vječni nagon ka takvom stanju, već prije znak istorijskog, duševnog činjeničnog stanja. Ovakva potreba podrazumijeva pronalaženje „argumentacije“ kako bi se opravdala želja ili zadovoljenje želje za potčinjavanjem. Varljivo je djelovalo post-referendumsko oduševljenje i uvjerenje kako su stvari krenule „svojim tokom“. Biće da opet kolebljivci i „genetski“ podanici čekaju da dođe situacija, koja nema alternative, slična momentu proglašenja suverenosti, da bi svoje podaništvo i građanski kukavičluk pravdali političkom „mudrošću“! Tako će se u nekom budućem vremenu opet mobilisati tzv pro-crnogorske snage, možda oko crkvenog pitanja, kako alternativa ne bi bila „noć dugih noževa“, pripremana za one koji suvereno vladaju više od četvrt vijeka, a od strane uvijek budne, i spolja podržavane „ujediniteljske“ opozicije!
Psihološki se ovakve potrebe mogu razlikovati prema cilju. U jednom slučaju, ali samo u početnoj fazi, učenik se nalazi u potčinjenoj poziciji u odnosu na učitelja, jer imaju istovjetan cilj, cilj osvajanja znanja i vještina, dok se u odnosima poslodavca (nalogodavca) i radnika, ciljevi razlikuju, no ipak i u jednom i u drugom slučaju opravdavaju želju za potčinjavanjem. Iako radnik stvara materijalna dobra za svog poslodavca, u prvoj liniji, on preko toga ostvaruje i svoju egzistenciju, svoj dio sreće i samopotvrđivanja. U politici potčinjeni realizuje svoje lične interese, materijalnu i društvenu poziciju, odnosno mrvicu moći, koja predstavlja relativnu sigurnost, zato što uvijek postoji mogućnost da se bezbjedno napusti „brod koji tone“! Preživjeli „brodolomnici“ će se brzo projektovati u nečemu novome, do juče omrznutome i satanisanome, a sve pod plaštom političke „dalekovidosti“ i „mudrosti“, što predstavlja apsolutnu (samo)obmanu!
Ovakav odnos se može prepoznati i u političkom potčinjavanju kada se radi o crnogorsko-srpskim i drugim relacijama tzv. „malih“ naroda, uvijek okrenutih traženju „moćnog zaštitinika“, što je neke narodnosne zajednice dovelo iz pozicije državotvornog naroda u poziciju manjinskog naroda druge države, što predstavlja svojevrstan apsurd! Ali, ovđe imamo daleko složeniju psihološku situaciju, jer zadovoljstvo potčinjavanja ima svoje istorijsko i društveno-političko „utemeljenje“, a kada se tome doda uporno pribavljenje „dokaza“ kako manja zajednica ne bi mogla opstati bez veće, kako ima zajedničko etničko stablo i religijsko, kulturno-istorijsko jedinstvo, te kako centri moći nijesu vlastita kuće, nego negđe izvan, onda je „slika kompletirana“ uz pomoć iskonstruisane „argumentacije“. U ovakvom prividu potreba ili zadovoljstvo potčinjavanja dobija „glazuru“ borbe za „više“ interese, što sve skupa može da posluži kao pogodna politička platforma za sve kojima je podanička svijest dominantno društveno ośećanje, a ono u ovom slučaju dobija potrebno opravdanje i postaje legitimno koliko i ośećanje zrelosti i samosvijesti, podupirući time neophodnost dominacije čovjeka nad čovjekom, odnosno naroda nad narodom, u nečemu što preko ujed(i)njavanja ima privid ravnopravnosti i demokratičnosti, što opet zalazi u sferu rasiznma, preko teza o tzv. elitnim dijelovima, navodno „jednog te istog“ naroda. U eventualno ostvarenom trajanju ovakvog „jedinstva“ naroda, svakako se očekuje spontano brisanje identitetskih svojstava, a tu sudbinu su već doživjeli neki narodi na balkanskim prostorima!
Potreba za potčinjavanjem, potreba za apsolutnom ovisnošću, za psihologe predstavlja „strukturu mazohističkog karaktera“, pri čemu je zadovoljstvo utoliko veće, ukoliko je „milje argumenata“ kompleksniji, bez obzira na fantazmagorično i mitomansko vezivno tkivo, koje takvu društvenu grupaciju, u mazohističkoj nasladi, odvlači sve dalje od realnosti, a time i mogućnosti uključivanja, na iole kvalitetan način, u šire društvene tokove. Zato međunarodna zajednica često sa nevjericom i čuđenjem gleda na određena ponašanja u našem društvu. Ovo tim prije što je u svakoj društvenoj zajednici postojalo pojedinaca koji su radili protiv interesa vlastitog naroda i države, ali gotovo da nema primjera u svijetu, izuzev u nekim kvislinškim tvorevinama, da su takve težnje uzdignute na nivo ideologije i da se pokušavaju realizovati u okviru legalnih državnih organa, pod krinkom borbe za „demokratiju“. U analizi ovoga „čuda neviđenoga“ ne treba se zadržavati na ugodnostima pojedinaca, koje ovi ostvaruju za uži krug sebi poslušnih i vrlo agilnih sljedbenika, jer bi došli u poziciju da od „drveta ne vidimo cijelu šumu“, već se treba osvrnuti na korijene takvog devijantnog ponašanja, koje se sve manje tiče politike, a sve više problematične društvene situacije i još problematičnijeg mentalnog zdravlja, koje na žalost u dobrom dijelu postaje „obrascem“ življenja, a ta činjenica je najproblematičnija, jer se sistem društveno izremećenih vrijednosti nudi kao jedino validan sistem!
Psiholozi u „mazohističkoj perverziji“ vide slučaj „opšteg društvenog ponašanja“, koje nastaje slabljenjem mogućnosti realizacije „normalne agresivnosti“, a koja teži ka aktivnom ostvarenju zahtjeva. Što se sve može podvesti pod pojmom „normalne agresivnosti“, i zašto je ona sve bila „alibi“, te koliko je ova sintagma opravdanja dobila na društvenom i istorijskom planu, pokazala su tragična dešavanja nakon raspada bivše Jugoslavije. Ovaj pojam je u pripremnom periodu, oslanjajući se na već duboko ukorijenjenu mitomansku svijest, dobio toliko u svojoj „rastegljivosti“, da je „opravdavao“ i potrebu za agresivnošću, do genocidnih poriva, koja je vodila čak i ka masovnim zločinima. Ta vrsta agresivnosti je prelazila u masovnu histeriju početkom devedesetih, i trajala kroz vrijeme sve dok je saśečena preko vojne intervencije NATO snaga, ali zato nije nestala u psihološkoj ravni, pa se njena potreba samorealizacije lako može prepoznati u potrebi samokažnjavanja, udvorištva, sluganstva ili političko-mazohističke perverzije, koja uz svu nezdravu nasladu pojedincima donosi i izuzetnu materijalnu dobit, tako da ta i takva (ne)svijest dobija svoju „platežnu“, robnu vrijednost, što podaničkom sklopu služi kao opravdanje. Tako ova vrsta ponašanja postaje potpuno „normalna“ slika stanja stvari, jer na najrazličitijim nivoima (društvenom, političkom, kultunom i vjerskom), nalazi argumentaciju i opravdanje za svoje postojanje, a ta i takva „argumentacija“ posebno dobija na snazi u društvu sa izremećenim (ispretumbanim) društvenim vrijednostima.
Totalitarna društva su pogodna „oaza“ za sado-mazo težnje. To pokazuju i aktuelna dešavanja u kojima je lider jedne takve zemlje dao strijeljati svog ujaka (u različitim prilikama i druge članove porodice), primjetivši da je zadrijemao u toku njegovog ekspozea. Ovakva ponašanja produkuju i zadovoljavaju potrebe, koje su zasnovane na takvoj ośećajnosti, a prema tvrdnjama psihologa idu u korak sa slabljenjem ili odsustvom heteroseksualne polnosti, i takva ośećajnost je u osnovi povezana sa homoseksualnošću. Otuda ne čudi da se crnogorsko tradicionalno društvo do te mjere „transformisalo“ i „modernizovalo“, pa ne djeluje ništa neobično da mitropolit Srpske crkve u Crnoj Gori, kao najveći protivnik LGBT organizacije daje blagoslov krštenju transrodne osobe, koja u Hramu Hristovog vaskrsenja u Podgorici (prije ili nakon krštenja svejedno), u crnogorskoj nacionalnoj nošnji cjeliva Prijestolnu ikonu.
Ipak, treba biti obazriv kod „jednosmjernog“ taženja mazohističkih elemenata u ovakvom ponašanju, stoga što u njemu postoje i elementi i sadističkog i mazohističkog. To pokazuje i odnos diktatora pri umorstvu članova svoje porodice! Naime, mazohističko podrazumijeva odricanje od vlastite sreće, trpljenja, patnje, do granica u kojima isto izaziva zadovoljstvo, a sadističko ima suprotan cilj; učiniti nekoga predmetom vlastite volje i neograničene kontrole u smislu prinude na patnju, koja uzvratno izaziva ośećaj zadovoljenja sadiste.
Kada ove karakteristike povežemo sa predmetom interesovanja i pozicioniramo ih na društvenoj, političkoj i kulturnoj sceni Crne Gore, onda je zaista moguće iskazati jedino veliku zabrinutost, zbog svih naznaka dugovremene malignosti na ovim prostorima, koja na „kvalitetu“ dobija samim tim što se da prepoznati jednako u dnevno političkoj kao i u istorijskoj dimenziji.
Postavlja se pitanje: Kako „dekontaminirati“, kako izliječiti oboljelo tkivo, koje u svom otjelotvorenju dobija pravo „građanstva“, počinje se ośećati ugodno i dobar dio građanstva ga doživljava kao prirodni poredak stvari, a ignorantski odnos čini da ove anomalije dobijaju i svoj pravni i politički legitimitet!
(Autor je književnik, pjesnik, akademik DANU, prevodilac i potpredsjednik crnogorskog PEN centra)